Gdje boli neplodnost?

[TwistedQ]

Boli me kad friške mame kažu kako je to savršen osjećaj i kako ne mogu znati kakav - dok sama ne postanem mama.
Razumijem da imaju potrebu podijeliti taj osjećaj - ali.. Boli.

Strah me nadati se – jer ne želim da minus previše boli, a upravo me boli to što s time možda utječem na rezultat.

Boli me što me opterećuju na poslu jer nisam mama i mogu ostati duže, a znam da upravo stres posla smanjuje moje šanse da postanem mama.

Boli me me što živim u zemlji u kojoj je dozvoljen abortus, a ujedno se ograničava one koji žele postati roditelji - pozivajući se upravo na zaštitu života.

Boli me pomisao da ću sve podrediti mojoj zelenookoj mrvici koju možda neću nikad upoznati.

Boli me kad mi kažu da se trebam opustiti.

Boli me što većina ljudi oko nas ne zna ni približno što osjećamo, niti ih je briga. Možda bi me bolilo još više da znaju.

Boli me malena fotelja u obliku mede u izlogu trgovine.

Sve me boli na trenutke, a u neke druge opet ne jer vjerujem da ćemo naći način da postanemo mama i tata.



Kad čitam vaše priče, čitam svoju. I sve me boli.

Godina i par miseci poslije..

Još uvik me strah prepustiti se u potpunosti ali ponekad zaplačem od sriće i zahvaljujem svim pozitivnim silama ovog svemira na curici koja lupka ispod mog srca.

[The Margot]

Godina i par miseci poslije..

Još uvik me strah prepustiti se u potpunosti ali ponekad zaplačem od sriće i zahvaljujem svim pozitivnim silama ovog svemira na curici koja lupka ispod mog srca.

kako lijepo

[ici]

cure moje znate šta me boli......čitam vas i lipo je kad imaš s kim podjeliti bol i tugu kad netko razumije...ali bOLI me kad vidim kolko nas ima i kolko se mučimo i trudimo.....E TO BOLI!!!

[Bebel]

posebno boli kod ovako naručenih članaka.

http://www.vecernji.hr/vijesti/napok...a-clanak-82629

Ja im želim svu sreći i zdravu bebicu, ali ovo je previše...žao mi je što se ovako koriste pacijenti...i da...jako boli

[Doris Day]

A gdje ne boli

[Ginger]

pino, BHany, cure

Bebel, ja ovaj članak ne mogu ni pročitati do kraja, javlja mi se grč u želucu
sretno im, ali da, u pravu si - boli

[BHany]

draga ginger, pročitaj ga do kraja...
i mi smo nešto rekli što mislimo o tome...iako nisam zadovoljna objavljenim, jer je izabrano ono što je senzacionalistički a neutralno ...
ono što je bitno, a to je da smo ima napisali da se hvale jednom (ili 2) trudnoćom u 6 mjeseci, nasuprot recimo 40 trudnoća (podatak koji Šimunić iznosi, a zasigurno ih ima i više) u prošloj godini u kojoj je drugih 6 mjeseci bilo zabranjeno zamrzavanje zametaka...to je jadno...a to nisu objavili da smo priopćili

pino sorry na ot

[sandric]

Boli svaki komadic tjela. U grudima je sva tezina, cesto nemam vazduha, uzdisem da dodjem sebi ali je bol i dalje prisutan.
Boli me kad nam kazu kako mozemo sve, sad dok smo sami i nemamo obaveza a kad djeca dodju onda je nesto drugo.
A ja se u sebi pitam da li cu ikada to dozivjeti, da imam za koga reci da zbog njega nemam vremena da se posvetim sebi i svom zivotu. Pa ih posaljem sve do vraga sto uopste mogu tako da mi se obrate, sto lupetaju bez razmisljanja i sto ne skontaju da sve te rjeci bole kao najveca bol.

Boli me kad odemo kod svekrve nedeljom na rucak i kad se sastanemo svi, kad njegove sestre dodju sa svojom djecom i pricom o svom zivotu i svakodnevnici posvecenoj samo djeci, spremanjem za skolu, pripremanjem slatkisa i kupovini sitnica koje ih cine sretnim. A nas dvoje kao dva sirocica bez igdje ikoga nemamo nikakve ljepe teme osim surove stvarnosti i mukotrpnog rada kod privatnika.

Boli me svaki dan kad odem na posao i sjedenem za svoj radni sto tik uz koleginicu koja je trudna, gledam je kako se gusi od mucnine ali je opet srecna, kako joj je svaka druga rjec vezana za njenu srecu, kako mi je donjela sliku ultrazvuka a ja zavrsila u kupatilu sva u suzama.

Boli me kad odem kod svoje majke i gledam je kako pati zbog mene, kako joj se srce cjepa sto patim a ne moze da mi pomogne, i shvatim kako me samo ona i mm razumiju i kako njima mogu reci sve sto mi lezi na dusi. Tata to podnosi drugacije ali ga oci izdaju, uvjek su mutne od suza kad ja dodjem.

I mogla bih pisati cjelu noc, jer noc najvise boli, ona je duga i nikad joj kraja. Samo me suze uspavaju pred zoru ali bol je i dalje tu, u grudima, u srcu ...... u duši.

[Ginger]

BHany, evo pročitala... malo lakše, al ostaje gorak okus u ustima...
sori na ot

[BHany]

ostaje, ostaje...

posebno kad nam kaže kako je to je odgovor "svima koji su govorili da imamo najnazadniji zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji"...kao da smo malomni...
i možda ipak nije ot - jer ovo itekako boli - da, večeras boli...što nas uz sve boli..još vrijeđaju boli proizašlom iz omalovažavanja našeg intelekta, znanja, iskustva i zdravog razuma...da o osjećajima i ne govorim...

[BHany]

da, vrlo je znakovito da u ovoj našoj 'zemlji čudesa' neplodnost boli na sasvim neočekivanom mjestu...mjestu koje ne bi očekivali niti u jednoj drugoj zemlji...boli onako kao što vjerojatno boli one ljude koje zdrave pokušavaju strpati u ludnicu (o čemu se također pisalo ovih dana u ovoj nedođiji)...

[Alyssa]

Pino draga, nisam znala da ti je bilo toliko tesko . Hvala ti na pokretanju ove teme, nadam se da cure nece imati nista protiv da njihova iskustva uvrstim u nasu prekrasnu knjigu.

Slavonka2, BHany, ksena, cure

Moram priznati da mene nije toliko boljelo, "odradila" sam to pod oklopom, slicno kao ina i andream, a opet drukcije. Drukcije, jer ja nisam bila "sigurna" u neuspjeh, bila sam (koliko god to bahato zvucalo) "sigurna" u uspjeh. Imala sam neopisivu srecu da sam u zivotu dobila sve do cega mi je bilo bas jako stalo - nesto bi mi palo s neba, oko neceg sam se morala vraski potruditi (i vraski nacekati), ali nekako me to naviknulo da samo trebam uloziti dovoljno volje/snage/vremena/cega god i da cu se makar kroz usicu igle provuci do cilja. Tako sam i ovaj problem percipirala samo kao jos jedan zid koji ce moja (rekao bi MM: pretvrda) glava na kraju, sto kosta da kosta, razvaliti.

Nije uvijek bilo lako kako sada s distance mene-majke zvuci, ali ova uvjerenost u uspjeh najcesce je uspijevala apsorbirati veliku dozu boli, jednostavno bi gotovo doslovno prerezala svako stanje boli i ocaja koje bi odnekud ispuzalo. Uhvatilo bi i mene, naravno, zelenooko cudoviste ljubomore/zavisti/ljutnje, ne samo pri pogledu na ponosne trudnicke trbuscice, milu djecicu i skladne obitelji, nego i pri pogledu na tantrume i divljanja susjedinog neukrotivog djeteta. Ali kad bi cudoviste toliko naraslo da je prijetilo da me proguta, uvijek sam nekako, ne znam ni sama otkud, bila u stanju izvuci tu carobnu formulu spasa i samu sebe uvjeriti da me iza ugla ceka jos ljepsi prizor - mozda cu morati uloziti sve, pa i vise od toga, mozda cu se toliko nacekati da cu putem zaboraviti sto i zasto cekam, ali znam da cu uspjeti. Tako je i bilo, ovaj put. Ali sto ce se dogoditi sljedeci put, kad formula postane samo prazna formula, a rezultat izostane?

Jer, sad se pomalo osjecam onako kako sam se osjecala "prvi" put, svemocno, uvjerena da je to - to, samo jedanput, nabrzaka, necu se ni snaci i vec cu biti trudna. Koliko li sam tada bila bahata! I bas zbog toga prvi neuspjeh najteze mi je pao, taj je stvarno bolio. Sjecam se, prvo sam u nevjerici buljila u onu svima omrazenu nulu na nalazu, pa micala pogled, pa opet virila i sve se nadala da ce se nula pred mojim ocima pretvoriti u prekrasnu troznamenkastu brojku koju nikad necu zaboraviti. Trebalo je valjda pola sata da od te tuposti prijedjem u stanje histerije. Slabo se sjecam da sam javila dr-u negativnu betu, sve cool i odmjereno, hladne glave, i pred kraj telefonskog razgovora totalno se raspala. Pa kako, pa zasto, pa moralo je uspjeti, pa znala sam da ce uspjeti, ma ne, nemoguce... daj da opet vidim nalaz... Da, tada je stvarno boljelo. I moj obrambeni mehanizam je najslabije djelovao. Izvlacila sam ga ja uspjesno kada bi postalo pretesko, ali taman kada bih zaboravila, ona nula bi odnekud izgmizala i opet me zestoko tresnula u glavu, i bubnjala u njoj, i tutnjala, rugala se, toliko da nista drugo nije moglo isplivati. I tako u krug, ups and downs, kao u lunaparku. Da, definitivno, od cijelog mog MPO puta najvise je boljela ta prva negativna beta. Mozda zato sto je bila tako stvarna, crna na bijelom, gledala me i rugala se: 0, nula, nu-la, nana-nana-nana. Tu nije bilo vrdanja, nije bilo "mozda ipak"... nula je nula.

Kasnije nule nisu boljele, nakon njih sam se vrlo brzo uspravljala i jurisala dalje, po sistemu: O.K., nista, idemo dalje, sto je sljedece? Prirodni, klomifeni? Pauza? Ne, ne pauza, idemo odmah dalje, kao po traci. Sto prije ispucamo X postupaka koliko ih je visa sila nama namijenila, to ce prije doci kraj trake, na kojem me ceka moj mirisljavi smotuljak. Bilo bi mi draze da mi je netko javio gdje se tocno nalazi kraj trake, pa makar i duze cekala (iako mi strpljivost nikad nije bila vrlina), ali moze i ovako. Ni danas ne znam sto bi bilo da nismo uspjeli. Zapravo, znam, jos bismo pokusavali, po istom receptu. Nemojte me pitati sto bi bilo da smo u nekom trenutku morali odustati, tvrdoglava kakva jesam s odustajanjem nemam iskustva, a nadam se da necete imati ni vi.

[Alyssa]

A propos clanka, najgori mi je dio u kojem S. kaze "da ne treba toliko sumnjati u struku jer smo sposobni i educirani brinuti se za svoje pacijentice i za parove koji se liječe od neplodnosti". Ova "briga" je mozda najlicemjernije sto sam ikada od njega cula.

[Denny]

Ja moram potpisati Alyssu, prepoznala sam se u gotovo svakoj riječi.

Neplodnost boli u svakoj stanici tijela, u svakom minusu na testu, u svakom utješnom zagrljaju i riječi mojih najdražih... Ali s vremenom sam pronašla lijek koji mi je ublažio tu bol - upornost i nada. U životu je upornost bila moja najveća vrlina - jednostavno sam navikla da ništa neće doći samo od sebe, i da se za sve moram dobro namučiti, pa tako i za bebu. Zato sam u startu pristupila neplodnosti kao problemu koji će se utoliko prije rješiti što više truda i volje uložim. I tako smo eliminirali problem po problem, a u meni je rasla nada da smo sa svakim korakom bliže svom cilju. Nije tu bilo previše mjesta za bol i suze, bol sam shvaćala kao koćnicu, a ja nisam htjela stati, uvijek sam stvarala plan za dalje. Taj plan me držao na životu.
Sad kada vidim trudnicu kažem sebi: "Čemu suze? Ona je svoju bebu dobila, tebi je sudbina namijenila borbu. Ako želiš bebu, bori se dalje!"
I tako idem dalje, borim se, ne znam ni s čim ni do kada, ali moram ići dalje, jer stajanje boli više od ičega. Sljedeća stanica je IVF. Možda će uspjeti, možda neće... sreća da postoji i drugi, i treći... koliko mi je stanica Bog namijenio do cilja ne znam, ali nadam se...Još uvijek svako jutro uporno mjerim bazalnu temperaturu, ovulaciju nismo propustili ni jedan mjesec u posljednje tri godine... Smiruje me to uvjerenje da sam dala sve od sebe. I nadam se, i nadat ću se dalje... jer samo nada me čuva od te razorne boli... nada me tjera dalje... nada mi ne da da plačem, nego mi izmami topli osmjeh na lice kad držim nečiju bebu... tako ću možda jednom svoju... možda... budem li dovoljno uporna.

[ina33]

Kasnije nule nisu boljele, nakon njih sam se vrlo brzo uspravljala i jurisala dalje, po sistemu: O.K., nista, idemo dalje, sto je sljedece? Prirodni, klomifeni? Pauza? Ne, ne pauza, idemo odmah dalje, kao po traci. Sto prije ispucamo X postupaka koliko ih je visa sila nama namijenila, to ce prije doci kraj trake...

Vrlo slično je bilo i kod mene, prva inseminacija na VV-u mi je donijela najviše tuge, jer sam gore došla kod stručnjaka kojemu sam vjerovala i nekako sam mislila, s obzirom da nam nisu "ništa našli" i da će, ako nam je suđeno uspit, uspit brzo, sad kad smo došli kod specijaliste koji je bio optimističan. Znala sam da nema šanse da postanem jedan od maratonaca, a, gle ironije, upravo mi se to dogodilo.

Nakon toga prvoga sam išla "robotski", tako, kao po traci, planiranje, planiranje, da što prije ispucamo X postupaka.... koliko sam mislila da je MM-u potrebno da nekako u sebi kaže "OK, to je to, dosta smo bili po doktorima, sad možemo okrenut stranicu".

Mene vuklo to - što brže odradimo sve checkpointe po MPO hodogramu, brže ćemo izać... Bilo je tu i višegodišnjih pauza kad sam krizirala, a MM potegao svu tu dosadnu logistiku - zovi kliniku, nosi papire sestri, idi po recepte itd. Ja sam bila zadužena za informacije i strategiju, on za logistiku.

A onda sam se i ja "navukla" jer mi je odrađivat MPO postajao stil života, a kako sam više znala i mijenjala gino hodnike, to je bilo logistički jednostavnije (smanjio se broj UZV-a itd.), tj. bilo je ciljanije, vremenski upravljivije i time za mene jednostavnije.

[tikica_69]

Moja situacija je najbliza ininoj.....i zaista me trenutno najvise boli u novcaniku, koliko god to grubo zvucalo naspram svega ostaloga sto prolazimo i sto ste srcano napisale

[ina33]

Moja situacija je najbliza ininoj.....i zaista me trenutno najvise boli u novcaniku, koliko god to grubo zvucalo naspram svega ostaloga sto prolazimo i sto ste srcano napisale

Mislim da te kužim. Na kraju, zaboli i onaj dio - koliko ću ja još emotivne i fizičke energije, novaca i vremena ulagati u ovo, čega je uspjeh, u stvari, izvan moje kontrole. Pa, nasuprot tome, ostaje ono što ekonomisti zovu "oportunitetni trošak" - što se sve moglo u to vrijeme napraviti, kakav je život mogao izgledati - tipa putovanja, alternativni načini dobijanja djece, you name it.

Mene je u IVF-u najviše strašila i bolila perspektiva onoga o čemu sam slušala i viđala oko sebe - desetogodišnjeg boravka po bolničkim hodnicima, a bez sigurnog cilja. Nije me tješilo tipa uporni uspijevaju, a ježile su mi se dlake na leđima na izjave "uspjeli, nakon 15 godina", meni je to bilo strašno, meni je u glavi odzvanjalo "Bože, 15 godina, 15 godina, nećemo mi valjda tako...". Ono, osjećaj proćerdanog života, jedinog koji nam je dan.

Na kraju mi je neko moje "spasenje" došlo u tome kad sam se emotivno otkačila od klinike koja mi se sviđala i donijela svjesnu odluku da IVF prilagodim svom životu, a ne obrnuto, tj. da ne ovisim o tome koliko će HZZO odobrit sredstava, je li nestalo punkcijskih igala, idu li dr-ovi negdje, je li se koji od njih razbolio, jesu li godišnji itd. A, taj dio, boli za novčanik, utoliko te, tikice, ful razumijem.

[ici]

Moja situacija je najbliza ininoj.....i zaista me trenutno najvise boli u novcaniku, koliko god to grubo zvucalo naspram svega ostaloga sto prolazimo i sto ste srcano napisale

potpisujem i ja jer isto kao što boli minus na testu tako i nakon njega boli i minus na računu!!

[zedra]

Da, neplodnost boli! Ali nepolodnost dođe sama, nepozvana, i nitko nije kriv...
Ali ovaj clanak u novinama!! Procjena uspješnosti zamrzavanja js na dvije trudnoće koje su uspjele...a nitko nije spomenuo one js koje su zamrznute i nakon toga bacene jer se nisu oplodile...takvih je puno više...
I da, sretno ovoj budućoj mami...i pretpostavljam da nije dobila clanak na autorizaciju jer ne vjerujem da bi netko tko boluje od neplodnosti pricao ovakve hm..gluposti, u najmanju ruku...
sorry, van teme sam...ali eto, mene boli!!!!!!

[rvukovi2]

e pino draga

mene je neplodnost toliko boljela da uopće nisam htjela priznati samoj sebi da me uopće boli, nego sam, vrlo slično kao ina svoj um zaposlila činjenicama i beskrajnim racionalizacijama da ne bih slučajno suzu ispustila, i bila uporna dok god nisam rodila-na svoju beskrajnu sreću.

mene je to vjerojatno toliko bolilo da imam i dan danas totalnu blokadu na tu bol, uopće se ne volim sjećati ničega iz tog perioda, ostale su neke slike u albumu, neke stvari koje sam radila, silni neki papiri, članci o temi koje sam konačno ovo ljeto i pobacala da se na to ne podsjećam više.

sjećam se jedino da me je problem totalno preuzeo, poput nekog teško rješivog zadatka kojeg sam uvijek iznova trebala rješavati, jednom čak od totalnog početka, ma ni od početka, nego iz minusa.
bilo mi je poput noćne more iz koje se ne mogu probuditi jer me svaki puta kad se malo pomaknem prema gore nešto sasvim neočekivano bacalo natrag.

mislim da me je sve te godine adrenalin toliko drmao da mi je poremetio kompletan mentalni sklop, pretvorila sam se u mahnitu ženu koja jednostavno mora uspjeti u naumu da ima dijete.

volim misliti da me to sikustvo neplodnosti ipak izgradilo u poziotivnom smislu.
kao da je to mom životu jednostavno bilo potrebno da mi izgradi onaj dio samosvijesti koji nisam izgradila dok sam bila mlađa.
ili sam sve to jednostavno umislila da mi bude lakše, ne znam.

ovih dana se često pitam kako to iskustvo neplodnosti utječe na moje roditeljstvo.
jesam li zbog toga u onoj grupi manje opuštenih roditelja koji neće djetetu dati dovoljno osobnog prostora u životu, ili bih takva bila i da sam na sasvim uobičajen način i bez puno muke postala majkom.
i jesam li uopće neopušten roditelj ili normalno brižan...

vidim, neke od vas razmišljaju i o drugom IVF djetetu.
ja više nemam ni mogućnost razmišljati o drugom djetetu i po starom običaju, vrlo sam vješto i samoj primisli zabranila pristup u svom životu.

ne želim da me neplodnost ikad više zaboli. život mi se čini prekratkim da bih imala vremena patiti.

svima

[ina33]

silni neki papiri

E, da vidiš ovoga kod mene... Registratora, fajlova... S dijelom tih isprinta sad potpaljujemo vatru.. Jednom mi se činilo da nam je cijeli život sažet u vel. crvenom registratoru, na prvoj stranici sažetak MM-ovih i mojih dg. i hodograma, idućem liječniku za lakše čitanje, nakon toga steru se pretrage, operacije, druge dg... Jednom mi je došlo za smijat se - u zadnju još jedino fali dg stručnjaka od glave, pa smrtovnica i to je to. Samo sam svake godine križala koliko nam je godina (dodavala), i dodavala iza još nalaza. Zezao me jedan dragi dok kad je to vidio "It's my life". A onda sam slične registratore vidjela kod puno žena, doslovno isti primjerak - crvene korice, plastični umeci

Ali, bez obzira na to, to još sve tu u meni.. .valjda će lagano jednog dana se smanjivat dok ne ostane samo žarić ... I slična si pitanja mislim... Ali, na kraju odgovor zna samo vjetar, ja znam da me je to iskustvo formiralo, kao što svaka bitna stvar na čovjeka utječe, da nije bilo to, bilo bi nešto drugo.

A i dio tih dio tih stvari me znao i nasmijati, jer nije svaka stvar bila nužno samo tužna, bilo je tu stvarno dosta svakodnevnih, komičnih, Fellinijevskih momenata - kao u onom filmu Maybe Baby.

[ina33]

I zato sam valjda ja i još tu.. Da "emtiram dalje" taj prikupljeni know-how patchwork, od logističkih kraćenja, do faza u razmišljanjima. I da, kao što jedna jako super žena kaže, još malo pomognem sebi osmisliti svoje (predugo) iskustvo, pomažući drugima.

[ksena28]

i neka si ti nama tu, šta bi mi bez tebe!

[rozalija]

i neka si ti nama tu, šta bi mi bez tebe!

Potpisujem ti si genijalna ženskica koja puno znači za ovaj forum.

[lberc]

Mene najviše boli to što znam da imam četiri zamrznute bebice, što mi godine idu ,a ja zbog glupih novaca ne mogu po svoje bebice.

[ina33]

i neka si ti nama tu, šta bi mi bez tebe!

Potpisujem ti si genijalna ženskica koja puno znači za ovaj forum.

Puno vam hvala, dijelom mi je neugodno, a dijelom i drago dobivat ovakve komentare, jer to znači da ipak pomažem, a ne maltretiram toliko s tisućama postova. Nako mene doći će neko drugi, to je super u ovoj pozitivnoj masi koja se ovdje stvorila, kao što su i druge i drugi pomagali meni.

[mu]

gdje boli?
prije: svugdje, i svagdje. pričaš, plačeš, ideš sim i tam.
i nadaš se.
sada: u najmračnijem kutu mozga. zaključano. sakriš se i bojiš se. ne pričaš, niš ne radiš, nikam neideš. kao nije ti stalo.
a nadaš se
svaki dan, svaki ciklus............

[andreja]

boljelo je jako! svaki neuspjeli pokušaj,a bilo ih je mnogo. svaki mjesec nadanje,a onda opet bol. više nisam ni previše izlazila u društvo,jer sve moje prijateljice su imale djecu ili su bile trudne,a u meni samo bol. ali najviše su boljela pitanja poput:što čekate,zar ne želite djecu? a ja bih se uvijek izvlačila na posao što je bilo vrlo glupo,jer tako je izgledalo da mi je posao više nego djete. a malo tko je znao kroz što MM i ja prolazimo. no tog mjeseca kad su me sve nade napustile,i kad su se sva očekivanja svela na minimum test je pokazao veliki,debeli +. sad sam trudna 14 tjedana i nitko sretniji od MM i mene. ali suosjećanje s onima koji prolaze kroz sve to i dalje ostaje!

[kik@]

Mene su najvise boljeli tudi pogledi puni sazaljenja na djecjim rodendanima,jos i sada kad se sjetim javlja mi se ponovo onaj stari dobro poznati grc u zelucu

cure

[Betty]

sjecam se dana kada smo nas cetiri para ( ostala tri imaju djecu ) otisli u posjetu paru koji ceka bebu . Sjedili smo jedno pola sata ..pricali , a onda su nas poveli da nam pokazu novu sobicu za bebu. U cosku sobe mali krevetac , citava soba bijelo roza , oslikana, puna lutkica, svi odusevljeni diskutuju o kvalitetu , cijeni , dobrim i losim osobinama ovoga... onoga ... Ja se okrenem a MM stoji na samim vratima, blijed kao krpa, skamenjen gleda u onaj mali krevetac , a onda se naglo okrene i ode :cry
Ono sto sam tog trenutka osjetila pomjerilo je moje shvatanje koliko bol i tuga mogu biti duboki i jaki..

[draga]

ajme Betty... ...srce mi se steglo..

[H2O]

Srce me boli čitaju vas
Gdje neplodnos boli??? Trenutno me boli zbog svih vas koji se toliko borite kao lavice,plačem i sjećam se svoje boli i razumijem vas.Još me boli kad se sjetim svoga puta iako je bio puno kraći od mnogih od vas.
Moja bol je počela kad smo saznali za dijegnozu,možda je ta bol bila najjača od sveg puta.
Ali sjećam se boli,kad smo ja i mm bili kod mojih roditelja i rekli im da imamo jednu veliku novost(imala sam super ponudu za posao).To je bilo prije već sam zatrudnila sa mojom curom.Kad su čuli da ima novost svi su me grlili,ljubili i vrištili od sreće.A ja sam im samo u suzama rekla da nije to što očekuju već da sam dobila ponudu za posao.Svaki dio tjela mi se tada raspadao,bolili su njihovi tužni pogledi,bolila me suza u oku mm.
Bolilo me i kad je moja cura već porasla,jednog dana došla iz vrtića i počela plakati.Kaže: svi u vrtići imaju brata ili seku a ja sam sama

[mare41]

Eto, Betty i H20 su navele 2 boli za koje mislim da nas bole više od naših vlastitih-boli naših najdražih, više me boli kad uhvatim tugu na licu mog dragog nakon neuspjeha ( ako čita), a mogu samo zamisliti kako bole dječje suze kad im ne možeš dati ono što sva djeca žele-bracu i/ili seku.

[rozalija]

A joj drage moje zbog svih vaših priča i u dubini svog srca molim Boga da vam svima podari radost da budete majke.
A gdje boli neplodnost? Boli u svakom dijelu tijela boli u cijeloj duši da ponekad sam imala situacije u životu kada bih tako plakala takav neki osijećaj gorčine da bih sama sebe pitala zar čovjek stvarno može sa toliko emocija sa tolikom jačinom da plače. Iznenadila bih sebe.
U zadnje vrijeme kako sam pikalica i ujutro rano kada se ustanem prvo što ugledam i dohvatim u svoje ruke je injekcija decaptaptyla. Milion puta sam se upitala zašto ne mogu ujutro kada se probudim prvo što ugledam je moja mala mrvica sklupčana u krevetiću koja spava bezbrižnim snoma a mamica ustane iz kreveta poljubi je svom svojom snagom pomiluje njenu malu glavicu i osjeti beskrajnu sreću. Zašto ne to a ne injekcija decaptaptyla od koje mi padne mrak na oči.

[nina09]

uh,kako ponekad boli. Upravo se vratila s još jednog u nizu dječjih rođendana,a svi,baš svi imaju po jedno,dvoje djece osim nas naravno.
Preživljvala sam dosta dobro do sad ta okupljanja,ali je danas bilo posebno teško.Petnaestak dijece,sve super,odrasli na okupu,opušteni razgovor,torta,sviječice,pomažem,tanjuri čaše,ono da sam korisna. Ali krenuo razgovor ponosnih roditelja o vrtiču,pelenama,porodu(bila jedna trudnica),a ja,niko me više netreba. Samo hodam iz sobe u sobu(pale sam na svijetu),a knedla u grlu. I vrhunac,pita jedan dečkić,a čija si ti mama. Mislila sam da ču se raspasti u tisuču komadića. Ničija još kažem mu ja. E kad bi znala odgovor kad će to biti da manje boli.

[draga]

I vrhunac,pita jedan dečkić,a čija si ti mama.

ajmee....

sve vase price su moje cak i previse..i djecji rodendani..i obiteljski ruckovi...i kave s frendicama gdje sjedim dva sata i nemam o cemu pricati jel se cijela kava vrti oko klinaca..i plakanje iza zakljucanih vrata...sve to i jos puno vise...

ova tuga ponekad je i prejaka za rijeci...

[diona]

o bože kako mi je sve ovo poznato...

I ja se sebi gadim jer sam ljubomorna, zavidna,teško se veselim tuđoj trudnoći. Sve teže i glumim!
Prijateljice s dicom izbjegavam. :/

[nina1]

E kad bi znala odgovor kad će to biti da manje boli.

nina09
doći će i vrijeme za nas ...

[Superman]

Preživljvala sam dosta dobro do sad ta okupljanja,ali je danas bilo posebno teško.Petnaestak dijece,sve super,odrasli na okupu,opušteni razgovor,torta,sviječice,pomažem,tanjuri čaše,ono da sam korisna.

E, tako sam i ja.... samo pomažući vidjela sam neku svoju svrhu na tim dječjim rođendanima. Kao da se vidim i sad, dijelim komade torte na prigodno ukrašenim papirnatim tanjurima i ispisujem imena djece na plastične čaše... I onda dođe klaun (i on je bio dio rođendanskog slavlja) i obrati mi se sa: "Hajde, mama...". Ne moram opisivati kako sam se osjećala kad sam mu odgovorila: "Ja nisam mama..." "Ma jesi, jesi!", reče klaun.
I bio je u pravu. Ja sam danas mama.
Neplodnost je bol koja se nikad ne zaboravlja. Ali se uspješno zamjenjuje s velikom radošću. Držite se, cure... I vi ste mame!

[GIZMOS]

Na mom putu ka ostvarenju cilja spoznala sam različite vrste boli. S nekima sam se nosila lakše, s nekima teže, neke sam jedva proživljavala, neke su me boli nagnale da odustanem, neke druge da pokušam iznova...Sve te emocije, grčevi, suze,sva ta dizanja i padanjane mogu nadmašiti samo jednu bol, a to je bol spoznaje, bol neizvjesnosti, bol koju mi nameće misao kako možda nikada neću biti mama

[kika83]

o bože kako mi je sve ovo poznato...

I ja se sebi gadim jer sam ljubomorna, zavidna,teško se veselim tuđoj trudnoći. Sve teže i glumim!
Prijateljice s dicom izbjegavam. :/

Ovo moram nažalost potpisati

[amel]

Neplodnost je bol koja se nikad ne zaboravlja. Ali se uspješno zamjenjuje s velikom radošću. Držite se, cure... I vi ste mame! [/quote]

Ovo potpisujem u cijelosti!

[†mummy_s]

Imam dva predivna anđela koji još nisu niti prohodali ali moram iskreno reći da još uvijek boli i još uvijek se uhvatim kako maštam o prirodnoj trudnoći. Neki me upozoravaju da moram biti sretna i zahvalna na ove dvije divotice..kao da bih mogla ne biti, ali zašto ne bih smjela željeti još?

[nataša]

Imam dva predivna anđela koji još nisu niti prohodali ali moram iskreno reći da još uvijek boli i još uvijek se uhvatim kako maštam o prirodnoj trudnoći. Neki me upozoravaju da moram biti sretna i zahvalna na ove dvije divotice..kao da bih mogla ne biti, ali zašto ne bih smjela željeti još?

baš tako...

imam curu iz IVF sa VV, ima 6 godina.. i pokušavam i dalje..
bole me dvije stvari: boli me što opet moram prolazit sve to, boli me kad mi nakon sveg truda izvade nezrele stanice, što je tako silno teško, boli me što se osjećam kriva jer želim još jedno dijete i bojim se da nemam prava na njega jer sam dobila jedno!
zašto ne bih smjela željeti još?!
druge žene se bore za prvo, a ja se bahatim i još bi jedno, pa se osjećam kriva i pred vama, koje nemate ni jedno, a ja istim žarom i istom željom bih htjela još jedno jer moja curka kad joj dođe prijateljica koja je začeta isto kao ona, sva ozarena kaže: MAMA, NI ... NEMA BRATA I SESTRU! I tješi se na taj način. A znam da je jako tužna zbog toga....
a naveče mi šapne kako se svako veče moli bogu da kad odem u zagreb da joj rodim sestricu...........
šta da vam kažem?
jedna bol zamjenjuje drugu....i sve su velike , ogromne....

[ina33]

gdje boli?
prije: svugdje, i svagdje. pričaš, plačeš, ideš sim i tam.
i nadaš se.
sada: u najmračnijem kutu mozga. zaključano. sakriš se i bojiš se. ne pričaš, niš ne radiš, nikam neideš. kao nije ti stalo.
a nadaš se
svaki dan, svaki ciklus............

Jako me dirnuo ovaj post, posebno zadnja rečenica !

[ina33]

Mummy_s, razumijem te, nisi sama !

[gupi51]

gdje boli?
prije: svugdje, i svagdje. pričaš, plačeš, ideš sim i tam.
i nadaš se.
sada: u najmračnijem kutu mozga. zaključano. sakriš se i bojiš se. ne pričaš, niš ne radiš, nikam neideš. kao nije ti stalo.
a nadaš se
svaki dan, svaki ciklus............

Toliko jednostavno rečeno, a tako istinito.

[Bea]

potpisujem

[mare41]

gdje boli?
prije: svugdje, i svagdje. pričaš, plačeš, ideš sim i tam.
i nadaš se.
sada: u najmračnijem kutu mozga. zaključano. sakriš se i bojiš se. ne pričaš, niš ne radiš, nikam neideš. kao nije ti stalo.
a nadaš se
svaki dan, svaki ciklus............

Toliko jednostavno rečeno, a tako istinito.

e da, baš tako, a zadnji redak se odnosi sigurno na sve nas, pogotovo zato što se baš takva divna čuda događaju, i što se svi potajno nadamo takvim prekrasnim čudima prirode.

[RuzicaSB]

gdje boli?
prije: svugdje, i svagdje. pričaš, plačeš, ideš sim i tam.
i nadaš se.
sada: u najmračnijem kutu mozga. zaključano. sakriš se i bojiš se. ne pričaš, niš ne radiš, nikam neideš. kao nije ti stalo.
a nadaš se
svaki dan, svaki ciklus............

Toliko jednostavno rečeno, a tako istinito.

e da, baš tako, a zadnji redak se odnosi sigurno na sve nas, pogotovo zato što se baš takva divna čuda događaju, i što se svi potajno nadamo takvim prekrasnim čudima prirode.

X
Mu