Boli me kad friške mame kažu kako je to savršen osjećaj i kako ne mogu znati kakav - dok sama ne postanem mama.
Razumijem da imaju potrebu podijeliti taj osjećaj - ali.. Boli.
Strah me nadati se – jer ne želim da minus previše boli, a upravo me boli to što s time možda utječem na rezultat.
Boli me što me opterećuju na poslu jer nisam mama i mogu ostati duže, a znam da upravo stres posla smanjuje moje šanse da postanem mama.
Boli me me što živim u zemlji u kojoj je dozvoljen abortus, a ujedno se ograničava one koji žele postati roditelji - pozivajući se upravo na zaštitu života.
Boli me pomisao da ću sve podrediti mojoj zelenookoj mrvici koju možda neću nikad upoznati.
Boli me kad mi kažu da se trebam opustiti.
Boli me što većina ljudi oko nas ne zna ni približno što osjećamo, niti ih je briga. Možda bi me bolilo još više da znaju.
Boli me malena fotelja u obliku mede u izlogu trgovine.
Sve me boli na trenutke, a u neke druge opet ne jer vjerujem da ćemo naći način da postanemo mama i tata.
Kad čitam vaše priče, čitam svoju. I sve me boli.