Nakon skoro pet godina još uvijek se živo sjećam najgoreg perioda u mom životu. Za njega je znalo samo nekoliko ljudi. Kao i većina neplodnih, tajili smo svoju bolest da bismo izbjegli pitanja, sažaljevanja, neukusne šale i još gore neuke savjete.

Neki trenuci kojih se živo sjećam:

Izlet na koji smo išli sa svojim najboljim prijateljima. U isto vrijeme i oni i mi smo pokušavali ostati trudni. Nama nije uspijevalo već godinu dana prije toga. I njima je trebalo više mjeseci, ali desilo im se prije nego što su se kao mi počeli zapitkivati da li bismo trebali otići po liječničku pomoć. Bila je trudna pet mjeseci, sjajila je srećom i neprestano mazila svoj rastući trbuščić. Nisam mogla skinuti pogled s njezine ruke i njezinog trbuha. Nekoliko dana smo kampirali zajedno, njezina ruka zalijepljena na trbuh, moj pogled zalijepljen na njezinu ruku. Svakih par sati provjeravala sam da li sam dobila menstruaciju, kasnila mi je pet dana i svaki put sam odahnula da nije bilo krvi. I onda, zadnji dan, došla je. Sjedila sam na stražnjem sjedalu automobila na putu nazad dok su suze tiho klizile niz obraze, ruka tiho stisnuta u zajedničkoj boli koju smo dijelili moj dragi i ja. To je bio zadnji put da smo se zajedno našli s našim prijateljima. Povukli smo se u osamu jer je tako bilo lakše, bez podsjetnika na vlastitu neadekvatnost.

Petoročlane obitelji na parkiralištu ispred trgovačkog centra. Ne znam zašto mi je baš ta najobičnija scena tako živo ostala u sjećanju. Nije bilo baš ništa neobično na njima, nisu bili niti izrazito sretni, niti se isticali fizičkim osobinama. Obična obitelj na običnom zadatku u običnom danu presjekla mi je srce – hoću li JA ikada biti dio jedne takve obične obitelji? Čak troje djece?! Maknula sam pogled i počela računati potencije od 2, 4, 8, 16, 32, 64, 128… Nakon 4096 račun mi je zauzeo svjesan dio mozga. Ali osjećaj je ostao, osjećaj gađenja samoj sebi, da mogu biti zavidna tuđoj sreći, na tuđoj djeci, kivna na obične ljude samo zato što ne mogu biti kao oni. I u strahu da ne mogu izbjeći podsjetnike na to kako izgleda normalan život, tako jednostavan, a nama tako nedostižan.

Tuširanja nakon trećeg neuspjelog postupka izvantjelesne oplodnje. Par dana ranije javili su nam da im je jako žao, ali je test opet negativan. Nisam odmah plakala, nego je dolazilo postepeno. U neku ruku nakon trećeg postupka čovjek postane veteran, zna sve stupnjeve prebolijevanja; ali s druge strane nakon trećeg postupka čovjek se počne pitati da li pripada onom dijelu populacije koji nikad neće uspjeti bez obzira na uloženo vrijeme, novac i trud. Sklupčana sam sjedila već pola sata tupa i prazna pod tušem i željela da me nema. Buljila sam u žilet. Neobičan je to osjećaj, vidjeti svoju ruku u paralelnoj stvarnosti kako uzima oštricu i oslobađa nagomilanu tugu.

Mislit ćete da je ovo moje priznanje dokaz slabosti i labilnosti, primjer kako se ne smije reagirati na neuspjeh. Ja ipak mislim da su ove moje reakcije bile tipične za pacijenta neplodnosti. Toliko puta prepoznala sam se u tuđim pričama, osjećajima, reakcijama. Pet godina i dvoje djece nakon ovog iskustva, nisam labilna, ne plačem, i razlikujem se od drugih samo po svijesti koliko cijenim svoj sadašnji život i konačni kraj liječenja neplodnosti s najljepšim ishodom.

Ono što se danas događa u Hrvatskoj jest da je jednim potezom pera i dizanjem 70 poslušnih saborskih ruku svaka treća žena koja prolazi izvantjelesnu oplodnju, umjesto uspješnog kraja liječenja, umjesto toga osuđena na ovakvo iskustvo. Smanjenje uspjeha liječenja za trećinu je posljedica ograničenja oplodnje na samo tri jajne stanice. Dr. Šimunić je izjavio da je zakon donio mnogo dobroga. Ali ja to ne vidim. Razlika u mojem i njegovom viđenju problema je što sam ja kroz to proživjela, i na vlastitoj koži iskusila neuspjeh postupka, a on i Milinović imaju svaki po troje djece, i jednostavno nemaju dovoljno empatije da se stave u kožu onih koji su njihovim zakonom osuđeni na život bez ijednoga.