Sjećam se kao sad trenutaka koje ne želim pamtiti ali oni su tu....žive u mojoj glavi, u mom srcu u mojim sjećanjima...

Sestrina trudnoća... teško je reći da sam joj zavidila jer ima već jednog anđela, a mi našeg čekamo već dvije godine... teško je reći da je to bila zlovolja ili ljubomora...bila je to sjeta svaki put kada bi vidjela kako joj malac trči u zagrljaj i zove ju mama...kako ju ljubi i grli...
MM je dva dana prije toga bio na prvom spermiogramu jer je doktor počeo sumnjati...slomljeni u tuzi i bolu, daleko od prijatelja i roditelja...sami...tužni i žalosni, izgubljeni s pitanjem koje si bojimo reći na glas - kako ćemo nas dvoje dalje...- nitko ništa ni ne sluti... zove sestra sva uplakana od sreće, trudna je i prirodnim putem nosi blizance... svijet mi se srušio, a ujedno mi je osmijeh ozario lice... nisam imala srca reći joj za našu bol...radovala sam se iskreno, a poslije plakala dugo zagrljena u tami sobe s MM-om. Saznala je skoro godinu dana poslije za naše probleme....

Ručak kod svekrve kao i svaka nedjelja samo smo ovu i mi u Slavoniji pa se malo družimo s obitelji. MM-ova sestra s tri anđela, MM-ov brat sa dva...cijeli ručak, razgovor, druženje i svijet se vrtio oko dječice a nas dvoje izgubljeni u svijetu snova, nade i želje da što prije zbrišemo u auto i na put, da dođemo u svoju tihu sobicu i pomirimo se sa stvarnosti.

Tableta za dan poslije od kako sam se doselila u Ri živjele smo blizu a naši MM-ovi radili skupa. Postale smo dobre frendice. Znala je da mi imamo nekakvih problema ali ne volim ljude zamarati s tim, pa nismo išle u detalje. Bila je trudna kada su se vjenčali, izgubila je bebu. Došla je jedan dan po mene da idemo na kavu. Pričala mi je kako im se sinoć "omaklo" i da je išla ginekologu po tabletu za dan poslije. Eto, baš sada im ne treba dijete, mladi su, eto...ima vremena...meni je duša plakala jer ja bi dala pola života da se nama dogodilo...čule smo se za ovaj Božić, sada žele dijete ali imala je još dva spontana... eto što je život...

Izdaja preživjeli smo prvo bockanje, prvu punkciju i prvi transfer...trebalo je barem da u lažnoj nadi živimo do vađenja bete... ali dva dana prije dobila sam menstruaciju... bila sam slomljena... u kupaonici sjedim i razmišljam zašto me moje tjelo izdalo, zašto nije prihvatilo naše mrvice, zašto mrvice nisu bile jače da se bolje razvijaju. Osjećala sam se izdano, ali nikako nisam mogla naći krivca osim mog tijela... Poslije toga dobila sam nagradu, baš to tijelo danas nosi bebicu koja me lupka....

Neplodnost boli... to je bol koja tinja, koja se skriva po kutevima naših umova i srca...ponekad je teško reći na glas, jer ako šutimo kao da nije istina, kao da ne postoji...a u stvarnosti sa njom se živi svaki dan, postoje neki trenuci u kojima se može zaboraviti, ali život je puno više od trenutka zaborava...