Dugotrajno čekanje u redovima, nalazi koji stižu nakon mjesec dana, pa onda mora proći još mjesec za ponovni odlazak na pregled, dogovor, kontrolu... Sve me to iscrpljivalo, i još me iscrpljuje, i dovodi do velike neizvjesnosti i nervoze.
Nakon toliko vremena iščekivanja emocionalno sam postala tupa, svaka moja misao bila je usmjerena samo na to bez obzira što radila, s kime bila. Postala sam tupa navikla na brojne prepreke, mislila sam da nemam više ni suzu za ispustiti. Jer svoje sam suze odavno obrisala... Do novog razočarenja i novih suza- neuspjelog postupka i novog pitanja - kad će mi opet odobriti novi postupak?
A uza sve to moram 'normalno' živjeti, ići na posao, viđati se s prijateljima, skivati suze i suočavati se s onim pitanjima - „Pa dobro kad ćete vas dvoje više? Zašto još nemate djece, ma dobro ajde nije vam preša“, ili kad vas netko značajnim pogledom u očima i glupim smiješkom na licu pita - „Onda, ima li što novo?“
A preda mnom je i dalje velika neizvjesnost kada u novi postupak i što će on donijeti...