blago tebi ina...ti čvrsto stojiš na zemlji...kad bih mogla to postići...a ne mogu niti nakon 10 godina...za mene to nije neka imaginarna napredna ideja za koju se treba boriti ...to je jedna od mojih osobnih tragedija i ona me svaki put...u svakoj godini, u svakom periodu od ovih 10 godina boli na drugi način

mogla bih se prisjećati tih različitih boli tijekom vremena...
sada me boli ovako...
nekoliko mojih prijateljica i rođakinja čekaju ili su dobile treće dijete (u mojim je godinama to uobičajeno)...dobre smo si, razgovaram rado o svemu s njima, njihovim strepnjama, strahovima, osjećajima, komplikacijama. mogu to jer sam i sama to jednom prošla...
znaju i da sam u Rodi, i znaju za moj angažman...pitaju za savjet.
zovu me često da im donesem neke materijale, da im namontiram sjedalicu...ili im se ja ponudim...to su meni drage osobe i nije mi teško...volim ih...

svaka od njih mi je teško saopćila novost - vidjela sam na njima ili su mi to rekle - bojale su se da me ne povrijede, bojale su se da se ne slomim - neke su odgađale...

da, cure, zabolilo me... skoro fizički, kad ste mi rekle ... svaka od vas... evo i sad su mi suze počele teći...i doista, vjerujte mi...nisam niti u jednom trenutku bila zavidna...samo me boljelo...ja sam osjećala iskrenu sreću zbog vas jer znam da tu djecu želite i volite koliko i ja želim i volim svoje željeno i nerođeno...ali bole me mojih 36 godina i 9 ET-a...boli me što su svaki put nalazi sve gori, godine sve više, novaca nema, a šanse su sve manje...boli me dok gledam vašu ruku na vašem trbuhu (kako je pino napisala), zapravo ne vaša ruka i vaš trbuh ... vašu djecu u trbuhu već sad volim kao i vašu rođenu djecu, kao i vas...boli me što moja ruka na mom praznom trbuhu ne osjeća ništa i što možda nikada više neće... a znam koji je blaženi osjećaj pogladiti vlastiti trbuh znajući da je u njemu sav blagoslov ovog svijeta...

ali drage moje, ako ovo čitate, nemojte mi zamjeriti i nikako, nikako mi nemojte zbog ovoga prestati govoriti, ne možete time izbrisati moju bol, moja bol je uvijek tu...jedna sveprisutna tupa bol koja moja rođena princeza uspješno potiskuje u moje dubine, ali koja je tu jer je tu i njena čežnja i čežnja svih nas...
drage moje, govorite svejedno, ako nekad i osjetim jaču bol gledajući i slušajući vas - to vrijedi jer...osim kroz moju princezu koja polako odrasta i s kojom sam to prošla...kroz vaš živim i svoje neostvarene nade, kroz vas imam satisfakciju da znanje koje sam istekla kroz ove godine imam kome prenijeti...veselim se s vama iako duša zbog toga boli jače...tako je to...

pino tebi veliki