Boli svaki komadic tjela. U grudima je sva tezina, cesto nemam vazduha, uzdisem da dodjem sebi ali je bol i dalje prisutan.
Boli me kad nam kazu kako mozemo sve, sad dok smo sami i nemamo obaveza a kad djeca dodju onda je nesto drugo.
A ja se u sebi pitam da li cu ikada to dozivjeti, da imam za koga reci da zbog njega nemam vremena da se posvetim sebi i svom zivotu. Pa ih posaljem sve do vraga sto uopste mogu tako da mi se obrate, sto lupetaju bez razmisljanja i sto ne skontaju da sve te rjeci bole kao najveca bol.

Boli me kad odemo kod svekrve nedeljom na rucak i kad se sastanemo svi, kad njegove sestre dodju sa svojom djecom i pricom o svom zivotu i svakodnevnici posvecenoj samo djeci, spremanjem za skolu, pripremanjem slatkisa i kupovini sitnica koje ih cine sretnim. A nas dvoje kao dva sirocica bez igdje ikoga nemamo nikakve ljepe teme osim surove stvarnosti i mukotrpnog rada kod privatnika.

Boli me svaki dan kad odem na posao i sjedenem za svoj radni sto tik uz koleginicu koja je trudna, gledam je kako se gusi od mucnine ali je opet srecna, kako joj je svaka druga rjec vezana za njenu srecu, kako mi je donjela sliku ultrazvuka a ja zavrsila u kupatilu sva u suzama.

Boli me kad odem kod svoje majke i gledam je kako pati zbog mene, kako joj se srce cjepa sto patim a ne moze da mi pomogne, i shvatim kako me samo ona i mm razumiju i kako njima mogu reci sve sto mi lezi na dusi. Tata to podnosi drugacije ali ga oci izdaju, uvjek su mutne od suza kad ja dodjem.

I mogla bih pisati cjelu noc, jer noc najvise boli, ona je duga i nikad joj kraja. Samo me suze uspavaju pred zoru ali bol je i dalje tu, u grudima, u srcu ...... u duši.