Pino draga, nisam znala da ti je bilo toliko tesko . Hvala ti na pokretanju ove teme, nadam se da cure nece imati nista protiv da njihova iskustva uvrstim u nasu prekrasnu knjigu.

Slavonka2, BHany, ksena, cure

Moram priznati da mene nije toliko boljelo, "odradila" sam to pod oklopom, slicno kao ina i andream, a opet drukcije. Drukcije, jer ja nisam bila "sigurna" u neuspjeh, bila sam (koliko god to bahato zvucalo) "sigurna" u uspjeh. Imala sam neopisivu srecu da sam u zivotu dobila sve do cega mi je bilo bas jako stalo - nesto bi mi palo s neba, oko neceg sam se morala vraski potruditi (i vraski nacekati), ali nekako me to naviknulo da samo trebam uloziti dovoljno volje/snage/vremena/cega god i da cu se makar kroz usicu igle provuci do cilja. Tako sam i ovaj problem percipirala samo kao jos jedan zid koji ce moja (rekao bi MM: pretvrda) glava na kraju, sto kosta da kosta, razvaliti.

Nije uvijek bilo lako kako sada s distance mene-majke zvuci, ali ova uvjerenost u uspjeh najcesce je uspijevala apsorbirati veliku dozu boli, jednostavno bi gotovo doslovno prerezala svako stanje boli i ocaja koje bi odnekud ispuzalo. Uhvatilo bi i mene, naravno, zelenooko cudoviste ljubomore/zavisti/ljutnje, ne samo pri pogledu na ponosne trudnicke trbuscice, milu djecicu i skladne obitelji, nego i pri pogledu na tantrume i divljanja susjedinog neukrotivog djeteta. Ali kad bi cudoviste toliko naraslo da je prijetilo da me proguta, uvijek sam nekako, ne znam ni sama otkud, bila u stanju izvuci tu carobnu formulu spasa i samu sebe uvjeriti da me iza ugla ceka jos ljepsi prizor - mozda cu morati uloziti sve, pa i vise od toga, mozda cu se toliko nacekati da cu putem zaboraviti sto i zasto cekam, ali znam da cu uspjeti. Tako je i bilo, ovaj put. Ali sto ce se dogoditi sljedeci put, kad formula postane samo prazna formula, a rezultat izostane?

Jer, sad se pomalo osjecam onako kako sam se osjecala "prvi" put, svemocno, uvjerena da je to - to, samo jedanput, nabrzaka, necu se ni snaci i vec cu biti trudna. Koliko li sam tada bila bahata! I bas zbog toga prvi neuspjeh najteze mi je pao, taj je stvarno bolio. Sjecam se, prvo sam u nevjerici buljila u onu svima omrazenu nulu na nalazu, pa micala pogled, pa opet virila i sve se nadala da ce se nula pred mojim ocima pretvoriti u prekrasnu troznamenkastu brojku koju nikad necu zaboraviti. Trebalo je valjda pola sata da od te tuposti prijedjem u stanje histerije. Slabo se sjecam da sam javila dr-u negativnu betu, sve cool i odmjereno, hladne glave, i pred kraj telefonskog razgovora totalno se raspala. Pa kako, pa zasto, pa moralo je uspjeti, pa znala sam da ce uspjeti, ma ne, nemoguce... daj da opet vidim nalaz... Da, tada je stvarno boljelo. I moj obrambeni mehanizam je najslabije djelovao. Izvlacila sam ga ja uspjesno kada bi postalo pretesko, ali taman kada bih zaboravila, ona nula bi odnekud izgmizala i opet me zestoko tresnula u glavu, i bubnjala u njoj, i tutnjala, rugala se, toliko da nista drugo nije moglo isplivati. I tako u krug, ups and downs, kao u lunaparku. Da, definitivno, od cijelog mog MPO puta najvise je boljela ta prva negativna beta. Mozda zato sto je bila tako stvarna, crna na bijelom, gledala me i rugala se: 0, nula, nu-la, nana-nana-nana. Tu nije bilo vrdanja, nije bilo "mozda ipak"... nula je nula.

Kasnije nule nisu boljele, nakon njih sam se vrlo brzo uspravljala i jurisala dalje, po sistemu: O.K., nista, idemo dalje, sto je sljedece? Prirodni, klomifeni? Pauza? Ne, ne pauza, idemo odmah dalje, kao po traci. Sto prije ispucamo X postupaka koliko ih je visa sila nama namijenila, to ce prije doci kraj trake, na kojem me ceka moj mirisljavi smotuljak. Bilo bi mi draze da mi je netko javio gdje se tocno nalazi kraj trake, pa makar i duze cekala (iako mi strpljivost nikad nije bila vrlina), ali moze i ovako. Ni danas ne znam sto bi bilo da nismo uspjeli. Zapravo, znam, jos bismo pokusavali, po istom receptu. Nemojte me pitati sto bi bilo da smo u nekom trenutku morali odustati, tvrdoglava kakva jesam s odustajanjem nemam iskustva, a nadam se da necete imati ni vi.