Citiraj Alyssa prvotno napisa
Kasnije nule nisu boljele, nakon njih sam se vrlo brzo uspravljala i jurisala dalje, po sistemu: O.K., nista, idemo dalje, sto je sljedece? Prirodni, klomifeni? Pauza? Ne, ne pauza, idemo odmah dalje, kao po traci. Sto prije ispucamo X postupaka koliko ih je visa sila nama namijenila, to ce prije doci kraj trake...
Vrlo slično je bilo i kod mene, prva inseminacija na VV-u mi je donijela najviše tuge, jer sam gore došla kod stručnjaka kojemu sam vjerovala i nekako sam mislila, s obzirom da nam nisu "ništa našli" i da će, ako nam je suđeno uspit, uspit brzo, sad kad smo došli kod specijaliste koji je bio optimističan. Znala sam da nema šanse da postanem jedan od maratonaca, a, gle ironije, upravo mi se to dogodilo.

Nakon toga prvoga sam išla "robotski", tako, kao po traci, planiranje, planiranje, da što prije ispucamo X postupaka.... koliko sam mislila da je MM-u potrebno da nekako u sebi kaže "OK, to je to, dosta smo bili po doktorima, sad možemo okrenut stranicu".

Mene vuklo to - što brže odradimo sve checkpointe po MPO hodogramu, brže ćemo izać... Bilo je tu i višegodišnjih pauza kad sam krizirala, a MM potegao svu tu dosadnu logistiku - zovi kliniku, nosi papire sestri, idi po recepte itd. Ja sam bila zadužena za informacije i strategiju, on za logistiku.

A onda sam se i ja "navukla" jer mi je odrađivat MPO postajao stil života, a kako sam više znala i mijenjala gino hodnike, to je bilo logistički jednostavnije (smanjio se broj UZV-a itd.), tj. bilo je ciljanije, vremenski upravljivije i time za mene jednostavnije.