e pino draga

mene je neplodnost toliko boljela da uopće nisam htjela priznati samoj sebi da me uopće boli, nego sam, vrlo slično kao ina svoj um zaposlila činjenicama i beskrajnim racionalizacijama da ne bih slučajno suzu ispustila, i bila uporna dok god nisam rodila-na svoju beskrajnu sreću.

mene je to vjerojatno toliko bolilo da imam i dan danas totalnu blokadu na tu bol, uopće se ne volim sjećati ničega iz tog perioda, ostale su neke slike u albumu, neke stvari koje sam radila, silni neki papiri, članci o temi koje sam konačno ovo ljeto i pobacala da se na to ne podsjećam više.

sjećam se jedino da me je problem totalno preuzeo, poput nekog teško rješivog zadatka kojeg sam uvijek iznova trebala rješavati, jednom čak od totalnog početka, ma ni od početka, nego iz minusa.
bilo mi je poput noćne more iz koje se ne mogu probuditi jer me svaki puta kad se malo pomaknem prema gore nešto sasvim neočekivano bacalo natrag.

mislim da me je sve te godine adrenalin toliko drmao da mi je poremetio kompletan mentalni sklop, pretvorila sam se u mahnitu ženu koja jednostavno mora uspjeti u naumu da ima dijete.

volim misliti da me to sikustvo neplodnosti ipak izgradilo u poziotivnom smislu.
kao da je to mom životu jednostavno bilo potrebno da mi izgradi onaj dio samosvijesti koji nisam izgradila dok sam bila mlađa.
ili sam sve to jednostavno umislila da mi bude lakše, ne znam.

ovih dana se često pitam kako to iskustvo neplodnosti utječe na moje roditeljstvo.
jesam li zbog toga u onoj grupi manje opuštenih roditelja koji neće djetetu dati dovoljno osobnog prostora u životu, ili bih takva bila i da sam na sasvim uobičajen način i bez puno muke postala majkom.
i jesam li uopće neopušten roditelj ili normalno brižan...

vidim, neke od vas razmišljaju i o drugom IVF djetetu.
ja više nemam ni mogućnost razmišljati o drugom djetetu i po starom običaju, vrlo sam vješto i samoj primisli zabranila pristup u svom životu.

ne želim da me neplodnost ikad više zaboli. život mi se čini prekratkim da bih imala vremena patiti.

svima