svim suborkama i veliko hvala što ste svoju bol podijelile i izgovorile!!!
Naša neplodnost je najviše boljela nakon saznanja, dok još nismo došli na ovaj forum i nismo ništa znali. Znali smo samo da smo se dvije godine uludo nadali, da smo iščekivali vještice i gorko plakali kad bi stigle.
Najviše su me bolila pitanja moje nećakinje: pitala me da li imam bebu u buši, kad ću rodit bebu, jednom me čak pitala zašto ja nisam njezina mama Kad sam trogodišnjem djetetu morala reći da teta nema bebu u buši raspala sam se, plakala nad tim tjednima i osjećala se mizerno.
Sad čekamo naš prvi IVF i manje boli, život je podređen tome, nema kava, nema izleta, nema izlazaka, nema ni jedne situacije u kojoj se troši na nešto što nije neophodno jer svaka kuna ide u štednju za IVF. Imam detaljno razrađen plan, ukoliko ne uspijem u HR, idemo u Sloveniju, ako ne uspije u Sloveniji idemo u Austriju, ako ne uspije ni tamo, idemo usvojit anđela. Bole me moji planovi, boli me što se ne mogu iskreno i od srca veseliti i nadati uspjehu jer se bojim boli od neuspjeha. Život mi se svodi na bol i izbjegavanje buduće boli i tješim se noćima kad san ne dolazi da ako nešto zaista iskreno i od srca želiš, cijeli će se svijet urotiti da baš to dobiješ...