Gdje boli neplodnost?

[amaria 23]

vec dugo vrimena nisam ovako ronila suze,zapravo gusila se u njima,neznam odakle vise curi iz ociju nosa....ja sam nekako to sve potisla i sad kad sam pocela citati sve je nekako ozivilo,jos malo krecemo na drugi postupak,i stalno smo u nekom grcu,strahu,obuzavamo svoj optimizam,samo da se ne razocaramo previse...kad se sjetim kako smo prvi put odlucili da se necemo cuvati i mjesec dana nakon toga prvog testa,a onda su se zaredali testovi,i nikad plusa.Prvog spremiograma,koji je bija katastrofalan za nas pojam,i kad je reka,samo me nemoj ostaviti....sto bi ja sad trebala reci njemu...sve smo napravili poduzeli da nam poslje ne bude zao da nismo napravili sto je u nasoj moci...mozda ce me Bog,mozda sam vec sad osudjena na neuspjeh jer ovako razmisljam,ali imam osjecaj da je moja beba daleko od mene.I to boli...neznam kako smo uspjeli preziviti prosli put,samo da ovaj put uspije,nikome zlo nismo napravili,ne vidim razloga zasto bi bili kaznjeni,ako i jesmo valjda smo u ovih 6 godina naucili lekciju.neznam kako bi vise opravdala zasto se to nama dogadja.Neznam sto je gore imati novca ili nemati,ne mogu novcem kupiti ono sto najvise zelim,nemoze mi novac pomoci i to me u ocaj baca.Moje prijateljice su vec neke i po 3 put rodile,nigdin ne idem,nikoga ne posjecujem,jer ne mogu,sad mi je u gostima bila trudnica,i neznam kako sam prezivila.nisam bila ni zavidna ni ljubomorna,smao tuzna i sjetna kad cu ja to doziviti.kako je to tako lipo i prirodno!Toliko mi je tesko praviti se pred mm i svima da sam jaka i da ce sve biti u redu,samo da ne budu i oni tuzni,nezelim im pojacati muku i jad.Koliko ce sve ovo jos trajati,ne zelim o tome ni misliti...Samo molim Boga da me ne zaboravi....

[špelkica]

Još do nedavno sam plakala ko kišna godina, a onda sam odlučila da ću ovo ljeto uživati daleko od svega što me žalostilo i gledati u budućnost. Važno je ne samosažaljevati se i ne izbjegavati ljude. Uživala sam u tome što sam slobodna i mogu raditi što hoću, mogu spavati do koliko hoću, brinem se za psa (kojeg obožavam), kuham što volim, bila sam na moru, pripremam se za posao na jesen kojeg baš želim raditi, a ne bi mogla da sam trudna, mm i ja se slažemo bolje nego ikad,... Nisam ljubomorna na frendice koje su trudne ili rodile, one imaju druge brige, jedna ne može nikud jer čuva trudnoću, jedna se bori s poslom i svoje dvoje djece, svaka od nas ima svoje brige. Sretna sam jer sam još lijepa, dobro izgledam, imam muža koji me voli, dobar brak, završila sam fakultet,....
Naravno da me uhvati misao da jedva čekam da odem na tu operaciju i onda čekam hoće li uspjeti,... Zasad sam dobro i napokon se ne budim s mišlju da ne mogu zatrudnit i da nešto nije u redu sa mnom....

[Tibi]

draga Miki76 evo i ja plačem s tobom, joj kako te dobro razumijem
šaljem ti veliki zagrljaj i nadam se da ćeš uskoro uživati u svom velikom trbuhu a potom i bebici u svom zagrljaju

[crvenkapica77]

joj ja ne mogu ovo ni citati ....ovo tako boli.....
bolilo me vec...sad me manje boli, kad vas citam opet zaboli... a kad krenem na jesen opet sva sretna i docekam minus.... boljet ce strasno , neizdrzivo, ....uglavnom non-stop boli samo nekad manje nekad vise.....nadam se da ce jednog dana prestat bolit - jer ne znam koliko mogu izdrzat...

[tlatincica]

Mene boli negdje oko srca. I to nije baš bol, više onako, peče. Pa se od toga srce stisne i onda me počne gušiti. Na takav način da cure suze i pokušavam doći do daha.
Ne predajemo se, ali pokušavamo biti realni i otvorili smo vrata i onoj drugoj mogućnosti. Bez djece.
Od tog trenutka ne peče samo od vrućine. Sad peče i od hladnoće.

[nivesa]

Steže me sa svih strana i bojim se da jedan dan ne stegne prejako i da onda ne puknem na pola......
Nadam se samo da ću uspjet to izdržat ............

[mare41]

tlatincica, s mojeg stajališa imate vremena do druge mogućnosti (bar se meni tako čini), ja bih trebala misliti o njoj, a ne mogu, užasavam se te hladnoće.
Cure, imamo mi još dosta snage!

[smrdljiva čarapa]

Neplodnost boli jako. I sve što ste navele je točno: i zavist i tuga i bol...
Mi imamo sreće što je naš trud uspio i sada imamo skoro dvogodišljeg sina. Ali zbog svega gore navedenog ne možemo se odlučiti na ponovni postupak.
Sve te ordinacije, čekanja, poniženja, boli i tuga ponovo? Još ne. A htjeli bi sestricu.
Ali za razliku od Pino i još nekih, mi smo svoj problem dijelili sa nama bliskima. Svi su znali da želimo dijete i da se liječimo. Nekako mi je bilo normalno da i od njih dobijemo podršku, pa su oni i žalovali i veselili se sa nama.

[marti_sk]

Bolelo je kada mi je drugarica javila da je trudna, a ja nisam znala dali da placem od srece ili tuge..!

Boli me sto ista ta drugaica je vec trudna za drugo, a mi smo cini mi se miljama daleko...
Boli me sto postajem ravnodusna
Boli me sto mislim da ne zasluzujem bebu i da je ovo nekakva Bozja kazna za nesto sto sam skrivila

[nijntje]

joj marti nisi kriva i ja nekad razmisljam o tome recimo kako mm stalno ismijavamo nekog i nesto pa nam se vraca (!?!) ali to stvarno nema nikakve veze... zbog praznine silne covjek razmislja o sebi, ne moze dalje od sebe pa se ocijenuje, da li je dovoljno dobar, los, zasluzuje li.. naravno da zasluzujemo! jer zelimo od
kad sam preksinoc pocela krvariti, nakon dva spontana, citala sam ovu temu i naglas jecala i gusila se. nisam uspjela sve ni procitati... boli po svuda, preko cijelog zivota.

[marti_sk]

nijentje, ne mogu ni zamisliti koliko boli da izgubis bebu! Zelm ti sto prije da dodjes od cilja

[sandra-zvrk]

Smrdljivko čarapasti - uzela si mi riječi iz usta. I mi smo imali sreće da nam je uspjelo i još se ne mogu odlučiti da li i ako uopće krenuti još jedanput kroz sve. Sad kad se osvrnem na sve što je bilo i kad "smirena" sagledam svoje osjećaje (jer sad je gotova borba) vidim koliko sam bila bezosjećajna prema tuđoj sreći, tupa i ko kamen s umjetnim osmjehom. Danas sam saznala da je jedna draga osoba trudna i nakon duuuugoooo vremena sam ponovno osjetila kako je to iskreno se poveseliti tuđoj sreći.

[Mury]

Drage moje, evo i danas mi je jedan od onih dana kada me boli ne znam više niti gdje, ali boli za ne izdržati Suze samo teku i teku...
Boli me to što mislim da Bogu nisam bitna, da mu nije stalo do mene, iako Mu se stalno molim, postim...jer kad vidim tko sve ima djecu, i kako ih bez muke dobije,a ja - mi koji se toliko patimo još nemamo svoje smotuljke...imam osjećaj da mi je okrenuo leđa, a sve zato što Njega sve češće optužujem kako mi može ali neće pomoći....
Boli me to što sam se nekada radovala postupcima, a sada kako se postupak bliži, meni se ledi krv u žilama, jer vidim još jednu negatinu betu u nizu, najradije bih odustala, dignula ruke, ali želim opet poduzeti sve što je u mojoj moći...boli me što su mi sve nade potonule, i mislim da nikada neću uspjeti, da mi je sudbina bez djece već davno zapisana zvijezdama...već vidim da neću uspjeti niti u MB, bez obzira što mi se tamo pruža mogućnost koju u našoj zemlji nemam...boli me to što godine prolaze, a ja ne da sam na istom, nego i niže, svako malo mi se nameću prepreke kojima se niti najmanje nisam nadala...boli, boli, boli....

[eva133]

Najviše me boli što su sve moje prijateljice, kume, poznanice trudne. Moja šogorica ima troje male djece. Ostane trudna dok trepneš. Mi se mučimo i tome ne vidim kraja. Najgore mi je kad mi duše brižnici daju razne savjete. Osjećam se tako drugačija od drugih. Kao s drugog planeta. Sretna sam ja radi trudnoća svih njih, ali i istodobno nesretna radi sebe. Onda kažu-opustite se. Da, kako da ne.

[ruža82]

danas je jedan od onih dana kada se "bez ikakvog razloga" osjećam jako loše. znam da je preda mnom još dug put, možda, možda i ne. ali ne mogu si pomoći. jednostavno 24 sata na dan živim za svoj sljedeći postupak, nedostupna za ostatak svijeta. stalno sam u svom filmu, tako mi je lakše kad razmišljam kakva ću biti mama, kako ću imati zdrave bebice... osjećam se tako sama. jadna, u svojoj familiji imam 10 nećaka i nećakinja. muka mi je već od svih tih rođendana, krstitki, pričesti... želim bebu, želim da i nama neko donosi darove, a ne samo mi nekome. želim ići u dućan i konačno svojoj bebi kupiti neku majčicu, hlačice. ne samo drugima. toliko me boli i nema nikoga samo da me zagrli, njima to ništa ne znači jer svi imaju djecu. ja sam jedina posebna jer se više ne volim družitis njima, kad non stop razgovaraju o djeci i porodu. one su tu "doma". šta njih briga za moje propuhivanje, za folikulometrije, za AIH-ove, za testove koji su negatovni??? kad one imaju jedino ono što ja želim???? evo danas sam stvarno loše, najgore mi je sada ići na posao i glumiti kako je sve super. hvala bogu na ovom forumu na kojem provodim puno vremena. i znam da nisam jedina, a ni sama...

[eva133]

danas je jedan od onih dana kada se "bez ikakvog razloga" osjećam jako loše. znam da je preda mnom još dug put, možda, možda i ne. ali ne mogu si pomoći. jednostavno 24 sata na dan živim za svoj sljedeći postupak, nedostupna za ostatak svijeta. stalno sam u svom filmu, tako mi je lakše kad razmišljam kakva ću biti mama, kako ću imati zdrave bebice... osjećam se tako sama. jadna, u svojoj familiji imam 10 nećaka i nećakinja. muka mi je već od svih tih rođendana, krstitki, pričesti... želim bebu, želim da i nama neko donosi darove, a ne samo mi nekome. želim ići u dućan i konačno svojoj bebi kupiti neku majčicu, hlačice. ne samo drugima. toliko me boli i nema nikoga samo da me zagrli, njima to ništa ne znači jer svi imaju djecu. ja sam jedina posebna jer se više ne volim družitis njima, kad non stop razgovaraju o djeci i porodu. one su tu "doma". šta njih briga za moje propuhivanje, za folikulometrije, za AIH-ove, za testove koji su negatovni??? kad one imaju jedino ono što ja želim???? evo danas sam stvarno loše, najgore mi je sada ići na posao i glumiti kako je sve super. hvala bogu na ovom forumu na kojem provodim puno vremena. i znam da nisam jedina, a ni sama...

Ružo, draga, drži se. Svi imamo takvih dana. Mene opet neki entuzijazam puca. Bliži se ta menga i nekako sam odmah bolje volje jer ću u zg, a to je samo korak bliže do bebe. Nisi sama naravno. Kad se sretnemo na vv ići ćemo na kavu u kantinu. Drži mi se. Ja odoh na posao. Pusa.

[marti_sk]

vishe ne znam gdje boli, postala sam ravnodushna....

[slatkica]

danas je jedan od onih dana kada se "bez ikakvog razloga" osjećam jako loše. znam da je preda mnom još dug put, možda, možda i ne. ali ne mogu si pomoći. jednostavno 24 sata na dan živim za svoj sljedeći postupak, nedostupna za ostatak svijeta. stalno sam u svom filmu, tako mi je lakše kad razmišljam kakva ću biti mama, kako ću imati zdrave bebice... osjećam se tako sama. jadna, u svojoj familiji imam 10 nećaka i nećakinja. muka mi je već od svih tih rođendana, krstitki, pričesti... želim bebu, želim da i nama neko donosi darove, a ne samo mi nekome. želim ići u dućan i konačno svojoj bebi kupiti neku majčicu, hlačice. ne samo drugima. toliko me boli i nema nikoga samo da me zagrli, njima to ništa ne znači jer svi imaju djecu. ja sam jedina posebna jer se više ne volim družitis njima, kad non stop razgovaraju o djeci i porodu. one su tu "doma". šta njih briga za moje propuhivanje, za folikulometrije, za AIH-ove, za testove koji su negatovni??? kad one imaju jedino ono što ja želim???? evo danas sam stvarno loše, najgore mi je sada ići na posao i glumiti kako je sve super. hvala bogu na ovom forumu na kojem provodim puno vremena. i znam da nisam jedina, a ni sama...

potpisujem svaku riječ,svi oko mene su trudni,čak i čuvam male nećake svaki dan,al ja želim osjetiti kako je to napokon čuvati svoju bebu.veselim se svim trudnicama al svaki put mi je sve teže i teže biti u njihovoj blizini,jer i ja želim takav osjećaj

[Hajdi]

Do oba deteta sam došla kroz MPO.

Iako je sve to daleko iza mene, još mi je loše kad se setim kako mi je bilo, a to je kako je sad vama.

Ni sa kim nismo delili naše probleme, i sad mi je drago zbog toga.

Izdržite, verujte, ne posustajte, želim vam puno sreće.

[ksena28]

Ni sa kim nismo delili naše probleme, i sad mi je drago zbog toga.

100 ljudi 100 čudi! meni je upravo druženje s ljudima iz MPO priče pomoglo da preživim i lakše prihvatim sve što nam se događa... to se posebno odnosi na cure s ovog pdf-a! no, iskreno, mislim da je za osvještavanje teme neplodnosti i MPO-a bolje o tome pričati, ne zatvarati se u svoja 4 zida, jer to NIJE ništa sramotno! a na loše šale, glupa pitanja i idiotske savjete sam ionako oguglala... za sve drugo sam prejaka da bi me pogodilo!

[tonili]

Ksena28:

100 ljudi 100 čudi! meni je upravo druženje s ljudima iz MPO priče pomoglo da preživim i lakše prihvatim sve što nam se događa... to se posebno odnosi na cure s ovog pdf-a! no, iskreno, mislim da je za osvještavanje teme neplodnosti i MPO-a bolje o tome pričati, ne zatvarati se u svoja 4 zida, jer to NIJE ništa sramotno! a na loše šale, glupa pitanja i idiotske savjete sam ionako oguglala... za sve drugo sam prejaka da bi me pogodilo!

Uzela si mi riječi iz pera Ksena

[ValaMala]

Sada pronašla ovaj PDF i ronim suze kako nisam dugo dugo. Potpisujem tisuće riječi, to koliko boli možete razumjeti samo vi i zato sam presretna što imam ovo mjesto za utjehu i novu snagu.

Bole me svi oni posebni dani za koje sam rekla: Sljedeće godine na Božić / rođendan / majčin dan... bit ću mama ili bit ću trudna...

Prije nekoliko dana na majčin dan smo bili u jednom shopping centru i pjevao je neki dječji zbor, a oko njih okupljena hrpa roditelja s djecom svih uzrasta. Zbor pjeva "Kad si sretan..." "Kad se male ruke slože...", a ova dječica naokolo plešu, skaču, male bebice se onako presmiješno gegaju u pokušaju plesanja... Raspala sam se usred centra, suza suzu stiže, nisam to očekivala, možda sam osjetljiva i od ove stimulacije na kojoj sam sada, no jednostavno mi se srce prelilo od bola... ne postoje riječi za opisati koliko me boli...

[Kadauna]

Sada pronašla ovaj PDF i ronim suze kako nisam dugo dugo. Potpisujem tisuće riječi, to koliko boli možete razumjeti samo vi i zato sam presretna što imam ovo mjesto za utjehu i novu snagu.

Bole me svi oni posebni dani za koje sam rekla: Sljedeće godine na Božić / rođendan / majčin dan... bit ću mama ili bit ću trudna...

Prije nekoliko dana na majčin dan smo bili u jednom shopping centru i pjevao je neki dječji zbor, a oko njih okupljena hrpa roditelja s djecom svih uzrasta. Zbor pjeva "Kad si sretan..." "Kad se male ruke slože...", a ova dječica naokolo plešu, skaču, male bebice se onako presmiješno gegaju u pokušaju plesanja... Raspala sam se usred centra, suza suzu stiže, nisam to očekivala, možda sam osjetljiva i od ove stimulacije na kojoj sam sada, no jednostavno mi se srce prelilo od bola... ne postoje riječi za opisati koliko me boli...

ne mora biti da su to isključivo hormoni,VALAMALA to su kod mene bili nakupljeni dani čekanja, nadanja, to su bili iza mene neuspjeli postupci ali i strah da nikada neću biti mama

ja sam uspjela i to i vama svima od srca želim

[ValaMala]

strah da nikada neću biti mama

X

[kiki30]

evo i danas opet mi srce zaplače i samo se ponovlja pitanje,zašto?kada?koliko još suza,boli?u ova dva mjeseca ni manje ni više nego 7 mojih prijateljica je ostalo trudno.sve prirodno.bila sam i ja među njima a sada ostala sama,sve planiraju dalje a ja plačem..zašto ne mogu ja planirat?
prije samo 15 dana smo se skupa smijale,bile uzbuđene ,sretne što smo sve i isti mjesec zatrudnile a sada...
a sada se osjećam sama,napušteno,do sad se nisam ni čula s njima,ne mogu,boli previše..
a šta da im kažem,šta će one meni reći,zašto ja uvijek moram bit neka posebna?zašto kod mene uvijek sve mora bit komplicirano?
šta sam toliko jaka da sve to mogu prebrodrit i ići dalje? a valjda jesam,jer želim to dijete i moram jednom i ja uspjeti ..

[Ambra]

kiki30

Draga, nisi sama! Svi mi zaplačemo i mislimo ''ŽAŠTO JA...''
Jednog dana ćeš se veseliti više nego sve tvoje prijateljice skupa, ali do tada moramo biti hrabre i jake. Drži se!

[kiki30]

ambra,jedva čekam taj dan.... hvala ti
evo recimo da sam malo bolje.jučer išla pa patološki nalaz kad opet šok-dokt.kaže da plod nisu ni poslali na analizu jer ili se negdje izgubio ili je ostao u meni jer mi beta još nije pala,ma neznam šta više reći..još je njegova utjeha-ma još si mlada,imaš vremena bit će još svega!!a nije me ni pregledao...
i tako,reda se jedno za drugim a ja nema snage više ni plakat
ali dobro,preći ću i preko toga,ali jednog dana kad primim svog anđelića u svoje naručje-znat ću da se sve to isplatilo i zaboravit ću sve te boli i muke...

[Mury]

kiki30, evo plačem čitajući što ti se dogodilo...ponekad dr. znaju biti tako bezosjećajni, a nama koje se toliko borimo za to malo djetešce posebno teško pada ...tako sam danas nekako plačljiva, uh, srce mi se stisnulo i plačem a da više ne znam niti zašto...i pitam se samo čime smo ovo zalužile? Zašto i nakon tolike borbe opet ne zaslužujemo ono što se većni parova podrazumijeva i događa dok kažeš keks, pa se događa neželjeno (iako je meni to nepojmljivo), ali eto istina je da ima toliko neželjenih trudnoća, eh, kad bi Bog svaki dan po jednu neželjenu trudnoću usmjerio na jednu toliko željenu...ali, valjda tako mora biti, jer ovaj život je samo patnja i bol

[ValaMala]

A cure moje, razumijemo jedne druge ovdje potpuno... Ja sam sinoć isplakala dušu, taman nekako kako smo mi saznali da imamo problema, jedna frendica mi je "slučajno" ostala trudna, ono "dogodilo" im se i sada imaju predivnu curicu. Sinoć sam saznala da su opet neplanirano začeli bebača.

Naravno da mi je drago zbog njih (bez obzira što nije bilo planirano, dobri su roditelji i žele svoju djecu), ali ta vijest je sjela upravo nakon stravično bolne punkcije i sada kad strepim pred transferom i novom nadom i potencijalnim strašnim razočarenjem i jednostavno me satrlo. Malo proljetnog keksanja i evo bebe, a ja na stolu kao svinjče na klanju... ma..

[ksena28]

ko svinjče na klanju???

mene boli neplodnost kad ovakve izjave pročitam?! pa koji ti je Vala?

[ina33]

ko svinjče na klanju???

mene boli neplodnost kad ovakve izjave pročitam?! pa koji ti je Vala?

Ksena, žena je PCOS-ašica, a imala je punkciju na živo i imala normalan (ful stimulirani) protokol - Reš, nisu ovi naši sadašnji mininalci, evo, meni je usporedba razumljiva (nakon prve VV-ovske punkcije, još ako ti je jedan od jajnika loše položen, fakat si nagrabusila).

[ksena28]

pa imala sam i ja punkcije sa maksimalnih 12 js na živo sa full stimuliranim protokolom i mikrocističnim jajnicima, pa sam ipak uspjela oduprijeti se nagonu da se uspoređujem sa krmačama... osjećala sam se nekako plemenito jer to radim zbog svog dijeteta...

bez obzira na dijagnoze i bol ja bih u sebi ipak pokušala pronaći malo dostojanstva u svemu ovome! jer dovoljno je što ljudi o nama imaju kojekakva mišljenja, ne moramo ih same potencirati!

meni je ta usporedba grozna!!!

[andream]

razumijem osjećaj kad čuješ za te "slučajne trudnoće", možda baš zbog toga ide odmah potom naj-ogoljeniji opis suprotnosti u kojoj smo mi drugi, otud i valin opis pretpostavljam. I ja sam jučer jednom poznaniku (nakon što mi je priopćio vijest da će postati tata djeteta koje nije zapravo bilo planirano jer i nisu skupa-duga priča, ali eto uspjelo jednom i otprve) rekla isto tako "ogoljelo" da se mučim već jako dugo za svaki ciklus a eto oni zalegnu jednom i hop-dijete. netko bi to možda, ogoljeno do kraja, rekao i drugačije, baš kako vala opisuje, da se što više pojača ta suprotnost, pa ajde razumijem donekle što je htjela reći.

[ina33]

pa imala sam i ja punkcije sa maksimalnih 12 js na živo sa full stimuliranim protokolom i mikrocističnim jajnicima, pa sam ipak uspjela oduprijeti se nagonu da se uspoređujem sa krmačama... osjećala sam se nekako plemenito jer to radim zbog svog dijeteta...

bez obzira na dijagnoze i bol ja bih u sebi ipak pokušala pronaći malo dostojanstva u svemu ovome! jer dovoljno je što ljudi o nama imaju kojekakva mišljenja, ne moramo ih same potencirati!

meni je ta usporedba grozna!!!

Iskreno, meni je na VV-u na 13 stanica i mikrocistične jajnike bio totalno neplemenit osjećaj, osjećala sam se kao da me moja država uskratila za anesesteziju, koju ćeš dobit i za bušenje zuba, bez da ti imputiraju da si zato neplemenit što tražiš i očekuješ anesteziju.

Još su mi teže padali komentari cura s foruma da kao što je ta patnja, patimo i na porodu, sve za viši cilj (realno, neki neće nikad dočekat taj viši cilj) itd.

Ja mislim da je ta fizička bol apsolutno nepotrebna i čvrsto sam na toj liniji obrane... digniteta pacijenta da ne mora bespotrebno patit u gino priči, ako već ne očekuje i od muških i od ženskih da pate kod zubara i kod ostalih zahvata, nego je to da te sediraju najnormalnije.

[ina33]

I niko ne očekuje, recimo, od muških kad sjednu kod zubara da "malo pretrpe" na način da ih sestra uhvati za ruku (svaka čast sestri, ali 21. je stoljeće).

[ina33]

Evo, ja sam se osjećala tad na VV-u točno (to sam bila i napisala) kao Prometej (valjda nisam fulala taj lik) kojem onaj neki orao kljuca utrobu i mislila sam da idući kljuc doslovno neću preživjet. Mislim... je kao malo uzvišenije opisano, ali isto xxx. kroz drugo xxx. Bespotrebno, izvan civilizacijskih dosega moderne medicine, i primjenjuje se samo u gini. A ne boli sve isto - one koje imaju 30 stanica, one koje imaju čudno zavrnute jajnike, one koje imaju ciste, fakat boli, ono, boli jako, a ovisi i o ciklusu i smještaju folikula koliko boli - manje me bolilo 13, nego 6, isti doktor, ista ustanova.

[ValaMala]

Ne pada mi na pamet ispričavati se niti birati riječi ovdje. Bar ovo sam shvatila kao mjesto gdje se možemo ispucati i reći kako se osjećamo. Tisuću puta sam rekla da sam spremna proći sve kako bi upoznala svoje dijete i naravno da je naša patnja vrijedna i plemenita.

Curama koje sude i procjenjuju svaku riječ koju netko ovdje napiše, želim reći da imam pravo osjećati što osjećam, izraziti se kako mi u tom trenu dođe, bez potrebe da cenzuriram i procjenjujem svako slovo. Žao mi je što se neki ovdje nalaze uvrijeđeni tuđim osjećajima. Govorila sam O SEBI, o svojoj tuzi, osjećaju izmrcvarenosti nakon punkcije bez apsolutno ikakve anestezije ili lijeka protiv bolova, preko 20 folikula, a ne o bilo kojoj od vas.

Imam trenutke kada blistam od ponosa kad pogledam borbu kroz koju prolazimo mm i ja, kao i svi parovi koji se bore za svoje dijete, ali i trenutke kad sam beskrajno umorna, tužna, prestrašena hoću li ikada čuti da me netko zove mama. I ponavljam, imam pravo na to. Mene je sram kad me netko osuđuje tko je prošao sve ovo i zna kako je to, a nije me sram kad čujem za bilo čiju bol ili bilo kakvu usporedbu.

Nedavno je jedna curka napisala na nekom pdf-u kako se u početku osjećala neugodno u čekaonici, kako ju je bilo sram početi pričati s drugim curama tamo i oprali su je totalno, da kao treba biti ponosna. Ispada da ćemo morati jako dobro paziti što pišemo i cenzurirati svaki iskreni osjećaj. Meni to ne pada na pamet. Želim da ovo bude mjesto na kojem svaka od nas može izraziti sve što osjeća i imamo pravo osjećati različite stvari, nismo klonovi.

[ina33]

ValaMala, mogu samo reći amen to that, naravno da imaš pravo na svoje osjećaje i mislim da je tvoj zadnji post baš razumljiv i da će smanjit tenzije.

[sretna35]

ma samo bih htjela ponoviti da svatko ima pravo na svoje misli i osjećaje i ako nam se nešto učini grubo ili neprimjereno trebamo se samo zapitati kakve veze to ima sa mnom i najčešće nikakve jer mi iako imamo zajednički problem svatko je biće za sebe bolje reći čak kozmos za sebe s posve specifičnim milsima, osjećajima, vrijednostima etc, ma baš pametujem, zar ne?

u stvari sve mi je puno lakše od kada imam svog malog mišeka on je moja radost i moja ljubav...možda jedina sreća mamima, ali i ispunjenje mojih snova

[The Margot]

ValaMala - 100% dijelim sve što si napisala sa tobom... i ja se rasplakala ko kišna godina kad je sestra od muža ostala slučajno trudna u 43. godini sa slučajnim frajerom... u tim godinama.
A to za gicu na klanju - aposlutno te razumijem!

[ksena28]

ma imaš pravo na osjećaje, daleko od toga, ali... ma sto ljudi , sto ćudi...

ja moram reći da se doista nikad nisam osjećala svinjski, ni u kojim uvjetima, osim onda kad se donosio zakon, kad smo dizali glas protiv zakona, kad nas nitko nije čuo, a bome i nekad danas kad cure za zakon zaboli, ali to nije tema za ovaj topic...

[zedra]

Osobno smatram nehumanim te punkcije bez anestezije i cudim se tome, ne vidim im smisao ni svrhu, pogotovo kad je ipak nekakav trend u medicini poštediti boli ili je bar kupirati! Imala sam 2 punkcije u anesteziji. Buđenje nakon anestezije je bilo obilježeno paralizirajućom boli, užasnom i nesnošljivom, bez mogućnosti pomicanja nogu ili hoda dok ne prodjeluju analgetici koje sam primila u venu. I nisam se osjećala plemenito ni uzvišeno, nego kao da mi je bomba eksplodirala u utrobi.
I koliko sam puta bila spremna proći isto? Koliko treba....Ali bez anestezije ne idem na punkciju i tocka... Ni u Hrv. niti vani. Tko nije u stanju osigurati bar to za bolesnicu, ne treba se baviti medicinskom oplodnjom i gotovo!

[TwistedQ]

Boli me kad friške mame kažu kako je to savršen osjećaj i kako ne mogu znati kakav - dok sama ne postanem mama.
Razumijem da imaju potrebu podijeliti taj osjećaj - ali.. Boli.

Strah me nadati se – jer ne želim da minus previše boli, a upravo me boli to što s time možda utječem na rezultat.

Boli me što me opterećuju na poslu jer nisam mama i mogu ostati duže, a znam da upravo stres posla smanjuje moje šanse da postanem mama.

Boli me me što živim u zemlji u kojoj je dozvoljen abortus, a ujedno se ograničava one koji žele postati roditelji - pozivajući se upravo na zaštitu života.

Boli me pomisao da ću sve podrediti mojoj zelenookoj mrvici koju možda neću nikad upoznati.

Boli me kad mi kažu da se trebam opustiti.

Boli me što većina ljudi oko nas ne zna ni približno što osjećamo, niti ih je briga. Možda bi me bolilo još više da znaju.

Boli me malena fotelja u obliku mede u izlogu trgovine.

Sve me boli na trenutke, a u neke druge opet ne jer vjerujem da ćemo naći način da postanemo mama i tata.



Kad čitam vaše priče, čitam svoju. I sve me boli.

Godina i par miseci poslije..

Još uvik me strah prepustiti se u potpunosti ali ponekad zaplačem od sriće i zahvaljujem svim pozitivnim silama ovog svemira na curici koja lupka ispod mog srca.

[The Margot]

ja bih se osjećala plemenitije da su se zadržale one moje dvije prirodne trudnoće; onako nepogrešivo plodna i nadmoćna u odnosu na ostale koji imaju problema sa tim područjem... a ovako će mi jednog dana bili plemenito kad rodim dijete, (iskreno se nadam) mislim da ću biti ponosna na sebe, a IVF postupke, bolne punkcije i sve "plemenito" što ide uz tu priču ću "selektivno" zaboraviti )

[The Margot]

i da - ne znam da li nešto sa mnom nije u redu, ali ja nisam u komi niti sam tužna nakon prošlotjednog neuspjelog postupka... mislim da je ključ u tome što smo odmah drugi dan nakon toga otputovali na vikend, i to ne sami, već sa prijateljima.
isplakala sam se, zapravo još na 2. UZV kada smo vidjeli da neće biti ništa od toga... ali sada mi je neka patetika i pjesničke metafore oko toga da li ću ikada postai mama i zašto baš ja- potpuno smiješna.
mislim, sigurno će me opet uhvatiti neki crnjak u određenom trenutku, ali sada kad čitam neke postove, pitam se jesam li ja normalna, što god to značilo.

[ValaMala]

Margot, mila, normalna si i sve što osjećaš je u redu, bilo to veselje i nada, pozitiva, ili tuga, strah, sumnja. Nije ovo lagan put, bit će uspona i padova, ali sve to će nas dogurati do našeg smotuljastog cilja.

[ina33]

mislim, sigurno će me opet uhvatiti neki crnjak u određenom trenutku, ali sada kad čitam neke postove, pitam se jesam li ja normalna, što god to značilo.

Po mome - najnormalnija si .

[The Margot]

Godina i par miseci poslije..

Još uvik me strah prepustiti se u potpunosti ali ponekad zaplačem od sriće i zahvaljujem svim pozitivnim silama ovog svemira na curici koja lupka ispod mog srca.

kako lijepo

[The Margot]

Po mome - najnormalnija si .

ina - držim se tvojeg savjeta za protuotrov od neuspjeha - hvala ti za to!

[ValaMala]

Može meni taj protuotrov?