Ne pada mi na pamet ispričavati se niti birati riječi ovdje. Bar ovo sam shvatila kao mjesto gdje se možemo ispucati i reći kako se osjećamo. Tisuću puta sam rekla da sam spremna proći sve kako bi upoznala svoje dijete i naravno da je naša patnja vrijedna i plemenita.

Curama koje sude i procjenjuju svaku riječ koju netko ovdje napiše, želim reći da imam pravo osjećati što osjećam, izraziti se kako mi u tom trenu dođe, bez potrebe da cenzuriram i procjenjujem svako slovo. Žao mi je što se neki ovdje nalaze uvrijeđeni tuđim osjećajima. Govorila sam O SEBI, o svojoj tuzi, osjećaju izmrcvarenosti nakon punkcije bez apsolutno ikakve anestezije ili lijeka protiv bolova, preko 20 folikula, a ne o bilo kojoj od vas.

Imam trenutke kada blistam od ponosa kad pogledam borbu kroz koju prolazimo mm i ja, kao i svi parovi koji se bore za svoje dijete, ali i trenutke kad sam beskrajno umorna, tužna, prestrašena hoću li ikada čuti da me netko zove mama. I ponavljam, imam pravo na to. Mene je sram kad me netko osuđuje tko je prošao sve ovo i zna kako je to, a nije me sram kad čujem za bilo čiju bol ili bilo kakvu usporedbu.

Nedavno je jedna curka napisala na nekom pdf-u kako se u početku osjećala neugodno u čekaonici, kako ju je bilo sram početi pričati s drugim curama tamo i oprali su je totalno, da kao treba biti ponosna. Ispada da ćemo morati jako dobro paziti što pišemo i cenzurirati svaki iskreni osjećaj. Meni to ne pada na pamet. Želim da ovo bude mjesto na kojem svaka od nas može izraziti sve što osjeća i imamo pravo osjećati različite stvari, nismo klonovi.