i da - ne znam da li nešto sa mnom nije u redu, ali ja nisam u komi niti sam tužna nakon prošlotjednog neuspjelog postupka... mislim da je ključ u tome što smo odmah drugi dan nakon toga otputovali na vikend, i to ne sami, već sa prijateljima.
isplakala sam se, zapravo još na 2. UZV kada smo vidjeli da neće biti ništa od toga... ali sada mi je neka patetika i pjesničke metafore oko toga da li ću ikada postai mama i zašto baš ja- potpuno smiješna.
mislim, sigurno će me opet uhvatiti neki crnjak u određenom trenutku, ali sada kad čitam neke postove, pitam se jesam li ja normalna, što god to značilo.