 |
|||
draga margot,danas ti se i ja pridružujemdanas prvi radni dan nakon 3 mjeseca pauze i slabo mi je..već sam sva nervozna,stalno bi plakala,danas ću dobit brdo pitanja,joj ko će to izdržati-već sad jedva čekam doć navečer doma u mužev zagrljaj
možda bi mogla koju žestitcu prije posla pa bar malo ostane dojam da sam prebolila,da sam jaka,da ne vide suzu u mom oku,da se malo nasmijem
samo da ne postanemo alkosi prije nego rodimo
a kako je krenulo...ahahaha ma šalim se
i ja prijavljujem crnjak danas... kolegica koja je ostala trudna kad i ja sprema se na porodiljni, samo priča o djetetu, a ja sam svoje izgubila u 11. tjednu... baš mi je nekako teško
vidim da si iz Samobora....goldilock prvotno napisa
tamo imamo kumove i sijetih se jednog dogadjaja...
dosli mm i ja u posijet kumovima i tamo su bili njihovi prijatelji kod njih(poznamo i njihove prijatelje)
pozdravimo se i prokomentiramo par rijeci tipa, kako ste, sta ima, kad smo odgovorili da smo dobro, na to ce ta njihova prijateljica a sta im fali, uzivaju.... pomislila sam eh fali mi ono sta ti vec imas....
nije mi bas drago kad tako cujem te rijeci,
nekak si mislim da drugi misle kak je nama super, da uzivamo, hodamo kud hocemo, dodjemo kad hocemo, je to sve stoji ali radje bi da to sve radimo i sa bebacom......
ali to neki ljudi ne razumiju i nikad nece razumijet.....
marincezg apsolutno te kuzim Boli narocito kad gledas nekog tko ima malu bebicu Ali sta ces ...zivot ide dalje ja godinama cekam hoce li se nekaj posreciti Nakon 1 neuspjesnog ivf sam tulila ko ljuta godina Ali sam se i oporavila Trudim se ne opterecivati previse sebe ...bice kako Bog da U 10 mj krecemo u novi postupak s novom nadom a do tad... idemo dan po dan
A moja kolegica s posla jučer rodila. I uzela "moje ime" za sina... DUUUUUUUUUMMMMMMMMMMMMMM...............
Da vas pitam, kako je ta borba za bebu utjecala na vaš brak?
Meni se nekako čini da su nas spontani još više zbližili i ojačali ali otkad smo krenuli na AIH sve je nekako krenulo prema dolje.
MM je super, pun podrške ali ja sam luda od tih hormona, ginekoloških problema i imam osjećaj da mi se cijeli život vrti oko folikula, endometrija, femare.
U krug svaki mjesec.
Najradije bih prespavala 9 mjeseci i da me se probudi sa bebom u naručju.
Mislila sam čak otić na more na mjesec, dva pa da se maknem od svega a onda opet mislim kako ću propustit ta 2 postupka...
Danas je jedan od onih loših dana pa sam se morala negdje izjadat, nemojte zamjeriti na depresivnom postu
Barbarellaa draga ja ne bih bila baš tako sigurna da prirodnjaci nemaju problema u braku vezanih za potomstvo. Zapravo svaki brak, tj veza ako nije temeljen na čvrstim temeljima se spotiče i o najmanje prepreke...
Ali te apsolutno razumijem... Kao da su SVI oko mene u drugom stanju, godine prolaze... A ja kao da promatram i ništa se kod mene po tom pitanju ne mijenja.
Posljednje uređivanje od The Margot : 06.07.2011. at 09:59
Draga, svi mi prolazimo isto...tako da te svi razumijemo. Kod mene u braku je sve super stvarno se ne mogu žalit a to je sve zato kaj mm ima strpljena za mene a znam stvarno biti nemoguća. Malo se smijem, malo plačem, mali bi ovak malo bi onak...Jedino što se u našim životima promjenilo mislim da sam ja sama jer ima trenutaka kad mi svi idu na živce i kad bi kao što kažeš sve prespavala. Biram s kim ću se družit jer ne mogu s onima kojima su glavne teme bebe, koji svaki put kad me vide pitaju ima kaj novog, kaj čekaš al to je tako i to moramo prihvatit. Jedino čuvaj svoj brak i sve će biti lakše prolazit kroz sve to. Uzmi muža odi za vikend na more uživajte jedno u drugome radite ono što vas veseli ta 2-3 dana budite bitni samo jedno drugome probaj zaboravit na MPO i sve što se vrti oko toga. Mi smo to napravili spojili praznike otišli na more i doslovno uživali i sad mi je lakše i jedva čekam pravi godišnji da se opustimo. Mislim mi možemo to organizirat jer smo si uzeli pauzu do 10mj. jer nisam imala više snage za ništa jednostavno svaki dan mi je bilo sve gore i gore a sad sam kao nova i jedva čekam 10mj.
Neplodnost najviše boli u srce!!!Kada ti netko kaže šta čekate da nemate dječicu,a ti se ne usudiš reči ne možemo je imati......o kako mi je sve to poznato,....moja kuma i ja smo htjele zajedno roditi ona je uspjela odmah za mjesec dana,a meni je trebalo 6 god,dugih teških,oplakanih godina.Jedna moja dobra prijateljica ostala trudna več je imala veliku djecu i odlučila se na pobačaj,pa kasnije meni kaže jesi sretnica tebi se ništa ne može dogoditi!!??Ove riječi su me zabolile više od šamara,neplodnost boli jer si ovisan o drugome jer moraš čekati,čekati samo čekati............sretno svima!
evo do sad sam bila dobro,a danas mi je srce raspodjeljeno na dva dijela,jedan dio je presretan,postala sam tetka-moje malo zlato -joj koliko čovjek može voljeti tako malo biće,ma obožavam ga,stalno bi ga nosila,mazila, ne puštam ga iz ruke
a drugi dio se sjetio mog malog anđelića,pa mislim koliko bi sad bila trudna,pa joj,kad će feštat i nazdravljat mom djetetu,mojo sreći...kad???
koliko još moram čekati...ponekad mi se čini ko vječnost...
ponekad boli previše..
Hvala vam svima na lijepim riječima
Isti dan kad sam napisala onaj post mm je došao doma, vidio u kakvom sam stanju i odveo me na viksu.
Tamo smo proveli lijepe dane, danas smo se vratili
Kiki30 čestitam!
Znam i tu gorku stranu, ne možeš a da se ne zapitaš kako bi tvoje dijete izgledalo, da li bi se isto tako smijalo...
Barbarellaa, drago mi je da si uživala
Ja sam poludila kad mi se kolegica s posla krenula žaliti kako je Grad Zagreb smanjio naknadu za djecu i još me pita znam li ja koliko nju dijete košta!? Ufff...
imam i ja takve u svojoj okolini...malo mi je falilo da ispričam svoju priču pa da vidimo tko je na dobitku a tko na gubitku!
ne znam da li mi je gore kada me pitaju u vezi ivf i stalno govore "budite uporni" i bla bla, kada si mislim lako je vama, ni po muke do djeteta ....ili mi je gore kada me ništa ne pitaju jer žele biti obzirni, a u biti ta tišina u temi me čini još tužnijom...
i jako boli kolovoz, 20.08. moje prvo dijete je trebalo slaviti prvi rođendan... da je bilo sreće...
a u siječnju sam trebala roditi drugo...ali i toj trudnoći je nedostajala sreća...
nakon te izvanmeternične čini mi se da tapkam u mjestu... i ne razumijem zašto....
dr. mi je nedavno rekao "sve ćete to zaboraviti kada rodite"....ali mislim da se ove tuge i jadi ne mogu preboljeti i uvijek ostanu u nama...jednom sam pročitala u postu jedne naše suborke koja je rodila i isto rekla "... ona tuga i bol je i dalje u meni, zapela u bolničkim hodnicima..."
Obožavam "savjete" tipa samo se vi opustite, pobjegnite na vikend negdje samo vas dvoje, popijte koju čašicu, nama je tako uspjelo. Najviše boli kada to slušaš od bliskih osoba i ne možeš vjerovat da oni ne razumiju da to ne funkcionira kod svih tako lako. Ne očekujem ja da me razumiju kako se osjećam, ne očekujem da razumiju što znači čekanje postupka, da kašnjenje M od jednog dana pobuđuje ogromnu nadu. Ali očekujem da ljudi imaju ono zrno razumijevanja da se ne rasipavaju takvim "pametnim" savjetima. Ni ja ne pametujem trudnicama oko sebe kako bi se trebale ponašat ili mamama kako bi trebale odgajat djecu. Nisam bila u njihovoj koži i ne mogu ih razumjet. I neću se onda pravit pametna. Frendica je trudna već 5 mj i stalno kuka, te joj je vruće, te joj je teško, te ovo,te ono. Stalno ponavlja joj ti hormoni, vidit ćeš jednog dana kad budeš trudna. Da, draga, znam što su hormoni jer me filaju njima prije postupka, znam kako te šibaju vrućine od njih i kako izazivaju vrtoglavice. Zašto neki ljudi jednostavno vole isticati neke probleme pred totalno krivim osobama? Nekad imaš osjećaj da to rade namjerno.
Sve je još bilo ok! Bio je petak, prije tri dana. Strah me je bilo, nisam imala neki osjećaj preloš već me samo strah umarao! Opet uzimam slike ultrazvuka, i mislim evo GV, PA ŽV, ali me muči ono nema odjeka ploda! Sjetim se i doktorova lica i laganog uzdaha i klimanja glavom: Trebao je biti plod, nema odjeka ploda! To mi srce para, suze naviru na lice, ali se suzdržavam.
Sa sjetom se sjećam nalaza bete 407,90 na e-mailu od tvrtke Breyer. Nitko, ali apsolutno nitko ne razumije moju sreću! Bila sam si prevažna! Bravo sad si trudnica! Toliko želiš to dijete da sam spremna svoj život podarit njemu dajući svoj! Sad više ništa ne stoji na putu da mužić i ja dobijemo jednu bebicu! Kako sam naivna bila samo! Još duboko u sebi mislim pa nisu valjda trojčeki, pa imamo mali stan, pa šta ću im priuštit! Ali mislim si kako Bog da! Ako on hoće troje tako će i biti! Preležat ću cijelu trudnoću, ionako mi ništa ne treba osim obitelji. Maštam o trenutno rođenja bebača, kako ga moj mužić nosika ponosno po odjelu bolnice! Kako su to lijepi dani bili! Ja ponosna, napuhnuta od postupka! Blago rečeno proširena! Ne zanima me ništa, to je moja beba i to je sve radi bebe i to je najslađa buša jer nosi jednu malu mrvicu!
Prvi UZV predivan, pokazao mi je jednu malenu točkicu, pravilnoga oblika. Doktor kaže lijepa točka na pravom mjestu! Nisam na posao išla autom već tramvajem! Nisam mogla vozit, jer sam htjela da svi vide moju sreću! Ja mama, nisam skidala osmijeh s lica! Našoj sreći nije bilo kraja! Negdje u srcu me steglo, doktor mi je vratio 3 točkice, a primila se 1. Gdje su moje 2 točkice? Zabacim glavu i kažem tako je moralo biti! Jedna me izabrala, ostale nisu i moram to prihvatiti. Uostalom bolje jedno po jedno!
Mama i tata već imaju planove, kako točkicu vode na more, kako se sad sve mijenja i kako je sad ona najbitnija. Kažu mi: Ti si naša djevojčica i uvijek češ biti, ali ovo je sad nešto novo ovo je tvoja točkica! Smijem se i mislim to je moja, naša točkica, nitko joj neće biti ravan! Mužić sav ozaren govori: Ajme bojim se kako ćeš ju razmaziti! Ja kažem: Neka, to je moja ljubljena točkica!
Sve prolazi ok, dolazi dan za novi UZV. Evo mene opet kod moga doktora. Počinje pregled. Doktor govori: GV je tu velik, ali nema ŽV ni ploda!
Nije najbolje volje gledajući UZV. Opet me naručuje za tjedan dana! Sve je ok mislim, malo je doktor pedantan, ali i pretjeruje. Ma šta on zna ja i točkica smo super. Bitno da je ona tu!
Nemir je u meni maleni, dobro se osjećam, nemam iscjetke! Sve je ok! Idem radit, ne da mi se doma bit! Volim tu točkicu. Mislim si 3X2 utrića na dan i to je to!
Cijeli tjedan prolazi i evo ga UZV. Doktor govori evo ŽV je tu, ali nema odjeka ploda, kasni nam beba! Nekih 5 dana. Ja si mislim nemaš ti pojma, beba je tu, ja sam super, sve je ok! Jedni mi se ne sviđa kako doktor gleda UZV klimanjem glave! Opet me naručuje za tri dana. Mislim si prebrzo! NEĆU DOĆI BEBA JE OK A TI PRETJERUJEŠ! NE MOGU SAMA DOĆI! BEZ MUŽIĆA I NEĆU!
Mužić mi govori da po internetu piše sve i savšta ali da je moj nalaz ok! Kaže mi da žene nisu strojevi da je sve tempirano na dan i da su nekim curama isto rekli pa da sad imaju male kikače!
Bol mi je u trbuhu nekako sad prisutna, malkice jača i nekako tuplja! Slušam muža, ali mi sjećanje na klimanje doktora ne daju 100% optimizam! Strah me pregleda! Bojim se šta će vidjet, ali nekako to potiskujem. Idem radit, smijem se s ljudima. Naoko uživam, ali ona bol od jada i tuge i zabrinutosti je tu!
Dolazi i ta subota, uf šta ju mrzim! Rekla sam mužiću ukoliko je sve ok, ovo će zaista bit najljepši dan, jer smo zajedno pobijedili sve pa i doktora, he he!
Ulazak u ordinaciju mi je stresan, bojim se! Vjerujem mužiću donekle, ali bojim se. Čekam samo čuti sve je ok, evo srčeko i plod su tu!
Umjesto toga ništa i klimanje glave doktora i plod je sitan nekih 2 mm, ne valja, nije u redu. Govori još nešto, ja sam misla ima još mrvu nade i onda spomene tu riječ, kiretaža!
Najgoru riječ koju majka jedne točkice može čuti. Toga trenutka je bilo sve gotovo! Nema te riječ,i te osobe ,toga Boga, ako uopće postoji, da mi dade nadu! Od tada prestaje najljepši san-najljepši san koji nije zapravo nikad bio realan, kojeg je jedna majka ipak samo sanjala. Doktor nešto priča o mom uspjehu jer sam bila trudna, da će bit sve ok drugi put! Da samo zna kako beznačajno zvuče te riječi! Sjedim na stolici, u ordinaciji muž, ja i doktor. Muž traži neke odgovore, zašto, pa kud nama, ja čak ni to! Odustajem polako, suzne oči polako počinju boljeti od napora i trljanja! Ali bol je tu!
Ona ne odlazi samo je jača! Od tada samo bol, tuga, jad i …….. Sada shvaćam kako sam naivna bila!
LIJEPE STVARI NAŽALOST NE DOLAZE ČESTO, ALI KAD DOĐU ODU TAKO BRZO DA JE JOŠ BOLNIJE TO IZGUBIT NEGO NE IMAT!
DRAGE MOJE, ZNAM DA VAS PUNO ZNA I OSJEĆA MOJU BOL, VI DRAGE MOJE KOJE KROZ OVO PROLAZITE!
KOJI PUT MISLIM DA SAM SAMA NA SVIJETU I DA KROZ OVO NITKO NE PROLAZI. ZNAM DA SE VARAM I DA LJUDI STALNO PROLAZE GOLGOTE KROZ ŽIVOT, ALI KO ONDA ŽELI TAKAV ŽIVOT ŽIVJET!
NE ZNAM KAKO ĆU MISLIT O SVEMU ZA PAR TJEDANA, MJESECI, GODINA. ZNAM DA ZABORAVIT NEĆU NIKADA, MANJE ĆE BOLJET JEDNOG DANA, ALI ONE DANE SREĆE SA SVOJOM TOČKCOM ZABORAVIT NEĆU NIKADA! NI JA NI MUŽ! KOJI PUT JE GUBITAK NEKE NADE GORI OD GUBITKA NEČEG STVARNOG, JER OVAKO NIJE NIKAD BOLILO! MISLIM DA NI NEĆE!
I SAMO MI SAD RECITE ČEMU SVA ULAGANJA, VJEROVANJA I LJUBAV KOJU IMAM, KAD POLAKO NESTAJEM …………………
JP
pintju
zaista emotivna priča
pintju, draga,joj čitam tvoj post i plačem,suza suzu stiže,točno znam kako ti je,teško,preteško..
sjetila si me na moju mrvicu,koja je bila samnom 8 tjedana,ponekad dok legnem i sjetim se,čujem one otkucaje srčeka,vidim onu titrajuću točkicu i srce zaboli...
nesmijem puno gledat na slikicu ultrazvuka,nesmijem gledat onaj broj bete-1517-nikad ga neću zaboravit..niti sliku blastice koju su mi vratili...
ponekad se čini da si donekle prebolila,da si jača,da imaš snage za dalje,da ćeš uspjet..ali sve ostaje u srcu,svaki ultrazvuk,inekcija,punkcija,transfer,sve...
evo prošlo je već 2,5 mjeseca,nekako čovjek prihvati,tako je moralo bit,ponekad mislim da mi je Bog dao do znanja da mogu bit trudna,da moram samo bit još malo strpljiva,možda je to samo utjeha ali gura dalje,da neku nadu i volju za dalje,jer ja to mogu i ja to hoću..
i ti ćeš draga,pomalo će vrijeme učinit svoje,nećeš zaboravit-uvijek ćeš nosit u srcu,želim ti puno snage,budi jaka,jednom će doći jedna mrvica koja će zauvijek ostati sa nama....
pintju -
Uh pintju, kako tužna priča, srce mi se steglo, hoće puknuti...tako si to dobro opisala da sam se sjetila sve tri svoje sreće koje su tako kratko trajale, i dok sam bila sretna i mislila da će sve biti ok, u svakom momentu u meni je bio i taj odvratni osjećaj straha da se meni ipak ne može desiti nešto tako dobro a da ne sanjam, da je java, da sam trudna i da ću imati taj lijepi okrugli rudnički trbuh... i ja ovih dana svako malo gledam tu točkicu koja je sa 5+3 izgledala tako fino, ali smještena u jajovodu, i pitam se kako se nije smjestila gdje joj je mjesto, jel se moglo tu nešto učiniti samo da ju doktori "pomjere" na pravo mjesto ili da ju zamrznu dok se ja oporavim od operacije, pa mi ju opet vrate, i da ne izvade iz mene i moju mrvu, i moj jajovod, i sjećam se MM-a kako je bio ponosan da doktori nisu uspjeli mi "napraviti" bebu, a on je to sam odradio bez njihove pomoći, kako me je samo "držao na dlanu" jer ja sam ipak trudna i mora mi ugađati... kako bi sada bilo fino i meni i njoj i MM, kako bi još malo prošlo onih rizičnih 12 tjedana, a tada bi se nekako manje brinula i potisnula onaj strah što ako ovo, što ako ono, kako bi mi se možda već nazirao toliko željeni trbuščić, kako bi me ovog ljeta na feštama dok sam u trudnočkoj haljini svi zapitkivali koliko sam trudna a ja sva ponosna odgovarala u kojem sam tjednu dok gladim trbuh i da nam se sreća konačno osmjehnula....
Cure moje drage šaljem vam ogroman
Čitam vaše priče i. Točno se sjećam momenta kada sam u 7 tjednu trudnoće prokrvarila i kada smo te noći muž i ja pošli do doktora, silazim niz stepenice, plačem i govorim mužu nema više naše bebice. Na sreću dragi bog je imao drukčiji plan i sačuvao moju Jelenu.
Drage moje znam da riječi utjehe ne postoje, ali vi ste hrabre, divne žene, borci koje će na kraju puta ipak pobjediti i držati svoju malu točkicu u naručju. Od srca vam želim da se to što prije desi i da se dječji plač čuje u vašim domovima.
draga moja pintju,plačem čitajući tvoj post,prije tri sam tjedna izgubila svoju mrvicu,smisao našeg života,a sad treba krenuti dalje...
kako?
samo vi znate kakva se sreća osjeća nakon godina i godina truda,kad konačno ugledate onu drugu crticu na testu,ili troznamenkastu betu...
ona sreća na početku,ne vjerovanje da se nama to konačno može dogoditi...sve se to ruši sa jednim "žao mi je",i,da "više sreće drugi put"!baš mi je to rekao moj "dragi"doktor,to su po njemu riječi kojima se tješi trudnica.da,trudnica,jer sam to bila...kratko...o Bože,kako je ovo teško...
bit će nam bolje,cure,moramo vjerovati u to,i,polako,krenuti dalje,jer nitko neće umjesto nas,ili za nas,boli,ali naši anđelčići na nebu...zbog njih,uspjet ćemo...hoćemo...
Draga pintju i druge cure, baš mi je žao. Znam točno kako se osječate, ja sam to prošla dva puta. Drugi put u 11. tjednu, kad sam se već uvjerila da će ovoga puta sve biti dobro. Prije tog užasnog utorka, nekoliko sam puta bila na UZV i svaki je put sve bilo savršeno. Otkucaji srca već sa 5+5, plod se normalno razvijao, a onda mi se srušio cijeli svijet. To je bilo u veljači ali ja sam i danas jednako slomljena i svaki dan razmišljam o tome kako sam sretna bila i kako je sve trebalo biti lijepo. Umjesto silne sreće, sad sam jadna, depresivna, pitam se da li će se ikada sreća i meni osmjehnuti. I ne znam da li je gore da nikada nisam bila trudna, ili to što sam bila trudna 2 puta, a oba puta izgubila bebu?!...
Uh Pintju, tvoja priča me opet rasplakala. Kao da sam ja pisala,...Prošlo je točno godinu dana i mislila sam da će bol s vremenom proći, ali nije. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju riječi doktorice "Ovo je za kiretažu". Kao da je bilo jučer sjećam se navale suza, vrtoglavice i brzine svjetlosti kojom sam "pobjegla" iz bolnice. I plakala sam kao ljuta godina kad sam iz kariograma saznala da je bio dečko, plakala bi i da je bila curica. Plakala sam i kad je bio termin da se beba rodi. I plakala sam kad bi mi netko rekao "Pa to još nije bila beba, zaboravit ćeš ti to". Meni je to bilo SVE što je u djeliću sekunde nestalo i nikad to neću zaboraviti.
draga dhea, vrijeme ne liječi ovu bol, i ja sam lani dan kada sam trebala roditi isplakala se, i ponovo se bliži taj datum i opet me steže...sada gledam kako izgledaju djeca od godinu dana i mislim zašto ....
pintju, tako si iz srca sve napisala i opisala
ali bit ćemo mi opet trudne i biti će sretno...
Drage moje, evo da vas obavijetim da smo obavili tu nesretnu kiretažu.
Bilo je tužno, nisam ništa pričala s mužem u Vinogradskoj, jer znam da bi svaka moja riječ i njemu i meni bila prebolna.
Znam da to nije bitno, ali doktori su bili puni sućuti, iz razloga, pretpostavljam, kad su vidjeli bol i jad na mome licu!
Sad dolazi onaj tup osjećaj, prepun tuge i bola! Bolna je spoznaja da bez obzira na to da li ću i koliko djece imati jednoga dana, uvijek u mome srcu ostati jedno pitanje na koje nitko, ama baš nitko nema odgovor? Zašto? Zašto se to nama svima dešava? Zašto nikad neću upoznati prvu bebicu, kao ni vi drage moje? Pa trudnoća i rođenje djeteta bi trebao biti najljepši, najvedriji i najnormalniji čin! Šta smo mi to skrivile da kroz ovo prolazimo?
I takva i slična pitanja postavljam sebi danima, a najveći je problem to što na njih nitko nema odgovor!!
Nadam se da ćemo se sve mi ovdje na forumu jednog dana smijat i uživat s našim kikačima, nadam se da ćemo se ovih dana jednom sjećati i da u zagrljaju naše dječice neće toliko boliti, te da ćemo pričati našoj dječici da znaju koliko su željeni bili!!!!!
Evo cure nadam se da ću se opet jednom usuditi nadati jer sve što želim je biti najbolja mama jednom malom kikaču i najbolja žena mojem mužu!
Pusa
pintju
dan je počeo dobro,slobodan dan.buđenje s dragim,ja sretna-onda ode muž s prijat. na kavu ja doma sama, uhvatila se čišćenja,navila muziku i onda ko grom iz vedra neba,pogodi me neka tuga,sjetim se kako sutra idem kod dr. na dogovor za ivf.ajme pa opet sve ispočetka.bockanje,punkcija,čekanje...i gotovo,suza suzu stiže,a kako sam bila sretna kad sam prošli put ugledala veliku betu-prvo što sam pomislila bilo je-nema više prolaženja kroz sve to ali eto,Bog je htio drugačije,sad Ga samo molim da mi da snage-onda me zove mama a ja se javim sva sretna,nesmije primjetit moju tugu,bol...sve to nosim sama na srcu,iznutra propadam izvana sva jaka,sretna ,nasmijana...
Ali jednog dana,kad budem bila sva bucmasta s ogromnim trbuhom,neću se morat pravit jer će onda moje srce i duša orit od sreće
Kiki
Kiki glavu gore. Sutra si već jedan korak bliže svome cilju. Mislim da mi sve imamo faze kada smo jake i mislimo da nas to ne dira, ali imamo i faze kada bi se najradije sakrila u mišju rupu. Najviše me boli ta stalna ljudska znatiželja, zašto još nemamo djece i šta čekamo. Počela sam govoriti da ni ne želimo djecu, jer mi se zbilja više ne objašnjava da imamo vremena i ona fraza-ma bit će.
Neka misle o meni što god hoće, ali kad kažem da ne želimo djecu, svi ušute.
PREKJUČER JE OD MOJE JETRVE RODILA SESTRA SINA OŠLA SAM SVA S GRČEM U STOMAKU DA JOJ ČESTITAM OTIŠLA SAM MEĐUPRVIMA DA NEKAŽU DA OPET DRAMATIZIRAM JER JA SAM TA KOJA IZBJEGAVA SAV MOGUČA OKUPLJANJA,čestitke i slavlja,od jetrve sin kaže mi nina ovo mi je prvi nečak kojeg imam ,nisam mogla izdržati i djetetu sam rekla direktno nije ti prvi nečak ,tvoj prvi nečak si dobio prije 12 godina kad si se i ti rodio,to me je toliko zabolilo da sam cijeli dan doslovce proplakala,borim se sa neplodnošču tolike godine i kad me netko onako pogleda kao ma šta ja imam pojma uopče o djeci ,kad se ono osječaš ko izolirana,kao obilježena ,ali duboko u sebi znam da dan kad ču opet prošetati svoj trbuh doči brzo vrlo brzo,i onda ču biti sretna ,mirna,ispunjena i dokazati svima da mi nikada ne odustajemo od svojih snova i anđela ...
moja šogorica treba uskoro roditi drugo dijete, curicu, već sam rekla mm-u da ću nakon posjete proplakat cijeli dan ali to je jednostavno tako....
doć će i nama sunce
Ne mogu reci nista novo...uglavnom izbjegavam ovu temu jer s nje uvijek odem uplakana i tuzna
Boli los zakon, boli pristup koji nije individualan, bole "savjeti" okoline, boli kad kao najstarija unuka nisi prva koja ce djedu dati praunuka, boli sto je kuca prazna i uzasno boli sto godine idu a ti ne znas hoces li kada ostvariti svoju najvecu zelju...
Medjutim boli me i u jos jednom posebnom drustvenom aspektu....
Danas smo podigli svoju drugu betu koja je pokazala da ni ovog puta nismo imali srece i uputili se ginekologu. U cekaoni sretnem svoju bivsu seficu...nismo se vidjele nekoliko godina i sto je prvo ucinila? Stavila mi je reflaksno ruku na trbuh i pitala sva ozarena: "Ima li nesto tu?" Joooj e bila bih se slomila u tom trenu na tisucu komadica.... Uopce ne znam postoji li "prikladnije pitanje" u trenu u kojem u ruci drzim nalaz svoje nepoduplane bete od prije sat vremena i iscekujem da mi ginekolg da svoju zadnju (iako dobro znam sto ta beta znaci)
Rekla sam samo: jos nema. Uopce ne znam kako sam uspjela to izustit i ostat onako stajati sutke namjestajuci osmjehe dok je ona ispricala sve novosti svoje sad vec sve brojnije unucadi. i onda se jos pojavio i njen muz i naglas pred svima prokomentirao moju popunjeniju figuru (misleci valjda da ako smo kod ginekologa i ako nosim siroku haljinu i ako je moj muz kraj mene da mora da sam trudna...zapravo vjerujem da su to oboje mislili)
To su inace simpaticni ljudi, dobronamjerni, a nisu ni njihova pitanja tako nenormalna...zasto bi oni znali da mi imamo problem.... Moglo je biti i tako da sam ja razvuka osmjeh od uha do uha i rekla, ima nesto dolje, ima, jos malo pa cemo postati roditelji.....tada bi mi bilo drago da su me to pitali...tada bih cijelom svijetu voljela reci
Zato kazem da me problem dira na tom posebnom drustvenom aspektu...jer imam unaprijed predvidjene odgovore koje ovisno o stilu pitanja upotrebljavam da odgovorim onima koje se to nimalo ne tice i koji vole uz dvosmislen pogled u trbuh pitati: I jel radite? i sl. Ali ne znam sto reci nekome tko je dobronamjeran i tko takvo pitanje postavi jer mu je naprosto najnormalnije na svijetu. Sto reci a da se ne rastuzis, ne oglois, a da opet razgovor protekne pristojno i ugodno?
Danas u cekaoni pozeljela sam se sakriti u misju rupu...cim sam se prijavila kod sestre povukla sam muza za ruku a onda smo otisli u prizemlje zgrade ulovit zrak, sakriti se od svih...kud bas danas......
Draga moja Lilly, samo ću ti reći da sam nedavno i ja isplakala dušu čitajući ove postove i osjećajući kao da sam svaki ja napisala. Ima i mojih postova nekoliko strana unazad. Danas sam u horizontali s trbuščićem, ali te boli su kao biseri i dalje vrijedne i svete, kao i tvoje i svih cura, parova ovdje.
Želim ti da uskoro osjetiš veliku sreću prave pozitivne bete i zaokružene buše. Sve ovo što prolaziš i što nas je toliko prošlo je dragocjeno i uistinu sveto, to je tvoja borba za voljeno dijete koje ti dolazi i svakim danom ti je sve bliže. Ljubim te i grlim
Lily
Cure uvijek ćemo se susretati s ljudima koji će nas ispitivati šta čekamo, jesmo normalni itd. Mene je čak jedna glupača pitala, da šta ja glumim, jel čuvam liniju, da se slučajno ne bi udebljala ako bi bila trudna. Kako sam je htjela ošamariti.
Već sam napisala negdje da ljudima koji nemaju pravo ispitivati me o bebi kažem da mi niti ne želimo djecu i da nam je ovako baš super. Pa nek si misle šta hoće. Jer ako bi slučajno rekla da se trudnimo, onda čujem 100 savjeta o opuštanju, odlasku na more, napijte se. Što je najgore, uhvate se toga i ne prestaju. Ne tajim ja da idem na mpo, ali ne dajem ni na sva zvona, jer ako kažem da je sve u redu s nama,a iza mene 4 neuspjela postupka, mogu misliti da mi nitko ne vjeruje. Misle tko zna što s njima ne štima.
Prije 2 tjedna sam isti dan saznala da su mi trudne i kuma i prijateljica. Drago mi je zbog njih, naravno. Ali nisam se oporavila ni od prvog poziva, kad već zove druga s istom pričom. Plakala sam naravno, ne zato što mi je krivo što su trudne, nego zašto ja ne mogu biti.
Sada bi se najradije sakrila u mišju rupu da me nitko ne vidi i ne čuje, jer ne mogu više podnijeti sažaljive poglede.
Al zato u inat svima borit ću se do zadnjega. Znam da ću jednom postati mama i znam da će to biti uskoro.
Cure, ne predajte se.
Mury molim te nemoj tako razmišljati. Tebi,a i nama, je očito u životu zacrtano da se za neke stvari moramo više truditi.
S druge strane sam sretna, jer imam predivnog muža koji je uz mene. Za druge me nije briga. Bitna mi je sreća u braku, a ako kojim slučajem ne budem nikada imala dijete bit ću opet sretna jer imam nekoga pored sebe tko me voli i tko je uz mene uvijek.
Držite se cure. Bit će još postupaka, možda još neuspjeha, ali idemo naprijed.
maloprije sam na prstima ušla u sobu u kojoj spavaju dva najveća blaga - moje curice stare čak 20 dana. gledala sam ih kako se smješkaju u snu i srce me je zabolilo jednako ko što je bolilo lani, preklani... sjetila sam se svih onih godina bez njih i svih vas bez svojih sreća i rasplakala sam se.
bolit će izgleda zauvijek, bez obzira postali mi roditelji ili ne.
svima od sveg srca želim što prije ostvarenje svih snova. a bol ostaje.
ko da čitam sebe prošlo ljeto. da mi je netko pričao kako ću provesti ovogodišnji ljetni rođendan ne bi mu vjerovala.Lily
draga moja mury, ja sam uvjerena da ćeš ti uskoro biti mama. čvrsto uvjerena.
ne daj se. mislim na tebe jako često i šaljem ti sve moguće vibre ovoga svijeta. cmok!
Mury....pretpostavljam da bih razmisljla isto kao i ti...kad vidim koje si sito i reseto prosla jasno mi je da ti ne mogu nista pametno napisati....ali ipak, tvoje su godine, vrlo, vrlo obecavajuce, jos si zaista mlada, s puno fertilnih godina pred sobom i samo je potrebno da u sebi nadjes snagu da nastavis ovu nemilosrdnu borbu, jednog dana dijete ce doci, pokusaj ostati hrabra i pozitivna dok taj dan dodje
Ps. ja bih rado usvojila dijete bez obzira da li cu ikada roditi i vlastito dijete....meni je to prekrasno...uvijek su mi se svidjale te heterogene obitelji(stovise mislim da ovu pricu moram ponovo pokrenuti s muzicem
ValaMala uvijek si diiivna
Eva moja draga supatnica po beti....sve si lijepo rekla...a osobito sam se s tobom nasla u zadnjem odlomku
drage moje čitam vaše priče i sve sam tužnija....do prije par godina mislila sam da samo ja prolazim agoniju i plač kad vidim bebu ili opremu za bebe, al znam da to nije tako
pošto sam familijarno bucka (nakon 30) srećem ljude iz dana u dan koji me pitaju koliko mi je djete....nemam im volje odgovarat....kažem da ide u srednju ili fax....kak mi se da.....sve sam okrenula na zezanciju
kako da tim čudacima koji guraju nos gdje im nije mjesto objasnim da se debljam sa svakim pokušajem da dobijem bebu, da je meni to teško odraditi, da ja ne mogu ko oni leč u krevet i za par dana objavit trudnoču.....nije to tako jednostavno
ili kad mi se frendice tuže kako su bile kod giniča i kako im je bilo neugodno jer je on muško.....pa kad im objasnim da ponekad zna biti i 10 ljudi koji me gledaju....ili dok sat vremena nakon AIH ležim na stolici, a sestra me nije dobro pokrila, a netko uvijek mora uči....pa me i prolaznici gledaju....kako to objasniti....
neznaju da knedla u grlu rijetko kada prođe.....neznaju za natečene oči, noći neprospavane jer to knedla u grlu neda....nemaju pojma
samo kad bi mogla nekome objasnit agoniju zadnjih 7 godina, a da ne završim u takvim suzama da ne mogu k sebi doč.....
al znam da vi razumijete o čem pričam i zato sam zahvalna na ovom forumu
pinky napisa:
Mogu samo potpisati Pinkymaloprije sam na prstima ušla u sobu u kojoj spavaju dva najveća blaga - moje curice stare čak 20 dana. gledala sam ih kako se smješkaju u snu i srce me je zabolilo jednako ko što je bolilo lani, preklani... sjetila sam se svih onih godina bez njih i svih vas bez svojih sreća i rasplakala sam se.
bolit će izgleda zauvijek, bez obzira postali mi roditelji ili ne.
svima od sveg srca želim što prije ostvarenje svih snova. a bol ostaje.
I meni još uvijek oči zasuze kad gledam svoje srećice - još uvijek plačem kad čitam svoje stare postove, misli, bol...kad čitam postove vas, svojih suborki...
I kad napokon ostvarimo ono o čemu smo toliko sanjali - bol neplodnosti ostaje.
I dobro da je tako.
Volim što sam svjesna ljubavi koju mi pružaju djeca... volim se prisjetiti svog malog anđela....volim pogledati našu prezentaciju koja je ogoljena emocija...
Sva ta bol čini nas ljudima kakvi jesmo...vjerujem da nas je učinila boljima, tolerantnijima, nježnijima..
Svima vam od srca želim da ostvarite svoje snove, a kad ih ostvarite - nemojte pobjeći - ostanite s nama da bodrimo neke nove tužnice...
Neplodnost uvijek boli
Cure
Posljednje uređivanje od Mury : 08.08.2011. at 22:08
pinky, tonili, mishica, Lily..
Draga Mury, potpuno te razumijem. Istina, nisam izgubila tri trudnoće, ali sam zato izgubila dvije. I pitanje je da li ću ikada više biti trudna i da li ću ikada imati dijete. I ja cijeli život živim u uvjerenju da ću imati djecu, barem jedno, ali, kako godine prolaze, sve manje vjerujem u to. Strašno mi je bolno što su sve moje kolegice, prijateljice, šogorice... već rodile, samo ja nikako. Na prethodnim sam stranicama iznijela svoje osjećaje, da se sad ne ponavljam... A najgore su mi reakcije, pitanja i komentari ljudi glede toga što nemamo djecu...
ana.b
evo nije me bilo već neko vrijeme,ali danas opet boli,jako..predivan je dan,pijem kavu i šta ću drugo mislit dok gledam s balkona mame kako šetaju svoju dječicu,guraju kolica,jedna trudnica je prošla,sva sretna,gladi svoj trbuh a ja,sjetim se svoje mrvice,koja me napustila pa počne bolit,jače i jače...kako bi sad i ja bila sva bucmasta i sretna,šetala bi se i gladila svoj trbuh a ne,ja plačem,srce me boli.. sad čekam i betu,pa možda i hormoni divljaju ali bol je tu...i ja čekam,čekam svoju sreću..koliko još.. pitam se šta 8 godina nije dovoljno...koliko još Bože..hoću li imat snage..
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom