Uh pintju, kako tužna priča, srce mi se steglo, hoće puknuti...tako si to dobro opisala da sam se sjetila sve tri svoje sreće koje su tako kratko trajale, i dok sam bila sretna i mislila da će sve biti ok, u svakom momentu u meni je bio i taj odvratni osjećaj straha da se meni ipak ne može desiti nešto tako dobro a da ne sanjam, da je java, da sam trudna i da ću imati taj lijepi okrugli rudnički trbuh... i ja ovih dana svako malo gledam tu točkicu koja je sa 5+3 izgledala tako fino, ali smještena u jajovodu, i pitam se kako se nije smjestila gdje joj je mjesto, jel se moglo tu nešto učiniti samo da ju doktori "pomjere" na pravo mjesto ili da ju zamrznu dok se ja oporavim od operacije, pa mi ju opet vrate, i da ne izvade iz mene i moju mrvu, i moj jajovod, i sjećam se MM-a kako je bio ponosan da doktori nisu uspjeli mi "napraviti" bebu, a on je to sam odradio bez njihove pomoći, kako me je samo "držao na dlanu" jer ja sam ipak trudna i mora mi ugađati... kako bi sada bilo fino i meni i njoj i MM, kako bi još malo prošlo onih rizičnih 12 tjedana, a tada bi se nekako manje brinula i potisnula onaj strah što ako ovo, što ako ono, kako bi mi se možda već nazirao toliko željeni trbuščić, kako bi me ovog ljeta na feštama dok sam u trudnočkoj haljini svi zapitkivali koliko sam trudna a ja sva ponosna odgovarala u kojem sam tjednu dok gladim trbuh i da nam se sreća konačno osmjehnula....