...i opet boli, boli, da se ne može izdržati. Jedna rodica javlja da je turdna, pa od rođaka žena, pa druga rodica, pa frendica, pa kolegica na poslu, jedna frendica rodila...i tako za redom, čestitam im, ali u grlu knedla koja neda disati, veselim se njhovoj sreći, ali u meni se samo pojačava bol, tuga, bespomoćnost, beznadežnost... ...o Bože hoće li ikada ova bol barem malo ublažiti kako bi postala podnošljiva???