Klara....
 |
|||
|
|
|||
Klara....
Oh, kiki30 draga, točno znam kako se osjećaš, jer i sama evo čekam da procurim svaki čas, pa se hormoni uzburkali, samo mi se plače, i isto se pitam koliko još moram čekati, hoću li ikada na red doći...ali se iskreno nadam da ta tvoja mrvica u tebi sada fino raste i ispušta betu koja će na testu biti savršena! Drži se draga!!!
Mury
i danas opet boli i boli,samo mi se plače,suze idu i idu,možda je krivo i ovo tmurno vrijeme,možda i neka samoća,dragi radi a ja tonem,kao i zadnjih evo 8god.mislim o istoj temi,istoj želji,istoj boli i tuzi...jučer sam posjetla prijateljicu,ostale smo skupa trudne,ona sad u 8 mj. i kad sam je vidjela onako predivnu okruglu,ponosnu i sretnu ,uh...odmah se sjetim mog malog anđelića koji me napustio,tako bi i ja sad bila,pa zašto,zašto nisam,zašto???? još malo pa bi ga ljubila,mazila,čuvala a umjesto ja njega sigurna sam da on sad čuva mene..
znam,bio je samnom samo 9 tjedana ali bio mi je sve,sva sreća ovog svijeta..željela sam ga,voljela još više...
nemam se kome izjadati,muža mi je više i žao nije ni njemu lako,mojima još teže,moram bit hrabra i sretna zbog njih,hvala na ovom forumu i temi jer mi puno olakša moju bol i daje snagu za dalje...
Uh kako te razumijembol svakim danom postaje sve veća isto kao i bespomoćnost
drži se
kiki30, Gabi25
Jao moja Kiki, pa čitajući ovo i meni su suze navrle,kiki30 prvotno napisa
i danas opet boli i boli,samo mi se plače,suze idu i idu,možda je krivo i ovo tmurno vrijeme,možda i neka samoća,dragi radi a ja tonem,kao i zadnjih evo 8god.mislim o istoj temi,istoj želji,istoj boli i tuzi...jučer sam posjetla prijateljicu,ostale smo skupa trudne,ona sad u 8 mj. i kad sam je vidjela onako predivnu okruglu,ponosnu i sretnu ,uh...odmah se sjetim mog malog anđelića koji me napustio,tako bi i ja sad bila,pa zašto,zašto nisam,zašto???? još malo pa bi ga ljubila,mazila,čuvala a umjesto ja njega sigurna sam da on sad čuva mene..
znam,bio je samnom samo 9 tjedana ali bio mi je sve,sva sreća ovog svijeta..željela sam ga,voljela još više...
nemam se kome izjadati,muža mi je više i žao nije ni njemu lako,mojima još teže,moram bit hrabra i sretna zbog njih,hvala na ovom forumu i temi jer mi puno olakša moju bol i daje snagu za dalje...ja sam imala spontani 2008. u 7.tjednu,ali život ide dalje i mi imamo cilj za koji se borimo i sigurna sam da ćemo ga ostvariti prije ili kasnije...moramo biti hrabre,a znam da je najteže čim počnemo razmišljati "šta bi bilo-da je bilo",ali nažalost niko nas ne razumje kao mi same sebe kad zaglibimo u tim mislima,zanm,teško je,ali tada moramo biti same sebi psiholozi (znaš koliko puta i to naglas sama sebe tješim),naravno kad sam sama doma,da me još nebi proglasili neuračunljivom,ali tako si olakšam,....ja sam ti otpisala sve dječije rođendane,ma šta ću ja tamo,neznam niti šta me ljudi zovu??? Najgore,je kad sve moje frendice oko mene,ostanu trudne jedna za drugom kao kad se gripa širi...a ja ono..hehehe,super!
Draga moja,skupi snage,novi postupak je pred tobom,nadam se da će biti dobitni i da je došlo naše vrijeme (hm,vidiš kako sam pozitivna!),gledaj naprijed i idi sretno prema cilju...ja već razmišljam kako moram kupit neke nove stvari za kuću,jer kad ostanem trudna sve ću štedit za moju bebicu...svjesna sam da možda od ovog mog postupka neće biti ništa,ali idem ja odmah dalje,jer jedva čekam ostvariti uspjeh
...zato kiki,ne bacaj se u depru,jer samo što nismo počele skakat od sreće,svakim smo danom sve bliže uspjehu,i dobro da nismo još čekale da ostanemo prirodno trudne nego smo odlučile krenuti dalje...
sutra su konzultacije,pa evo malo ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~i da nebi bilo više depre....
Posljednje uređivanje od butterfly101 : 26.10.2011. at 22:18
cure držite se....
sve prolazimo kroz isto trnje i teško je ali iz ove kože ne možemo van
A ljudi, ljudi znaju biti okrutni...
Zato placemo u tišini i jadamo se na ovakim forumima gdje vidiš da nisi sam i da se neke stvari ne događaju samo tebi.
A nakon kiše dolazi sunce zato glavu gore dok i nam ne svane
Danas je opet jedan od onih dana kad samo lijem suze... Prijateljica koja je bila trudna kad i ja je rodila prošli tjedan, sestrična mi je javila da je trudna. Koliko god mi je drago zbog njih, toliko mi je krivo što to nisam ja. Pitam se što sa mnom ne valja i čime sam zaslužila ovakvu kaznu. Osjećam da nemam snage dalje se boriti, a upravo sam u postupku...
...i opet boli, boli, da se ne može izdržati. Jedna rodica javlja da je turdna, pa od rođaka žena, pa druga rodica, pa frendica, pa kolegica na poslu, jedna frendica rodila...i tako za redom, čestitam im, ali u grlu knedla koja neda disati, veselim se njhovoj sreći, ali u meni se samo pojačava bol, tuga, bespomoćnost, beznadežnost...
Mury
Boli, svakog dana sve jače i jače... oko mene milijun male dječice, svi imaju samo mi ne. i nitko se ni ne trudi razumijeti barem malo. ne tražim previše, samo malo. neznam zar je to tako samo u mom okruženju, ali mene to najviše boli, nabijanje na nos da netko ima dijete, a ja nemam. razgovori se vode samo o porodima i djeci, i gdje sam tu ja???? bez komentara, pretvorila sam se iz izrazito komunikativne osobe u veliku šutljivicu. kad nemam što reči...
ruža
Eh Mury, kao da sam ja pisala, sve si rekla. neznam kako bih sve ovo proživljavala da nema foruma, i svih vas tu dragih cura. dosta mi je već svega, najrađe bi se odselila, negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje neće biti skrivenih pogleda i glupih komentara (kako nisam za akciju, jer ne pijem jer sam u stimulaciji, jer moram rano doma kad u jutro putujem u zagreb...) dosta mi je toga da se nam sudi, a najviše me boli što nismo svi isti (pred bogom)...
Mury i Ružo
I ja danas plačem....za svojim malim anđelom...
Bože cure moje, tako vas razumijem. I ja plačem sada s vama, plačem jer znam kakva je vaša bol, zato što je bila i moja i zauvijek će dio nje živjeti u duši. Hvala bogu na ovom forumu i tome što se možemo sve zajedno boriti. Ja sam na ovoj temi puno puta pisala kada mi se srce raspadalo, mogu samo reći da vas grlim najnajjače na svijetu i tugujem s vama, nadam se s vama i razumijem vas svom dušom. Nema kada mi niste u molitvi. Neka bol postane lakša, a onda neka vas zagrle ručice i zacijele sve zauvijek
Cure budite sretne dok još nešto i osjećate, makar to bila i tuga....jer kad nastupili tupilo onda bi se tek trebale zabrinuti...kao kod mene. Čini mi se da to kraj zapravo kuca na vrata...
U nedjelju sam radila prvi test, bio je negativan, i svaki dan poslije ista priča. jučer već prava menga betu sam morala danas iti svejedno vadit. i mislila sam kad sam prvi minus u nedjelju vidjela, dobro, bolje da se isplačem, lakše ču vidjeti 0 na papiru. al evo danas je petak i ja sam još gore neg u ponedjeljak, jednostavno ne mogu prihvatiti poraz. da bi bar mogla odmah u postupak jer to bi me sad jedino moglo smiriti, ali sigurno ću tek u 1 ili2 mj. jednostavno ne mogu prihvatiti da je opet tamo netko gore zaboravio na mene. mislila sam da ću kako vrijeme ide, kao već se privikneš na neuspjehe da ću lakše podnositi poraz, ali osjećam da ovaj put jednostavno ne mogu preći preko toga...
koliko god puta sam rekla da neću više "ući" u ovu temu,ne mogu jednostavno je ne mogu zaobići...
cure moje drage,ponekad se i ja pitam od kud mi ta snaga za dalje,ali očito da je želja prevelika da ponekad potisne bol,ali ponekad...
sad sam došla doma,bila sam kod svog malog nećaka od 4 mjeseca,joj stalno ga nosam,ljubim,pjevam mu..uz njega sam presretna a onda dođem doma i gotovo suza suzu stiže,mislim Bože kad ću ja grlit,ljubit mazit svoje dijete,kada..koliko još moram čekati,koliko još suza proliti ..koliko još neprospavanih noći..koliko..
već godinama ista priča,ponekad mi se čini da sam cijeli život u ovoj borbi...
i negdje duboko u sebi vjerujem da ću uspjeti,vjerujem da grliti svoje dijete,da ću plakati od sreće,jednostavno vjerujem....moram vjerovati..
I sad tulim samo dok čitam... suza za suzom klizi... dokle?
Mislila sam da bol polako prestaje. Prekjučer je počelo štrecati. Jučer je bolilo. Danas rastura. Nadam se da će sutra prestati.
Neplodnost boli. U svakom pogledu, u svakoj pozi, u svakom kutu.
Doći će i naše vrijeme...
cure, grlim vas
Cure, sad ste i mene rasplakale. Jako dobro znam kako se osjećate i od sveg srca vam želim da jedan mali smotuljak vrati sunce u vaše živote. Držite se!
Boli kad pomisliš da možda nećeš moći imati svoje vlastito dijete i vidjeti kako bi izgledao taj mali smotuljak - spoj mene i mm
S vremena na vrijeme malo škicam ovu temu, ali ne previše jer me rastužuje. Ono šta vam mogu reći kao netko tko je veteran u svemu ovome je da koliko to god zvučalo nevjerovatno je to da bol i tuga s vremenom postane manja. I ja sam se raspadala od tuge kad su drugi pričali o djeci, kad bi se igrala s nećacima, a onda dolazila u praznu kuću, distancirala se od onih koji imaju djecu, plakala, proklinjala sudbinu i nebo zbog svoje sudbine i osjećala sve ono o čemu pričate. Većina vas ovdje ipak će na kraju postati majke, jedan mali dio neće, ali će naučiti živjeti svoju tugu i vratiti se među ljude, ponovno se veseliti malim stvarima i prihvatiti da život bez djece nikad neće biti potpun, ali može biti lijep na jedan drugi način.
Drage moje,koliko god teško i bolno bilo samo se nesmijemo predati, jer bez borbe nema ni pobjede......nemojte se predati sigurna sam da ćemo sve dobit ono za što se dušom i tijelom borimo..........šaljem vam veliki
Posljednje uređivanje od butterfly101 : 23.11.2011. at 23:28
I dolazi još jedan Božić kada se Katolici vesele tom radosnom blagdanu, kada majke sa svojom dječicom prave fine kolačiće, adventske vjence, kite bor....i čemu se dječica neizmjerno vesele...A u mome srcu sve veća gorčina i tuga, dolazi u 7-mi Božić otkako MM i ja isčekujemo bebu, i kako je naš san sve dalji i dalji .... čemu praviti advenstki vjenac, kolače, kititi bor kad se u našem domu tome nitko ne veseli...
Mury
Snekica
cure drage bit će bolje, ako ne danas, možda ne ni sutra, ali bit će bolje, mora
Dok čitam vaše postove sjetim se svega što smo prošli. 8 stimuliranih ICSI postupaka, nakon svakog od njih toliko nade, a nakon bete toliko boli i tuge. Imaš osjećaj da ne možeš dublje pasti i da nikad neće biti bolje i lakše. Samo nemojte izgubiti nadu. Uvijek postoji sutra i uvijek postoji nada da će biti bolje. Nama je sreću donio tek 9. postupak, nakon 9 dugih godina. Samo vjerujte da će i vama onaj sljedeći biti dobitan, a ako ne taj onda onaj sljedeći. Obrišite suze i hrabro naprijed i želim vam svu sreću.
Nikad nemojte gubiti nadu...
mury,draga..kao da sam ja to napisala,mi brojimo 8 godinu..svake godine moji dođu kod mene na ručak,puna kuća i onda kad svi odu,osjećam tu samoću,tu bol i tugu koja je sve jača i jača..onda se isplačem,uvijek mislim da će mi onda bit bolje ali nije..ništa ne izlječi tu bol,samo bi jedan mali anđeo to mogao...
drži me pomisao ma sigurno ćemo drugi Božić bit utroje...molim Boga da mi da snage da izdržim ovaj mjesec jer za sv. nikolu mi je bio ternim,ajme mislila sam koji poklon ali eto.. čekam i taj dan,čekam moj najljepši pokon..
curkice moje, tako sa zalosna kad ovo citam, poznam te osjecaje dobro. Ali evo sinoc smo bili kod jedog para koji ima trogodisnjeg sina kojeg su dobili iz 11. postupka, nakon 2 pobacaja. I sada su mama i tata. Nedajte se
Cure divim se svima vama tu.
Evo nama test danas nije pokazao ni blijedu drugu crticu tako da se ne nadamo baš, imamo još to vađenje bete sutra i onda čemo vidjeti na čemu smo. Kad čitam da su tu neki bili i na 8,9, 10 ili više postupaka ne mogu da se ne zapitam otkud vam tolika snaga? Evo ja ne znam kako čemo se mi nositi s sutrašnjim eventualnim neuspjehom, a tek nam je to prvi Ivf, tako da vam se stvarno divim. Ali mi čemo se tek morati naučiti nositi s tim bremenom izgleda i sve me strah kako če to izgledati....
Došla sam vas sve zagrliti...
Dragi M@tt, ja cu ti samo iz moje perspektive reci da su mene puunoo vuse boljeli prvi neuspjesi... Mislila sam da je svijet stao, da moje srce to nece moci izdrzati...nekad sam pozeljela da me crna zemlja proguta samo da ne moram vise nikad osjetiti tu bol i nemoc.
A onda nekako s vremenom sam ajmo reci, otupila. I dalje je bolilo ali nekako sam sama sebi rekla da ja zelim dijete i ako su sve one suze cijena, neka bude. I kolko god puta mislila da se takva sreca moze dogoditi samo nekom drugom, uvijek me nesto tjeralo naprijed i naprijed. I svaka moja biokemijska mi je bila kao najgora nocna mora, ali prihvatila sam da je mpo moj kriz, moj put do djeteta i prihvatila sam ga kao dio mog zivota.
Da se razumijemo, nisam ja u sad nekoj euforiji jer imam 2 lijepe ß...puno toga je jos ispred mene...i znam da ako se ne daj Boze desi nesto ruzno( puj, puj) da cu opet iuaci iz svega jos jaca i spremnija svima pokazati da cu dati zadnji atom snage da dodem do svog djeteta.
Mi smo paralelno sa ovim postupkom usli i u obradu za posvojenje i bili smo skroz fokusirani na to tako da mi je ovaj postupak bio u totalno drugom planu... I eto, bas je sad netko negdje gore/dolje...gdje vec odlucio da je izgleda doslo i nase vrijeme.
Zato hrabro naprijed, ako sad i ne uspijete, vidjet ces da cete dobiti jos jacu zelju za novi postupak.
Ljubim vas sve...
Draga Bab hvala ti na ovoj prekrasnoj poruci... 10 postupaka, divim ti se. Ne znam odkud crpiš snagu.
Imam osječaj da čemo se i mi tako osječati kao što si napisala ovo boldano, sutra ako nedaj Bože bude loš rezultat. I znam da čemo morati to prihvatiti i krenuti dalje još snažniji, ali ne znam da li čemo se znati nositi sa time.
Valjda hoćemo, kako si i rekla, da s vremenom otupiš i više ne osječaš bol.
Želim ti sretnu i urednu trudnoću i još jednom hvala.
Matt moram potpisati Bab- i kod mene je ista situacija- prvi neuspjesi su boljeli daleko najviše, a onda čovjek s vremenom ''ogugla'' i shvati da mu je netko namijenio takav put i da jedino što možemo je zainatiti se i nadati se da će taj put ipak uskoro završiti.
Ja se upravo spremam u svoj 8. postupak (nisu svi bili stimulirani) i u njega ulazim onako- ajde idem tek toliko da nešto radim, to mi je postao život- znam da ću jedino tako doći do cilja. I znam da svijet neće stati ako ni ovaj ne ude uspješan i da ću opet smoći snage za ići dalje jer znam koji je moj cilj i sigurno neću stati dok ga ne ostvarim. Neplodnost boli uvijek, prošao netko samo jedan postupak ili njih 10- samo što mi ''maratonci'' naučimo živjeti s tim.
Znam da će ti se dići kosa na glavi kad ti sad ovo kažem- jer i ja sam ludila zbog toga, tu smo negdje- ali mladi ste oboje i imate još puno vremena za ostvariti to što tako jako želite.
Sretno i držite se ti i draga!!!
Hvala Gabi...
Stvarno ste dragi svi tu....
Nagovaram dragu da se registrira i nek se uključi, bude joj lakše, ali ona je na forum.hr na mpo temi i veli da joj je to dosta....
Posljednje uređivanje od M@tt : 28.11.2011. at 20:05
M@t, ako ovaj put ne uspijete, odtugujte, isplačite, dajte si oduška. Da će boljeti, boljeti će! A onda se zainatite i ugovorite drugi postupak! Lagano maknete s uma ovaj neuspjeh (ne zaboravite tugu i bol) i pripremate se psihički i fizički za slijedeći postupak! I živite u nadi da će biti uspješan! Nada ipak umire zadnja! Ali sad ipak vibramo za sutrašnje dobre vijesti! Grlim vas!
Hvala
baš tako...
imam curu iz IVF sa VV, ima 6 godina.. i pokušavam i dalje..
bole me dvije stvari: boli me što opet moram prolazit sve to, boli me kad mi nakon sveg truda izvade nezrele stanice, što je tako silno teško, boli me što se osjećam kriva jer želim još jedno dijete i bojim se da nemam prava na njega jer sam dobila jedno!
zašto ne bih smjela željeti još?!
druge žene se bore za prvo, a ja se bahatim i još bi jedno, pa se osjećam kriva i pred vama, koje nemate ni jedno, a ja istim žarom i istom željom bih htjela još jedno jer moja curka kad joj dođe prijateljica koja je začeta isto kao ona, sva ozarena kaže: MAMA, NI ... NEMA BRATA I SESTRU! I tješi se na taj način. A znam da je jako tužna zbog toga....
a naveče mi šapne kako se svako veče moli bogu da kad odem u zagreb da joj rodim sestricu...........
šta da vam kažem?
jedna bol zamjenjuje drugu....i sve su velike , ogromne....
i da dodam, grozno je što i nakon uspješnog IVF -a i rođenja moje ćerkice i dalje, kad vidim trudnicu, osjetim isto ono što sam osjećala dok nisam uspjela, toliko je ta bol bila velika, da ju ju jednako osjetim i sada, iako sam i ja bila trudna isto kao i ta neka trudnica, ja i dalje osjetim "loše emocije", ne zavist, ne jal, nego neki grč, kad ih vidim..i pitam se , do koje mjere me ova borba oštetila, jer mislim da nije normalno da se osjećam i dalje tako...
Ajme nataša, zar je ta bol tako jaka i neizbrisiva
neizbrisiva...nažalost, bar meni!Ajme nataša, zar je ta bol tako jaka i neizbrisiva
nije to zavist, ono kao krivo mi je, nego se sjećam osjećaja kako sam znala viđat trudnicu, taj osjećaj se i ne može opisati, ali svaka od vas ga zna.... i ja ga i dalje imam, iako sam bila trudna, i rodila.. i to prije 6 godina.....sad jednako dugo imam dijete koliko sam se vukla po klinikama, i osjećam i dalje isto..znam reći mojoj prijateljci koja je u istoj borbi, ali nema dijete, da sam i dalje na strani boraca za dijete, nikako na strani onih koji ih imaju( a to sam ja) ...glupo zvuči..ali je tako
ČItam vas već neko vrijeme i jako dobro vas razumijem. Nedavno smo odradili 4 ICSI. Nažalost bila je biokemijska. I tada je počela neopisiva tuga s kojom bi navečer zaspala i ujutro se probudila. U jednoj fazi sam svaki novi pokušaj vidjela kao još jedan neuspjeh. No sada prikupljam snagu a i živce za slijedeći pokušaj. Nadam se da će ova bol koju osjećamo jednog dana biti samo sjećanje na nešto što smo morali proći da bi dobili svoje srećice.
Boli, neopisivo boli svaki ali svaki dan,a najjače boli za blagdane....
Što više plačem to je i bol veča i jača. Suze ju ne ispiru...
Nataša mislim da te ovdje od nas nitko ne smatra krivom ili nepravednom, naravno da te mogu razumjeti i apsolutno te podupirem i želim da uspiješ! Ni slučajno si nemoj stavljati osjećaj krivice na leđa!!! To je izgleda to, silni osjećaji ne prolaze s uspjehom, dio boli trajno ostaje urezan.
nataša
Nataša, isto kao da si moje misli stavila na papir, zbilja te razumijem jer mi je i samoj tako.
Evo još jedno Nikolinje i mi još nemamo malu čizmicu da je napunimo slatkišima...
Ah, ruža82
Cure, uskoro če doći i naše vrijeme. Znam da hoće...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom