Neplodnost boli..!
Kako bi bilo lijepo da i u životu postoji opcija Delete pa da fino izbrišem sve „one" trenutke s kojima se i dan danas učim nositi... Boli me jučer, boli me danas, boli me sutra! Boli me svaki blagdan!
A od svega najviše boli kad u potrazi za rješavanjem svoga problema, svoje boli, naiđeš na nekog dr. koji je jedva registrirao da si bila upravo i baš kod njega...
Pozdravko svim suborcima i suborkama![]()
Eto i ja sam došla malo olakšati dušu... Ovaj forum mi puno znači... Ovih dana me opet ulovila neka depresija, ne znam kako dalje. Pitam se zašto baš ja? Teško se boriti s neplodnošću. Proći se silne pretarge, pa ispoobavati razne čajeve za koje se nadaš da će pomoći, pa proći postupke, proći čekanja transfera, nadanja, nakon svega s pitanjem : hoće li ovaj put uspjeti? Zadnji put sam bila na neuspjelom IVF u 12.mjesecu 2010. Nakon toga sam počela osjećati bolove kao da imam upalu mjehura. I onda sasvim neočekivano na pregledu kod urologa ustanovim da imam problem s uretrerom (tj.bio je neprohodan) i da moram na operaciju jer mi prijti gubitak bubrega...i nakon svega doktor mi kaže da je to posljedica punkcije, da je doktor nehotice iglom "piknuo" moj ureter i na tom mjestu se stvorio ožiljak. Hvala bogu operacija je dobro prošla ali mene je sad strah ići ponovo, a silno želim imati djecu. Ne znam što sam skrivila da prolazim kod sve ovo
Hoće li doći i tračak nade za mene, kako dalje?
3.mj 2001g. da tada sam upoznala mog dragog i odmah znala on je taj,on će bit otac moje djece,predivne dječice zelenih očiju poput njegovih,uporna i tvrdoglava..da,predivan san,želja još uvijek neostvarena..san koji boli sve jače i jače..molim Boga da mi da snage.molim da mi pošalje jednog anđelića,neka mu kaže da ga čekaju ruke željne zagrljaja,srca puna ljubavi i topline,da će nam bit sve na ovom svijetu...
čekam da zacijeli rane koje su u mom srcu,da suze se pretvore u suze radosnice...čekam....
jer sada u mom srcu je samo tuga,bol,osjećaj praznine i samoće..![]()
molim vas za savijet.nalazim se u situaciji s kojom se teško nosim.
ja sam mama dvoje djece.zadnu trudnoću sam prolazila sa svojom najboljom prijateljicom koja je bila 1 mjesec manje trudna od mene.presretne smo bile.njena bebica nije preživjela.u tom trenutku se i moj svijet srušio.teško sam uspjevala kontrolirati svoje misli...naravno,živjela sam u njenoj koži,ali dojeći svoju bebu.u glavi kaos...pekla me savijest jer je moja beba živa.plačem dok ovo pišem,jer ovako napisano izgleda još strašnije.prošlo je nekoliko mjeseci od toga.ona je borac najhrabriji,a ja sam najponosnija prijateljica.
svo vrijeme sam se trudila biti uz nju.kad vidim da joj se plače,pričamo o svemu i suzama se malo isprazni.kad vidim da je sretna temu uopće ne počinjem.trudila sam se ne voditi kćer sa sobom kad bi se nalazile.ona cijelo vrijeme pita za moje klince.ne zaboravlja rođendane...stvarno ih voli.
zanima me mogu li još nešto učiniti?da li se još neka od vas našla u perspektivi moje prijateljice?
Kiki30. Neznam šta još reći na tvoj post, osim, znam kako ti je, primi jedan veliki zagrljaj, ja vjerujem da postoji jedan, barem jedan anđelčić koji čeka na svaku od nas. mora, jer bit ćemo svi od reda najbolji roditelji na svijetu!!!!
Mali laf - baš mi je lijepo čuti da postoje tako divne prijateljice, iako nisam doživjela tako veliki gubitak kao tvoja prijateljica, voljela bih da imam tako nekog kao što ima ona tebe!!!! budi i dalje tako dobra
kiki30, opet i opet se nalazim u svakoj tvojoj riječi, i MM i ja smo započeli svoju ljubav 2001.g. i već tada sam znala da je on taj koji će biti otac moje djece....i da, ta neostvarena želja sve jače i jače boli. Evo sinoć sam se opet rasplakala "iz čista mira", jutros ne mogu leće ubaciti u oči koliko su natekle, i takvih dana je sve više....draga šaljem ti zagrljaj, da ova bol što prije prestane, jer čini mi se da ovako neću još dugo izdržati.
mali laf, mogu ti reći samo da si krasna prijateljica, malo je takvih, puno njih se pravi da nam je stalo do ove naše situacije, ali samo "hvataju" prilike kad će mi govoriti o svojoj trudnoći koja je došla valjda isti moment kad su je poželili, koja teče tako glatko, jedva čekaju da meni prvoj objave svoju trudnoću i mašu mi svojim prekrasnim trudničkim trbusima pred očima...možda one nisu svjesne koliku mi bol time nanonse, ali to toliko boli, za neizdržati, zbog toga gotov svakodnevo plačem, na mome licu više nema osmjeha, postalo mi je lice paralizirano, kao d ane izražava više nikakve osjećaje...možda je problem u meni, jer nitko mi nije kriv za moju situaciju, ali baš ponekad osjetim da mi neke "prijateljice" namjerno dodaju sol na ranu...a nažalost većina nas na ovoj temi je osjetila bol koju osjeća tvoja ptijateljica, jedina je nada da će nova rođena zdrava bebica izbristai tugu i donjeti osmjeh na njeno lice!!!
Posljednje uređivanje od Mury : 24.02.2012. at 07:12
Mury,draga koji put se i meni čini da nemam više snage,da će mi srce puknut od tolike želje i tolike tuge ..
i onda dođem kod mojih a tamo moj mali nećak od 6mjeseci,tetkino zlato,nosim ga cijelo vrijeme,a on me pogleda onim divnim okicama,nasmije mi se i nasloni glavicu na moja prsa a meni,meni smo što srce ne punke..najradije bi plakala i vriskala i neznam šta a nesmijem,zbog mog dragog,zbog mojih i oni su se već naplakali zbog mene,svaki moj neuspjeh ja sam njih tješila,tako sam sretna i zahvaljujem Bog na nećaku,bar im je malo ublažio bol,neka su sretni s unukom,kad im ja ne mogu podarit..a ja,moram bit nasmijana,jaka zbog svih njih,tješit ih,a tko će mene tješit ??
i sad jedva čekam da ga vidim,da ga grlim i mazim a kad dođem doma uvijek ista priča,iste suze,ista bol,sve je isto...
Mury.
Mury,razumijem to što govoriš o "prijateljicama".Ja sam zaista donedavno mislila da ta kategorija(fali mi bolji izraz) ne postoji.Mi smo upravo zbog situacije s dva para naših prijatelja koji se bore za bebicu napravili rođendan od klinaca u dva dana.Jedan dan klinci ,drugi dan odrasli.Prošle godine smo imali sve u jedan dan i dogodilo se upravo to što si napisala.Dakle svi znaju situaciju,ali uostalim ako znaš da je neko 5-6 godina u braku i nema djece čemu izravna pitanja..."A šta vi čekate?"Pravi kaos je nastao kad je jedna nadmajka(prijatelja moje kćeri) rekla "Pa nećete valjda i vi po umjetno dijete?Ko zna kakva su ta djeca?"Prvo je nastao tajac,a onda je moj muž koji inače šuti i nikad ništa ne komentira rekao: "Gotovo sam siguran da će im smućkati dijete pametnije od tebe!"
Poslje(kad je nadmajka odmaglila) smo se smijali kako je on to ispalio,ali sam sigurna da se njima u tom trenutku izmaklo tlo pod nogama.
Kiki,ubrzo ćeš postati mama jednom malom stvorenjcu.Bit ćeš najbolja mama,sigurna sam.Tada ćeš shvatiti da biti mama ne znači prestati biti ti sa svim svojim manama i vrlinama koje si nosila i prije.S punom kućom djece ili bez njih ti si sve što tvoji roditelji i prijatelji trebaju.Nitko nije manje vrijedan jer nema djece,niti više vrijedan jer ih ima(primjer gore u tekstu).
Sigurna sam da ćete sve dočekati svoju srećicu.Dobre stvari se dešavaju dobrim ljudima.
mali laf ne mogu reći da sam se našla u istoj situaciji, no nekoj slično nepravednoj jesam. moja najbolja prijateljica i ja smo svaka nosile svoju tugu - naime, srele smo se na hodniku u bolnici, ona je izgubila svoju bebu, a ja sam upravo trebala čuti da nećemo nikada biti roditelji, da neću nikada roditi. svaka sa svojom boli je sjedila na svojoj strani hodnika i vidjele smo se nakon nekog vremena. To popodne nijedna nije otišla svojoj kući, provele smo ostatak dana zajedno...tugovale smo, smijale se, plakale od boli. Nakon 6 mjeseci ona je ostala trudna i rodila predivnu malu mišicu koju obožavam. Ono što je nju tada kroz trudnoću mučilo bilko je kako stati pred mene. počela me izbjegavati jer je mislila da ja to neću moći podnijeti, međutim kad sam ja shvatila o čem se radi ona je već rodila. Na svu sreću, obostranu, ona je zatrudnila još jednom i jesenas rodila malog miša koji je slika i prilika svoje sekice. U svemu tome je najbolja stvar da je ona shvatila da se ja ne bojim njene trudnoće i njezine sreće i tih malih ljudi koje obožavam. Istina, ima dana kada mi je teško, ali ona me posluša, ona plače sa mnom, ona planira sa mnom (sada mi je isplanirala što vidjeti u pragu i gdje sve biti). Želim ti reći da ne nabijaš sama sebi nešto na što nisi mogla utjecati. Najgore što možeš udaljiti se od nje, a ako ona tvoju djecu voli dozvoli joj da bude s njima, jer vjeruj mi ništa na svijetu ne može izmamiti osmijeh na lice kao ti mali anđeli. Mogu biti deprimirana koliko god, ali kad me ta mala zaskoči sunce mi svane i sve se popravi momentalno. Njeni zagrljaji liječe sve
mali laf, malo niže na forumu postoji pdf Roditelji anđela... možda da njih upitaš za savjet... evo i link http://forum.roda.hr/forums/95-Roditelji-anđela jako mi je žao zbog tvoje prijateljice
Mury draga i ostale cure, grlim vas... Mury, ako su ti to prijateljice, ne vjerujem da te namjerno žele povrijediti... možda se i one trude ne ponašati drugačije zbog vaše neplodnosti... možda žele s tobom dijeliti i lijepe trenutke i pokušavaju izbjeći situaciju kakvu je Rominka navela... kad bi te htjele ograditi od svoje djece i trudnoća, ne bi im preostalo ništa drugo nego da te izbjegavaju i izbace iz života... a ako su ti stvarno prijateljice, to im nije opcija...
sjećam se kako sam i ja plakala iza svakog dječjeg rođendana... naši kumovi također imaju dijete iz MPO i dobro znam kroz što su prolazili kako bi ga dobili, ali svejedno sam plakala i nakon što bi se i s njima vidjela... a dijelimo iste probleme... težak je to teret... držite se, cure...
Posljednje uređivanje od frka : 24.02.2012. at 10:22
svaka čast tvom suprugu.
kao da nije dovoljno što se treba nositi sa neplodnošću ili gubitkom djeteta, nego još konstatno moraš trpjeti podbadanja i blesava pitanja ljudi koji vjerojatno nemaju pametnijeg posla, nego zabadati nos tamo gdje im nije mjesto.
"a zašto nemate djece?, "što čekate?" - pa što vas briga nađite si život!!!
u početku sam bila suzdržana i sve podnosila s osmijehom na licu.
sad kad babe počnu zabadati nos i postavljati pitanja o tome zašto još nemamo djecu, ljepo im velim da smo izgubili jednu bebu i da sad krećemo na potpomognutu.
ako su normalni pa skuže da su zabrljali bude im jako neugodno, ispričaju se i više nas ništa ne pitaju.
ako su malo ograničeni, počnu se čuditi ko picek glisti, i držati moralne prodike.
oni će moliti za nas, jer potpomognuta je ubojstvo. tak veli velečasni, tako veli onaj neki gospon na tv- u, tako treba razmišljati svaki normalan čovjek i kršćanin.
pa shvatiš kako izbjegavaju komunikaciju, jer si ispod njihovog moralnog nivoa, a sve redom se radi o velikim vjernicima.
jedan od najboljih komentara je bio onaj od moje susjede, koja je na spomen potpomognute izjavila: "isuse, nemojte to raditi, pa to je ubojstvo, znam ja sve o tome."
draga nemaš ti ništa pojima. niti blizu. zato ti je bolje da šutiš.
Posljednje uređivanje od Ayan : 24.02.2012. at 12:22
Drage moje cure, evo da vam se javim kao podrška i izreknem iskreno divljenje na snazi i hrabrosti !!! Boli za čitati, a kako tek proživjeti...
Ja sam na početku svoje borbe, odnosno tek planiramo naš prvi zahvatImam samo 23 godine, ali zbog svoje genetske bolesti (mojim stanicama nedostaje jedan kromosom) nemam nikakve šanse za prirodnu trudnoću jer mi jajnici nisu razvijeni kako treba, tako da moramo na donaciju jajnih stanica. Dugo sam se osjećala manje vrijednom, još uvijek znam pomisliti kako ne zaslužujem svog dragog kojeg obožavam, a mora to sve prolaziti zbog mene...A onda se opet nekako uzdignem i svim se srcem nadam u uspjeh ovog ljeta
A i vi mi cure puno pomažete otkako sam na forumu, osjećam da nisam sama, hvala vam svima
Držite mi se...Silno se nadam da će sve naše suze jednog dana postati one radosnice, kada primimo našu dječicu prvi put u ruke, zagrlimo i poljubimo...Svima to želim što prije![]()
a koliko sam tek uporna!!! nekad si mislim pa zasto se toliko mucim pa nemogu vise pa imam ja svoju jednu princezu !!!!ali me opet nesto tjera da idem dalje ni sama ne znam sta:A glupih pitanja od ljudi koji uopce ne kuze sta prolazim.Nekad mi se zivot smuci,kakvi su to komentari tipa .a kaj se ne bojis da ti zamjene ovo u labu pa zamjene ono.Ma molim te mislim si a da tebi mozak zamjene? i evo me opet ja cekam svoju betu i mislim i ovaj put veliku nulu.PUsa
Draga Svilena, nemoj odustajati, predivno je što već imaš curicu, ali naravno zbog čega nebi imala i više djece, vjerujem da si divna mama. Od srca ti želim da uspiješ, i da tvoja mala srećica dobije bracu ili seku
A što se tiče zlobnih komentara...znam kako je....kraj svega što prolazim, jedan zloban jezik mi je rekao da sam degenerik....kao da se često sama po sebi ne osjećam manje vrijedno...Ali sam si rekla, imam podršku svojih najbližih i ni pod razno ne odustajem od majčinstva...želim vjerovati u svoje mrvice i za njih dajem cijelu sebe![]()
Hvala na lijepim rijecim i ja tebi zelim svu srecu svijeta! da zagrlis svoju bebicu uskoro.Volja i hrabrost koju imam pa uopce ne znam od kuda mi da vam iskreno kazem.Al nedajmo im gusta naravno da nismo manje vrijedne mi smo samo hrabre zene sa ciljem.Nekada bih vristala od bola i muke pa se utjesim sa svojom princezom.Tako ces i ti vidjet ces da si se borila za nesto tebi najvrijednije na svijetu![]()
Hvala ti dragi Boze na ovim virtualnim prijateljima ,hvala ti na dobrim i losim danima ,hvala ti na vjeri i upornosti ,hvala ti sto si uza sve njih.Hrabro naprijed moje suborke .JA moram napisati svoju betu koju sam dugo cekala i docekala kao sto ce te i vi.19dt-beta-1269ovaj put stvarno se nisam nadala hvala ti hvala ti hvala ti ....pozdrav cure ljubim vas i sretno
![]()
ja sam sama u tome svemu....voljela bi kada bi imala prijateljicu koja bi mi bila potpora...
Sanda1977 i ja sam u svemu ovome bila na pocetku sama(naravno sa MM). A ovdje na Rodi sam nasla najvecu podrsku. Dobila sam pregrst informacija koje su mi trebala,ali i rijeci utjehe kad mi se bete nisu pravilno duplale.U svojoj okolini nemam ni jedan par koji ima problema sa neplodnoscu,tako da nisam nikada nailazila na podrsku,nego samo ono glupo ispitivanje sta mi cekamo,ili cak komentare:''blago vama sto nemate djece,bas mozete uzivati''...a sestra MM me je smarala par godina kad god me vidi kako ne treba da cekam sa trudnocom jer imam toliko godina,mogu roditi dijete sa Downom,opet
Hvala Bogu pa sam konacno majka,a sigurno da nisam ovdje na ovim stranicama imala ovoliku podrsku,jos bi tapkala u mraku,ili bi nakon prvih par neuspjeha odustala,jer bi se ''pomirila sa sudbinom''.
Slažem se s almom...na forumu sam dosad osjetila toliku podršku i virtualno prijateljstvo, a da se u stvari ni ne poznamo...ponovno ću reći jedno veliko hvala
ni ja ne dijelim ovu priču s prijateljicama...pogotovo zbog mojih godina, većini njih su djeca ted daleka budućnost, nešto o čemu ne razmišljaju...jednostavno ne osjećam da bi razumjele.
Alma čestitam ti na uspjehu i zasluženoj srećicijoš jedan od dokaza da nikad ne smijemo posustati, pa čak i kad nas drugi gaze i zlobno komentiraju...bilo je toga i nažalost bit će...ali dječica sve to čudesno izliječe
sanda, kad god poželiš...slobodno mi se javiš na pp
pusa
Hvala Sejla...I ja sam tu za pp,samo pisite cure ako nemate kome...znate kako se kaze ''sit gladnom ne vjeruje''![]()
samo sam došla nakratko,da si olakšam... danas mi je baš teški dan,lani na današnji dan sam vadila betu i ugledala onaj predivni broj,broj koji neću zaboravit,tresla sam se,plakala od sreće,tisuću emocija se izmješalo u meni-taj dan ja sam bila najsretnija žena na svijetu,da taj da...
znam,sad nesmijem bit tužna,čuvam dvije mrvice,želim te dvije mrvice ali teško je..
želim opet vidjeti veliku betu,želim opet osjetit sve te izmješane emocije,želim da opet moji plaču od sreće jer sam uspjela,želim...
i hoću,moram..mazim bušu i čuvam moje mrve,želim ih najviše na svijetu,uspjet ću,moram....
kiki30...drži se draga, ove dvije mrve koje sada imaš moraju ostati s tobom, jer znaju one da će imati predivne roditelje
![]()
Jutros, nakon x već obavljenih obaveza, ulazim u jedan trgovački centar i zaustavi me jedna mlada dama i da mi listić za jednu humanitarnu akciju kojom prikupljaju hranu, odjeću, hig. potrepštine itd. i kaže mi bi li mogla donirati bar nešto, rekoh ok! Uđem u trgovinu, i stanem u red sa dječjom hranom i pomislim "Kad nemam svoje dijete da mu kupim, bar nekom drugom djetetu ću malo pomoći i nahraniti ga bar malo." I tako kupim 2 kašice (znam, nije nešto, ali obzirom da sam imala 120kn u novčaniku, a morala sam kupiti za ručak i još par stvari, i to je bilo dovoljno), platim i odem drugoj mladoj dami predati moju "donaciju". Ona mi se bar 2-3 puta toplo zahvali, i ja promrmljam "Bar nešto, za bebicu!". Na to spuštam sunčane naočale na oči i okrenem se od nje... da ne vidi da plačem. Ulazim u auto i odjednom prolom oblaka... iz mojih očiju!
Nadam se da će taj oblak uskoro otići od mene i nikad se više ne vratiti!
evo i mene na ovu temu...kad smo počeli u ovoj priči nekako mi se činilo mi čemo to brzo i naša će bebica biti s nama najsretnija na svijetu...ali danas je već 5 god od toga i mi smo još uvijek sami...nakon toliko postupaka ovaj zadnji ciklus u kućnoj radinosti -bili kod bioenergičara i kaže vama ne treba pot.oplodnja vi ćete u 3 mj imati bebu prirodno,ja na to nemogu vjerovati dok mi ovaj put M kasni 3 dana,mojoj sreći nikad kraja,pomislim pa možda je imao pravo,cike bolne već 10 dana,ja umorna sve upućivalo to je to,mm svakih 5 min zove ima šta novo,on sav sretan ,nikad kao sada,već pomišljam kome ću prvo reći,kako reći njemu,mama i sestra se vesele,u životu mi nikad nije kasnilo,odlućim napraviti test-šok negativan je,ma ne može biti lažno negativan,mm kaže ma dok ne dobiješ ti si trudna,još dva dana kasni,ja sva sretna...ujutro na papiru crvenkasto...ja nemogu vjerovati...ovaj put me ubilo do kraja...znala sam da je nemoguće ,usput spermiogram se popravio,ali ja sam ipak vjerovala...tako da mi se ćini da nemam više snage za dalje bar je danas tako...znam da nećemo odustat ali danas je valjda tako...nisam vjerovala da će me sve to toliko dotući...ne želim moje sekirati pa odlučim malo napisati ...Sneki mislim na tebe i grlim te...i mi ćemo se jednog dana smijati sa našom dječicom u kolicima!!!!Kiki i tebe grlim ....
Toliko sam se veselila, konačno jedan praznik a ja TRUDNA. kratko je trajalo, jučer sam kiretirana u 7tt. uopće neznam zašto sam došla na ovu temu, dosta mi je da otvorim jednu stranicu i kad pročitam kakav nam je put, pun boli... ali moram pisat nešto... jednostavno osjećam da ću puknuti. znam, proči će, i naravno borit ćemo se i dalje još jače i nećemo odustat. ali, osjećam se toliko prazno, i stalno se pitam dokle??? koliko još??? koliko???
Draga Ruža,i ja se svakog dana pitam zašto,koliko još,zašto smo to zaslužili...i jednostavno nemam odgovor...da li želimo previše,ne,pa to bi trebala biti najnormalnija stvar ali valjda smo izabrane da se borimo i vjerujem da će se sve to isplatiti jednog dana ,trebamo u to vjerovati i skupit snage za daljnju borbu-valja će onaj koji treba da vidi jednog dana to vidjeti...jako mi je žao ,grlim te i vjerujem da kad malo vrijeme prođe da češ skupit snage za dalje...barem si osjetila stepenicu više od mene u toj našoj borbi,makar znaš da je ipak moguće...sretno draga za dalje...![]()
da imam 10 godina manje bila bih uporna, ali nemam. vi koje to vrijeme imate, nemojte ga gubiti... ponekad odem na stare postove na ovoj temi i vidim tužnu poruku, ali lijep friški potpis!!!
teško mi je kada vidim da je samnom vjerojatno gotovo, a nisam se s time pomirila. dragi misli da smo prestari, malo tko me podržava, po novom zakonu ne mogu više na teret HZZOa...
čini mi se da moja beba još samo živi u mojim snovima.
danas ne mogu biti pozitivna, nemam snage
kokos, ruža82, vulkan...cure moje, znam kako se osjećate, ali nadam se da će taj gorki osjećaj čim prije prestati i doći onaj ljepi, slatki....!!!
drage moje,evo opet sam tu u svojoj tuzi i boli..još jedan neuspjeh iza mene,nisam ni suzu spustila,ni njih više nemam,koliko sam se isplakala u zadnjih par godina..sad sam bila s mm na malom godišnjem,tako smo uživali kao da smo na medenom mjesecu,pa sam se sjetila kako sam prije uvijek bila tako vesela,nasmijana sretna...ova borba me skoz promjenila,nema više onog iskrenog osmjeha na mom licu,samo lažni osmjeh,lažna sreća,lažno držanje da sam jaka,a nisam,nisam više..
...presretna sam jedino jer imam divnog čovjeka kraj sebe..
zato moram stati,moram skupit komadiće mog srca i ako uspijem želim opet bit ona stara,želim bit iskreno nasmijana,vesela i optimistična,želim se veseliti svakom danu,suncu,želim...
život te uvijek nečim iznenadi,tako jedna najnormalni stvar je prerasla u tešku borbu,muku,plač i suze,zašto??to pitanja je uvijek tu,neznam hoću li ikad saznat odgovor a znam da ne želim više bit tužna,želim uživat u braku s mojim čovjekom,želim bit sretna..možda makar i bez dječjeg zagrljajatako je teško...preteško...
Kiki draga šaljem ti veliki zagrljaj ...mislim da je to onaj trenutak kad mislimo da smo izgubljene,da nećemo nikad biti sretne ali isto tako vjerujem da kao što nas život može toliko razočarati vjerujem da nas može toliko i iznenaditi jer svaka žena koja uđe u tu našu borbu MORA BITI NAGRAĐENA KAD TAD....od srca ti želim da to bude što prije !!!~~~~~~~~~~~~~~ za sve nas koje čekamo taj dan![]()
kiki30Drži se draga, i nadam se da će ti brzo proći ovo teško razdoblje!!!
Uh kiki30 kao da si opisala i mene, moju bol. Mogu te potpisati od rijeći do rijeći...
Želim ti sve najbolje to si istinski zaslužila, ali nemogu a da ti ne zaželim i jedno malo čudo pod tvojim srcem...
kiki...........................................![]()
Posljednje uređivanje od butterfly101 : 16.04.2012. at 20:17
Jednostavno se moram javiti..nikad dosad u zivotu nisam naisla na toliko ljubavi,podrske kao ovdje..ja nemam rijeci..stvarno cure,skidam kapu svima redom i divim vam se..svaka cast..ja citam vase postove i suze nekontrolirani teku...hrabrosti i ljubavi do neba!!
Mi se evo spremamo za prvi postupak i znam da cu imati tu nekog ko ce me razumjeti i kom ch se moci isplakati...svaka cast svima![]()
Jednostavno se moram javiti..nikad dosad u zivotu nisam naisla na toliko ljubavi,podrske kao ovdje..ja nemam rijeci..stvarno cure,skidam kapu svima redom i divim vam se..svaka cast..ja citam vase postove i suze nekontrolirani teku...hrabrosti i ljubavi do neba!!
Mi se evo spremamo za prvi postupak i znam da cu imati tu nekog ko ce me razumjeti i kom ch se moci isplakati...svaka cast svima![]()
hvala drage moje na podršci,jedino me vi razumijete,naši roditelji svaki dan zovu,pitaju kad ćemo opet ići,da moramo,da ne smijemo odustati-pa kako ne razumiju da više ne mogu,da nemam snage,neznam kako da im više rečem,objasnim,kao da govorimo različitim jezicima...
a moj dragi bol skriva u sebi,pa mu dođe lupanje srca,slabina..tako mi ga je žao..joj,Bože koliko tuge...
više ni po noći nemam mira,sanjam bebu,da dojim ,da sam tako sretna a probudim se sva u suzama...
sutra moram na posao,a kako?? kako opet slušat one pametne savjete,sućute i žaljenja??kako se koncetrirat kad su mi misli,srce tko zna gdje..kako?
molim Boga da mi smanji tu bol,da smanji tu želju za djetetom jer neznam koliko ću još moći..![]()
Jooj, kiki30, žao mi je čitati te ovako nesretnu... uh, ne znam šta ti reći, osim da se nadam da ćeš skupiti snage. Ja osobno nikad još nisam rekla da mi je ovo zadnji postupak, uvijek kažem još 2-3 ću, pa onda gotovo. A čim izvadim negativnu betu i prođe koji dan, onda sam nestrpljiva za dogovor za slijedeći postupak... i nekako me to drži da planiram dalje, i dalje i dalje...sad čekajući novi zakon mi jaaako fale postupci...valjda dobijem snagu, volju, želju. Isto to i tebi želim!
Draga kiki, ja se nadam i vjerujem da ćeš nam se vratiti...da nije kraj....Ali znaš kada? Kada ti, i samo ti, ponovno osjetiš da si spremna! Na to te nitko ne može nagovarati, savjetovati....Drugima je lako dijeliti savjete, a niti ne slute koliko je emocionalne snage potrebno pri ulaženju iz postupka u postupak....
Drži se, pronađi snage uz pomoć svog dragog....i daj si vremena koliko god osjetiš da ti treba! Mislimo na te
Svim curama šaljem veliki poljubac i zagrljaj, uz nadu da ćemo što prije dočekati naše svjetlo na kraju ovog puta....![]()
taman sam pošla ugasiti laptop, nakon što sam cijeli dan provela na rodi, kad sam ugledala ovu temu. danas je moj prvi IVF završio sa betom 1,5. mislila sam da sam isplakala more danas, ali sad se već okean puni. odavno sam prestala brojati paketiće maramica.
ljudi u ova doba spavaju, a ja ću opet dočekati jutro na "rodi".
pitam se koga sam ikada uvrijedila, kome sam nažao učinila, koga sam povrijedila...
ne želim nikome zlo i pomažem kome stignem. o MM da i ne govorim, on je najdivnija osoba na svijetu. sa mnom išao na svaku folikulometriju, punkciju, ET, po lijekove, svaki nalaz, svaki pregled.cijeli postupak mi nije dao ništa teže od kašike da dignem, ljubio stomak i dvije mrvice u pupi, jučer smo gledati tapete za dječiju sobu i pravili popis imena,...a danas se raspadamo.
bože dragi, dokle?
prvi put u životu sam danas htjela ne živjeti. razbila sam se.
neplodnost-naravno da boli, u svakom dijelu naših bića. bole me vaše priče, bole me vaše suze, bole negativne bete i prazna nadanja. boli me što sam danas morala mami javiti da nisam trudna, tati nisam imala snage.
sinoć sjedim sa njima, lijepi vrijeme, pijemo kafu u bašti i tata me gleda i kaže, boga mi ću postati dedo (naš govor-djed). kako mu ondadanas javiti.
opet se srećemo danas popodne, nakon što mu je mama javila, ništa ne pita, samo me gleda...
a šta sve ne boli.
kad sam mala bila bila, uvijek sam govorila, koliko volim djecu, taman neću moći imati svoju. mlađi braco, ne razmišljajući na svoje riječi i naravno, nimalo zlonamjerno me podsjeti na tu rečenicu prije par mjeseci. kaže sjećaš se seko kako si prije uvijek govorila da toliko voliš djecu, da nećeš imati svoju. nakon toga se izvinuo, kad je shvatio kako je to zvučalo. naravno da ne zamjerim, to i jesu moje riječi, ali to me je dotuklo i odzvanja mi mjesecima u glavi.
neko je gore napisao, da sam 10 godina mlađa, bila bi upornija. MM i ja jesmo dovoljno mladi da bi bili uporni, ali naše zdravstvo ne daje nikakvu naknadu, ne plača lijekove, a o postupcima da ne govorimo, tako da me novac trenutno najviše boli.
joj, jesam se raspisala, ali kada počnem o tome šta me boli, nema kraja. nemojte mi zamjeriti, samo vama mogu sve reći i samo vi to razumijete. mi smo tek krenuli u borbu za svoju mrvicu, vama koji se odavno borite želim da pobjedite u ovom ratu i da naredni božić, dan majki, novu godinu dočekate sa svojim mrvicama.
ljubim vas puno![]()