Gdje boli neplodnost?

[medeni]

Dragi moji,upadam na brzinu pa se izvinjavam ako se već pisalo ali cura traži pažnju pa ne stignem iščitati unatrag..
Kakva je situacija ako pošaljem zahtjev za liječenje u inoz. radi IVF doniranom spermom sada za ovog novog zakona a prva beba je iz istog postupka.Naime, što će tražiti od nalaza, da li sve ponovno isto kao i za prvi put?Jer ako je tako ne mislim raditi ponovno hsg ili muža slati na biopsiju- karikiram malo.
Druga beba još nije u planu ali kupim informacije pa mislim dok su banke sperme prazne možda po bracu ili seku u bližoj ili daljoj budućnosti u ino.
hvla!
Pusa svim trudilicama, puno sreće!

[medeni]

Sorry,
poslala ovdje umjesto na drugu temu..izvinjavam se...

[Mali Mimi]

medeni, možda da svoje pitanje postaviš na Potpomognuta u Pragu, tamo uglavnom idu parovi kojima trebaju donirani spermiji, j.s

[Mali Mimi]

pisale u isto vrijeme izgleda

[kiki30]

evo mene opet na ovoj pretužnoj temi..danas mi je jedan od najtežih dana u mom životu..
a tako je sve moglo biti drugačije,ljepše,da moglo je...
da je moje malo srčeko dalje kucalo danas bi slavili 1.rođendan,mama bi plakala od sreće,puna kuća veselja,vesele dječice,imali bi i tortu i puhali svjećicu..ajme kako bi to bio lijep dan...
Ali nije tako ..danas mama opet plačem jače nego inače,jer nema bebe,nema veselja,nema torte nego samo gori jedna svijeće ali svijeća tuge i boli..
Bol je još veća jer me moja draga nona napustila i danas je posljednji ispraćaj,baš na današnji dan..uvijek me je tješila,čuvala me,pazila i mazila,rekla da će mi Bog dati dijete,bila mi je kao druga mama a sad ni nje više nemam..
Kako da to preživim,sad sam sama doma,čekam da sve prođe,jaka sam pred svima a tonem,sve više i više...bol mi razgriza srce..suze idu i ne mogu ih zaustaviti..
A tako je danas mogao biti lijep dan...

[sejla]

Draga kiki, puno te grlim i primi moju sućut!
Nisam zaboravila da smo ljetos bile u postupku sa samo par dana razmaka, u isto vrijeme iščekivale....jako, jako mi je žao što kod tebe nije uspjelo, a već si imala dosta postupaka iza sebe, kako sada kažeš, djetešce je moglo imati jednu godinicu
Doista neplodnost ne prestaje boljeti ni u trudnoći, a vjerujem ni nakon rođenja djeteta.....
Drži mi se nekako i okreni novom pokušaju kad osjetiš da si spremna Svim srcem želim da sve mi u ovoj priči postanemo majke najmanje jednog malog anđelčića!!!!

[milasova8]

Kiki,tako mi zao sto sve to prozivljavas
Drzi mi se,isplaci i nastavi dalje..hrabra si ti

[Mury]

Kiki30, draga moja, tako me boli tvoja bol, i bol svih suborki, jer ju dobro znam kakva je okrutna i oštra, i kako teško popušta. Ja se draga iskreno nadam da će tvoja nona sada s anđelima skupa moliti da ti već sljedeće godine zagrliš svoje malo djetešce/dječicu!!! Tako sam iskreno uvjerena da je tvoja patnja pri kraju. Ljubim te i od srca želim da od sada i nadalje imaš na svojim obrazima samo suze radosnice

[ValaMala]

Bila sam danas u City Centru sa svojom 10 mjesečnom Pikulicom. Gledale smo jaslice i borove, šetale i uživale. Sjetila sam se jednog dana kada sam bila u istom tom City C. s mužem dok smo išli na beskrajne postupke, gledali betu koja je bila 0 i uvijek iznova poukšavali... Pjevao je neki dječji zbor, a ispred pozornice su plesala i ciktala dječica i bebe. Ja sam stajala i gledala ih lica punog suza. Kako strahovito boli čežnja za svojim djetetom. Znam kako vam je. Poznat mi je strah hoću li ikada biti majka. Poznat mi je očaj, nada, sve, sve, sve... Ne prođe dan kada ne mislim na sve vas koje ste još u borbi za svoje malene anđele. Budite hrabre, nemojte posustati i uskoro ćete grliti svoje bebe. Molim za vas stalno i šaljem vam vibrice i blagoslove!

[žužy]

pribojavala sam se ovog dana,nisam znala kako se budem osjećala...
danas se trebalo roditi naše tolko čekano zlato.imala sam potrebu s nekim to podijeliti,a kome ću ako ne ovdje..teško je to,nekom objasniti tko hvala bogu nema pojma o tim osječajima,kak se ja danas osjećam.i zato nitko nezna ..u proljeće se nisam mogla sčekati ovog dana,a sad sam ga se bojala.
moja trudnoča je bila samo nešto više od dva mjeseca,kad se srce stalo.kažem "samo",jer kad čitam vas koje su prošle puno gore od mene,ja vam se divim.meni je moj odlazak u bolnicu bio nešto najgore što sam morala proči.i sad mi suze idu dok ovo pišem.pitam se kakav bi mi danas bio dan..dal bi naš bebo već bio s nama,ili bi mu bilo lijepo pod maminim srcem pa se nebi dao van..pitam se kak bi izgledao kinderbet kojeg bi mm napravio..tolko planova se rađalo u tom prolječu.
al stiže novo prolječe,nova nada...
danas će proči,sutra već bude lakše.. samo sam htela obilježiti ovaj dan.

[Sonja29]

žužy

[sejla]

žuži vjerujem da je strašno teško proći tako nešto, grlim te i neka vam sljedeće proljeće donese sreću da u ovo doba budeš u slatkom iščekivanju malog zlata

[tikki]

Žuži i dižem čašu za nova proljeća i novu nadu! Sretno nam svima!

[žužy]

tako je cure!ja si stalno ponavljam kako nema predaje,i to provodimo i ja i mm.
al eto,ponekad te jedan dan samo baci down ...
nam novo proljeće!

[ruža82]

Evo mene opet na ovoj temi (iako tu najviše svračam). božić će... i mislim da se može pretpostaviti šta ću pisat, pa neznam dal da pišem ili ne. teško je, opet

[vatra86]

ruža zao mi je sto svracas na ovu temu.. ali ako mislis da ce ti biti lakse (a bit ce) onda se lijepo raspisi, barem znas da imas ljude koje te razumiju...

[ruža82]

Vatra, eh, ma sve se zna i nemam volje ni pisati, jer sve se mi kužimo, samo gledam u ekran i čitam postove i naravno, ono neizostavno - plačem. uffff

[BigBlue]

Ruža draga, piši i samo piši. Ne moraš niti postati ako ne želiš, ali izbaci iz sebe. Bar je meni pisanje uvijek pomoglo; otvorila bi word doc i udri, a pisala sam svima - samoj sebi, svom mužu, djetetu... Najveći dio nisam nikad postala, ali je bilo lakše - jednostavno više nije bilo suza za isplakati. Ponekad su riječi utjehe isprazne, riječi nade potpuno besperspektivne i ne postoje prave, one koje bi olakšale bol. Ali, kao što je vatra već napisala, ovdje su ljudi koji su kroz sve ovo prolazili ili još prolaze, koji razumiju i koje jednako boli. Ponekad je najbolja utjeha saznanje da nisi sam. Ne mogu ništa drugo ponuditi osim jednog velikog, virtualnog i citirati Scarlett - Sutra je novi dan.

[ruža82]

pravo kažeš, i zbog toga dolazim na ovu temu - jer znam da nisam sama .

[vatra86]

[sos15]

Evo i mene na ovoj temi, kad god ostanem sama, vraćam se ovoj temi i plačem. Znam tačno kako se osjećate jer i sama to prolazim. Do sad su mi najteže padali okupljanja povodom dječijih rođendana i ostali slavlja, gdje se mame skupe, pa pričaju o svojoj djeci, trčkaraju za njima, a ja sjedim sama. Koliko sam puta u društvu osjetila taj bol dok ih gledam kako maze svoju dječicu, a ja se pitam hoću li to ikad doživjeti. Prošlog vikenda sam tek shvatila šta je prava bol zbog neplodnosti dok sam gledala mamu i ujaka kako oplakuju našu baku koja nas je zauvijek napustila. U svoj toj boli koju smo svi osjetili, oni su utjehu nalazili u svojoj djeci. Mi smo bili uz njih i to im je dalo snagu da to sve prebrode. Tek mi je onda ostalo jasno koliko su ljudi bez djece oštećeni, mi nikad nećemo osjetiti ni radost koju djeca donose, niti ćemo imati u njima u teškim trenucima.

[tikica_69]

mi nikad nećemo osjetiti ni radost koju djeca donose, niti ćemo imati u njima u teškim trenucima.

To naprosto nije točno!!! Samo vas još vaše dijete nije odabralo.... čeka onaj pravi trenutak a vi morate biti stpljivi jer svakim danom taj trenutak je sve bliže

[sos15]

Na žalost, nama su i poslednju nadu uništili prije par dana kad su nam rekli da ni pri micro tese kod mm nisu pronašli ni jedan spermatozoid i da ne vrijedi pokušavati više jer je struktura testisa atrofična. S obzirom da mm ne prihvata opciju donacije i posvajanja, više opcija nemam.

[mostarka86]

Joj draga sos15, ne znam šta da ti kažem...Plačem dok čitam ovaj tvoj zadnji post...Ne znam ništa pametno da ti kažem. Samo znam da se molim Bogu da ipak nešto izdobri, i da suprug pristane ili na donaciju ili na posvojenje, ako je to jedini način. Toliko dugo si mi podrška, i tako bi voljela da uspiješ. možda vrijeme uradi svoje, i suprug se ipak predomisli.
Ja imam "sreću" što je mm po tom pitanju krajnje otvoren, tako da ako ne uspijemo sa mojim js, idemo na donaciju, a svakako planiramo posvojenje bebe, bilo da imamo svoju biološku ili ne. pa mi je to nekakva utjeha.
ruža82, taman kako si rekla, dovoljno je reči Božić, ili u mom slučaju Nova godina, da nam svima koji svraćamo na ovu temu, stane knedla u grlu i oči se napune suzama...Pitaju gdje planiram za doček nove godine..Kako bi voljela nigdje ne ići, da se moram paziti i misliti na mrvicu svoju, kući sa mm, sa plusićem ispod jelke. To bi mi bio najveći praznik što sam ikada imala.
O Bože dragi, toliko ti se molimo, čuj nas, molim Te...Zar nisu ove žene napunile ocean svojim suzama?!
Ljubim vas, najdraže moje..

[vatra86]

sos draga,grlim te puno, nemojte odustajati, dajte si vremena, sve vam je jos svjeze, kad se malo skulirate i probavite sve to, vidjet ces kako ce i on poceti razmisljati drugacije... mislim da muskarci to nekako sporije probavljaju..polako... sigurna sam da cete naci pravo rijesenje i odluku da dodjete do svog cilja..

[sejla]

draga sos15, vjerujem da vam samo treba nešto vremena (odnosno tvome mužu)....mi žene smo nekako otvorenije i spremne na sve opcije....a oni imaju tu neku urođenu unutarnju `potrebu´ za biološkim roditeljstvom.....sjećam se kad smo nas dvoje počeli planirati donaciju (dobro, u našem je slučaju donacija js, ali je isto bila jedina šansa za trudnoću).....ja sam odmah bila spremna na sve, a mužu je trebalo nekoliko dana da sve `proguta i odluči´, koliko god mi uvijek bio podrška....i ti dani napetosti su mi bili najteži u životu, ne želim se ni prisjećati više....Posvajanje je isto bilo spominjano (u stvari, ja sam puno više za posvajanje nego on, ali isto nije protiv), a i još uvijek je u stvari u igri za drugo dijete, ako ne uspijemo sa embrijima koji su nam ostali (želja nam je imati dvoje dječice).
Sada se malo usredotočite na sebe, na vašu ljubav i vaš odnos....na koji tjedan malo ovo ostavite po strani....pa tada možete ponovno razgovarati, sada je sve još tako friško pa su i emocije najintenzivnije.
Puno te grlim i svim srcem želim da uskoro donesete odluku koja će vas oboje usrećiti, pa bilo donacija bilo posvajanje

draga mostarka, želim ti da Novu godinu dočekaš mazeći trbuščić, navijam

[Mali Mimi]

Na žalost, nama su i poslednju nadu uništili prije par dana kad su nam rekli da ni pri micro tese kod mm nisu pronašli ni jedan spermatozoid i da ne vrijedi pokušavati više jer je struktura testisa atrofična. S obzirom da mm ne prihvata opciju donacije i posvajanja, više opcija nemam.

sos draga sve je to još friško još niste došli u tu fazu da prihvatite neke druge opcije, ali vjerujem da hoćete kad se stvari slegnu i kad prođe to tugovanje.

[ruža82]

Sos15, čitala sam na temi azoo što vam se događa, nisam ni znala da ta tema postoji, i iskreno mi je žao što je takva situacija. nadam se da će vama a i nama koji do sada nismo još zagrlili svoje dijete ova nova godina biti prekretnica života, želim samo da nam sljedeći božić bude prvi od mnogih kada ćemo maziti naše srećice.
i ono si dobro rekla, i meni najteže padaju ta okupljanja, i sada ćemo opet ove blagdane nositi darove a naš bor će biti prazan, neće biti ništa ispod... da bar mogu sve prespavat

[rozalija]

To naprosto nije točno!!! Samo vas još vaše dijete nije odabralo.... čeka onaj pravi trenutak a vi morate biti stpljivi jer svakim danom taj trenutak je sve bliže

X

drage moje cure, koliko sam puta bila u situacijama o kojim pišete, polazeći od dječjih rođendana, priredbi u školama, priredbi za božić, i srce se slamalo od čežnje za tim malim bićem, tolika je bol bila u grudima da se ponekad pitala hoće li se srce od tuge raspasti. Alu uprkos svemu, borba nije prestajala, odlučili smo borimo se do zadnjeg daha (ko što je naša sretna napisala dok ima jajašaca u meni ne odustajem) i zaista smo pobijedili.
Drage moje nemoj odustajati, borite se , jer zaista većima nas dočeka svog malom anđelčica u svom naručju.
Od srca vam želim da to bude što prije i puno vas ljubim i grlimmmmmmmmmmmmm.

[rozalija]

Na žalost, nama su i poslednju nadu uništili prije par dana kad su nam rekli da ni pri micro tese kod mm nisu pronašli ni jedan spermatozoid i da ne vrijedi pokušavati više jer je struktura testisa atrofična. S obzirom da mm ne prihvata opciju donacije i posvajanja, više opcija nemam.

draga navijam svim srcem da se tvoj muž predomisli da promijeni mišljenje i da razmatra i druge opcije.

[pipi73]

Draga Sos...dajte sebi vremena....i kad pocetna tuga se malo slegne ponovo razgovarajte...sve ce biti drugacije

Meni samoj proces potpomognute je bio jako stran iako masa dragih ljudi oko mene je dobila djecu na taj nacin..Kao da nas je neka sila zeljela skupiti na jedno mjesto sa slicnim problemima..Moj muz nasuprot je dosta otvoreniji i spontaniju skoro bas u svemu....Ali vrijeme je najbolji ucitelj a i tjesitelj...Sve se jednom slozi kako treba...Zelim vam sve najbolje...i svima ostalima naravno...
I razumjem vas odlicno...

[kiki ri]

Drage moje suborke!!Citam vec par dana sve postove na forumu i napokon sam odlucila nešto napisati.Naša borba traje vec 8 god.Nisam svo vrijeme u postupcima,išla sam 2 puta na ivf to je bilo pred nekih 4 god.Nažalost od ta 2 Ivf nije bilo ništa i mm i ja smo odlucili ici privatno u postupak i pripremali sve nalaze koje su nas tražili i nisam uopce skužila da mi vještica kasni,napravili test nakon 5 dana i skužili da sam napokon trudna,nažalost naša sreca je bila kratkog vijeka jer se plod nije razvijao i morala sam ici na kiretažu.Sad sam opet u postupcima ispocetka,bila sam na 2 tempitana,sad cekam betu al ne nadam se previše...Drago mi je da postoji ovaj forum da možeš svoju bol s nekim podijeliti jer nije lako i nažalost malo je ljudi koji razumiju kroz što prolaziš...

[vatra86]

kiki ri mislim da nakon toliko godina zasluzujete srecu... drzim vam za pozitivnu betu i prekrasnih 9 mj.
ostalim curama na ovoj temi velike hugove i da budete uporne i hrabre...nas trud se kad tad mora isplatiti... puse

[corinaII]

trenutno ne znam ni sama što da napišem,polako mi ponestaje snage jer postupke redam..1...2..3...7....puta a sad još malo i 8 put, koji niz jedan za drugim a uspjeha nigdje. Tako se ponekad bojim da nikad neču uspijeti a opet ne želim osustati...idem dalje jer moje srce če prestati kucati onog trena kad odustanem...........nada je moj prijatelj koja me nosi na leđima kad mi ponestane snage, a snage mi treba jer jednom i nama uspjeti mora.

[mimi81]

Corina II

[kiki ri]

Hvala Vatra86 na pozitivnim vibracijama,to mi puno znaci!CorinaII nema predaje treba misliti pozitivno,mene isto neki puta ulovi tuga i mislim da cu odustati al moja želja je jaca od svega toga...Želim ti ubrzo jednu lijepu ß...

[bubekica]

prenosim vam, malo izmijenjen, mail koji sam slala bratu nakon biokemijske. brat mi zivi u americi i u hrvatsku dolazi svako ljeto. otkako smo mm i ja krenuli u mpo, nisam ga vidjela. komunikacija preko skype-a bazira se na "kako si?", "dobro". pucala sam, dok nisam napisala taj mail. nakon toga, kao da sam se preporodila. i spremna sam na nove pobjede. a i s vama podijeliti svoju bol, s kojom se sad puno lakse nosim.


"pisem ti da se olaksam, mozda onda bude bolje.
kad sam u postupku, svi skacu oko mene, kad je nalaz negativan, svi me izbjegavaju, valjda se boje pitati kako sam, boje se da depresija nije zarazna? svi govore - bit ce, strpi se, opusti se, misli na nesto drugo.. ima li netko recept kako se to radi? detaljne upute? pokusavam popuniti vrijeme raznim sretnim aktivnostima, ali onda ulovim samu sebe kako mi misli lutaju, kako se opet pitam - zasto mi?
tesko je. utjesne rijeci okoline ne djeluju. "bit ce" mi nista ne znaci - tko mi garantira da ce zbilja biti? svjesna sam najcrnije realnosti da mozda nikad necemo uspjeti. koliko dugo pokusavati? kako se prisiliti da pokusaji budu nesto - usputno? da ne budu u centru? kako ne prilagodjavati svoj zivot postupcima kad ima toliko toga sto je nuzno prilagoditi? kako se "opustiti" kad svakih 8 sati moras misliti i sjetiti se uzeti lijekove?
oduvijek sam znala da cu tesko zatrudnjeti, ali nitko mi nije rekao da cu tesko podnositi ono sto trpi psiha. kad ovo citas, mozda ti se namece ideja - pa uzmi si vremena, malo to pusti sa strane. kad pomislim na tako nesto kao moguce rjesenje - zamraci mi se pred ocima. znaci, veci dio mene gura naprijed, cvrst je, ali onaj dio mene, koji tako savrseno skrivam pod maskom koji ti, mama i tata zovete "bahatoscu" se raspada.
kad se desila biokemijska (a bila sam svjesna da ce bit biokemijska odmah u petak, mm se nadao do ponedjeljka) rekla sam - super, napredujemo, i to je nesto. ono sto nisam ocekivala je da se ovaj put mm raspao. ocito idemo na smjene. i dalje on mene tjesi dok placem, ali znam da je ovaj put njemu jako tesko. samo to ne govori - jer kako cemo tek onda. predlozio je da odemo psihologu na kojeg imamo pravo na klinici, ali iskreno, ne vidim sto cemo time postici. ja osobno mogu samo otic tamo plakat. sve "trikove" kako si olaksat, sva "rjesenja", sve sam vec prerostala, ali mozak radi po svom...
mislila sam da cu vas docekati trudna, sad nekako sve manje vjerujem u to. strah me iduceg postupka jer ako ne uspije, ceka me ponovno punkcija. a nje me strah ko vraga. strah me ove metode pokusaja i pogresaka koju moj dr. trenutacno koristi jer mi djeluje kao bacanje embrija. u meni se javlja onaj mali dio koji vjeruje u duhovno, tesko mi pada to trosenje smrzlica. u nedogled. strah me daljnjih pretraga, ako ce ih uopce biti, a da ne pricam o tome koliko me strah trudnoce. hoce li sve biti u redu, na to mislim, da me ne shvatis krivo.

eto, toliko. ispovijed tvoje lude sestre. i da, lakse je.
saljem veliku pusu i poljubi n. i l. one su najvrijednije sto imas."

[zelimo_bebu]

Bubekica .....ajde izdrži....i ti i TM

[bubekica]

izdrzavam

[zelimo_bebu]

Boli i kad budeš iskren prema poslodavcu, nakon skoro 3 g u toj firmi (a još si na ugovor), i kažeš da ti treba Go radi MPO - a on ti kaže : Ako odeš odmah na bolovanje, ne vjerujem da će ti produžiti ugovor (koji bi trebao postati stalni radni odnos)....ja podsjetim da je na razgovoru za posao bila jako dobro formulirana rečenica - kod nas žene ostaju trudne i rade i dalje u našoj firmi....na to sam ga podsjetila - na što se nasmijao...

[bubekica]

da budem iskrena, mi dok nismo oboje potpisali ugovore na neodredjeno nismo niti krenuli u pokusaje... svjesna sam surove realnosti.

[ruža82]

Bubekica .
i meni bude lakše kad se ispucam, kad izbacim iz sebe sve što me tišti, kad se isplačem.
Osobno sam isto željela napisati pisma najbližijima i pokušati im objasniti s čime se nosimo, ali shvatila sam da ništa od toga jer njih većinu jednostavno nije briga, svi oni imaju svoje živote -djecu i mi smo za njih samo ogorčeni par. tu riječ ću pamtiti cijelog života - "ogorčeni". prošlo je skoro godinu dana od kad smo bili nazvani da smo ogorčeni na boga i na bližnje (braću)i tada je moj suprug rekao da nek si prvi put u ovih 5 godina odvoje pola sata vremena da im objasnimo kroz šta prolazimo, barem ukratko. ali može se i pogoditi - nitko nije pronašao vremena.
zanima me, kako reagiraju na takva pisma ili razgovore??? dal to na kraju ima smisla???

[Bubimitka81]

Joj Bubek rasplakala si me...

[bubekica]

ruza to je bas ruzno.... ja te ljude ne bih nazivala bliznjima. moji svi znaju i velika su podrska, problem je zapravo u meni jer ja glumatam da sam super, a zapravo nisam. i opcenito dosta grizem - pa se vecina njih ne zna postaviti.
brat me nazvao i rekao da bi me zagrlio. to je to, nema se tu sto rec.
bubimitka .... ne plakati

[ruža82]

da mi je to doživjeti, zagrljaj - bilo kakav ili samo neku lijepu riječ... svaka čast tvome bratu, hvala bogu kaj imaš podršku, to je najvažniije!!

[bubekica]

ne mogu uopce zamisliti kako bi bilo bez podrske okoline. zao mi je sto se, uz neplodnost, moras boriti jos i s njima. mozda stvarno da im napisete pismo?

[Bubimitka81]

Ruža šaljem velik zagrljal ..
Cure ne mogu vjerovati da nemate podršku.. Jako mi je to tužno.. Mi imamo sreće izgleda, oko nas svi znaju za naše probleme, ne skrivamo ništa.. Obitelj, prijatelji, poznanici, susjedi.. baš svi znaju.. I svi su puni podrške, najviše naravno obitelj.. Ne znam kako bi inače gurali to sve, čak me sad sram i priznati da mi ponekad ide na živce sva ta silna briga za nas..
Držite se drage moje, imate jedno drugo, to je najvažnije. Zasjat će i vama sunce jednom..
Pusa svima

[ruža82]

I kod nas svi znaju, ipak smo već duže vrijeme u tome i baš volimo razgovarati o tome (bilo s kim) al žalosno je što prijatelji, poznanici i svi ostali nam daju podršku, a roditelji i braća "bježe" od naših problema. izuzev jedne sestre, hvala bogu na njoj, jer ostali su svi...žalosno... ko da je za njih to tabu tema, ko da se srame, neznam čega - da smo bolesni??? a zapravo to njima nije bolest jer nemaju pojma o MPO!! hvala bogu na ovoj temi, i na vama divnim ženama jer iskreno neznam kako bi izgurala sve što jesam do sada bez vas, i naravnog mog najboljeg supruga!!

[Majuška]

bome i ja plačem sad na poslu...

Ja sam nakon drugog gubitka krenula na redovitu, znači jednom tjedno, terapiju kod psihologice
Iskreno ne znam kako bi bez toga. mislim, bi nekak, ali bilo bi to grozno prema okolini.
Doslovce plaćam za sat vremena plakanja, ali ono, primordijalnog plakanja

Isto se dogodilo kao i valjda vama svima u postupcima; nakon prvog gubitka svi su zvali, slali poruke, nudili se, bili tu za bilo što
Mislila sam da će mi to biti naporno. E pa saznala sam da je manje naporno stišati telefon jer nisi u stanju sada razgovarati nego danima ležati, šetati, tugovati, psovati, plakati a da te nitko ne nazove.

Kad se desio drugi gubitak (koji je bio puno teži, jer je nosio i prvi i drugi u paketu, jer je to zaista bilo kao da te netko tresnuo toljagom) nije bilo niti upola, ma ni trećinu toliko podrške i brige okoline. Puno prijatelja nije ni spomenulo ništa.
Ne znam razlog. Ne znam da li ljudi pomisle - ah, nije sad to nešto strašno. pa već su to prošli pa im je lakše, sigurno!
Lakše????
820 puta teže

Jučer sam sestri spomenula da idem na terapiju a ona me ušokirano pitala: kaj ti je to teško sve skupa palo?


vent

[bublica3]

Drage moje, imam potrebu da i ja nešto napišem.
Mene još boli neplodnost iako naša srečica ima 13 mj, ostaju ožiljci koji lagano blijede, ali život i gledanje na njega je skroz drugačije.
Naša borba je trajala 6 godina i nakon 3 inseminacije 5 mpo , Lpsc, hsg,... jednog gubitka u 8 tj došla je spontano naša mala curica, sreća nejveća,.. trud, suze, patnja, bol,.. sve se isplatilo. Ali neplodnost boli još uvijek, ne prođe dan da ne promislim na borbu koju smo prošli. Ali ponosna sam.

I moja poruka je da ne treba odustati dok god ima one iskre, želje, trunke snage...