Evo i mene na ovoj temi, kad god ostanem sama, vraćam se ovoj temi i plačem. Znam tačno kako se osjećate jer i sama to prolazim. Do sad su mi najteže padali okupljanja povodom dječijih rođendana i ostali slavlja, gdje se mame skupe, pa pričaju o svojoj djeci, trčkaraju za njima, a ja sjedim sama. Koliko sam puta u društvu osjetila taj bol dok ih gledam kako maze svoju dječicu, a ja se pitam hoću li to ikad doživjeti. Prošlog vikenda sam tek shvatila šta je prava bol zbog neplodnosti dok sam gledala mamu i ujaka kako oplakuju našu baku koja nas je zauvijek napustila. U svoj toj boli koju smo svi osjetili, oni su utjehu nalazili u svojoj djeci. Mi smo bili uz njih i to im je dalo snagu da to sve prebrode. Tek mi je onda ostalo jasno koliko su ljudi bez djece oštećeni, mi nikad nećemo osjetiti ni radost koju djeca donose, niti ćemo imati u njima u teškim trenucima.