prenosim vam, malo izmijenjen, mail koji sam slala bratu nakon biokemijske. brat mi zivi u americi i u hrvatsku dolazi svako ljeto. otkako smo mm i ja krenuli u mpo, nisam ga vidjela. komunikacija preko skype-a bazira se na "kako si?", "dobro". pucala sam, dok nisam napisala taj mail. nakon toga, kao da sam se preporodila. i spremna sam na nove pobjede. a i s vama podijeliti svoju bol, s kojom se sad puno lakse nosim.


"pisem ti da se olaksam, mozda onda bude bolje.
kad sam u postupku, svi skacu oko mene, kad je nalaz negativan, svi me izbjegavaju, valjda se boje pitati kako sam, boje se da depresija nije zarazna? svi govore - bit ce, strpi se, opusti se, misli na nesto drugo.. ima li netko recept kako se to radi? detaljne upute? pokusavam popuniti vrijeme raznim sretnim aktivnostima, ali onda ulovim samu sebe kako mi misli lutaju, kako se opet pitam - zasto mi?
tesko je. utjesne rijeci okoline ne djeluju. "bit ce" mi nista ne znaci - tko mi garantira da ce zbilja biti? svjesna sam najcrnije realnosti da mozda nikad necemo uspjeti. koliko dugo pokusavati? kako se prisiliti da pokusaji budu nesto - usputno? da ne budu u centru? kako ne prilagodjavati svoj zivot postupcima kad ima toliko toga sto je nuzno prilagoditi? kako se "opustiti" kad svakih 8 sati moras misliti i sjetiti se uzeti lijekove?
oduvijek sam znala da cu tesko zatrudnjeti, ali nitko mi nije rekao da cu tesko podnositi ono sto trpi psiha. kad ovo citas, mozda ti se namece ideja - pa uzmi si vremena, malo to pusti sa strane. kad pomislim na tako nesto kao moguce rjesenje - zamraci mi se pred ocima. znaci, veci dio mene gura naprijed, cvrst je, ali onaj dio mene, koji tako savrseno skrivam pod maskom koji ti, mama i tata zovete "bahatoscu" se raspada.
kad se desila biokemijska (a bila sam svjesna da ce bit biokemijska odmah u petak, mm se nadao do ponedjeljka) rekla sam - super, napredujemo, i to je nesto. ono sto nisam ocekivala je da se ovaj put mm raspao. ocito idemo na smjene. i dalje on mene tjesi dok placem, ali znam da je ovaj put njemu jako tesko. samo to ne govori - jer kako cemo tek onda. predlozio je da odemo psihologu na kojeg imamo pravo na klinici, ali iskreno, ne vidim sto cemo time postici. ja osobno mogu samo otic tamo plakat. sve "trikove" kako si olaksat, sva "rjesenja", sve sam vec prerostala, ali mozak radi po svom...
mislila sam da cu vas docekati trudna, sad nekako sve manje vjerujem u to. strah me iduceg postupka jer ako ne uspije, ceka me ponovno punkcija. a nje me strah ko vraga. strah me ove metode pokusaja i pogresaka koju moj dr. trenutacno koristi jer mi djeluje kao bacanje embrija. u meni se javlja onaj mali dio koji vjeruje u duhovno, tesko mi pada to trosenje smrzlica. u nedogled. strah me daljnjih pretraga, ako ce ih uopce biti, a da ne pricam o tome koliko me strah trudnoce. hoce li sve biti u redu, na to mislim, da me ne shvatis krivo.

eto, toliko. ispovijed tvoje lude sestre. i da, lakse je.
saljem veliku pusu i poljubi n. i l. one su najvrijednije sto imas."