Ja sam inače po prirodi štreber i strašno mi je kad me moje tijelo ne sluša. Kad sam imala spontani, onda su mi govorili da sam "izgubila" bebu, meni je to bilo isto kao da su me ukorili zbog nemarnosti i aljkavosti... Pobogu, ženo, kako si mogla izgubiti dijete?! Pa onda kada mi je beta bila negativna, govorili su "pa dobro, nemoj biti tužna, bit će drugi put". Meni je to isto kao kad učiteljica tješi lošeg učenika nakon što je dobio jedinicu iz testa, dok onima drugima (s pozitivnom betom) kaže: "Bravo, odlično si ti to!" A mi luzeri ih sa zavisti gledamo i mislimo: "Joj, što bih dao da nisam ovako glup."
Znam da je smiješno i bedasto, ali... Osjeća li se još tko ponekad ovako?