nova sam na ovom forumu al kad čitam vaše postove imam osjećaj da vas sve znam jer ovu bol koju osjećam osjetim i u vašim pričama
svaki novi mjesec,svaki novi ciklus i novi minus samo pojačavaju bol i usavršavaju moje postupke nošenja sa osjećajem cijepanja po cijelom tijelu
nekad mi tuga presuši suze i jedva dolazim do daha jer želim plakat al ništa ne izlazi iz mene, nekad sjednem u auto i vozim se bez razloga,pojačam radio, nabijem sunčane naočale i plačem,plačem dok se ne iscrpim, nekad se zatvorim u sobu i zabijem jastuk u glavu i vrištim u njega i mlatim ga kao da mi je on glavni krivac za ovu bol
a bol, pojavi se nekad očekivano- kad mjesečnica kasni i pojavi se kad već počnem umišljat simptome trudnoće, kad znam da me na obiteljskom okupljanju čekaju nećaci, na rođendanima kad su tu djeca od naših prijatelja a nekad neočekivano kad na ulici il u shopingu vidim mame sa kolicima, trudnice, kad nailazim pored prodavaonica sa dječjom opremom, nekad me obična pjesma il film rasplaču
najteži su mi božići i rođendani kad redovito jedno drugom poželimo da nas dogodine bude bar jedno više i kad se sjetimo da smo i prethodnih godina si željeli isto
volim svoju sestru i njenog sinčića obožavam al nikad neću zaboravit bol koja se pomiješala sa srećom kad mi je prije 2 god javila da je trudna( nakon 3 mjeseca braka a mi tad 2 god bez bebe) i nikad neću moć izbrisat sliku iz porodišta kad mo je mm i ja išli obići nakon poroda i kad je mm nakon par minuta izašao i vratio se nakon par minuta crvenih očiju i kad sam mu u autu micala jaknu na zadnji sic tableta za smirenje koje su ispale iz jakne koje je istrčao kupit i koje je kaže morao popit jer je mislio da će mu srce puknut od tuge
borimo se skupa, obilazimo doktore, molimo se, plačemo skupa, ovu bol ne može razumit netko tko ovo nije prolazio al me boli što nama bliski ljudi ne doživljavaju ovo kao problem već eto kao nešto što će se riješiti i nešto čemu ne treba pridavat pažnju jer eto"samo se treba opustit"