bubaa, žao mi je što sve ovo moraš prolaziti...kao i svake druge žene, naprosto me duša boli za svakom od nas
Koliko iskrenih emocija je na ovoj temi, da se ni sa čim drugim ne može porediti. Imam osjećaj, polazim od sebe same, da ovdje se usudimo napisati što nikome drugom ne bi ispričali, pa ni sami sebi, na glas. Svaka čast onome ko je se sjetio započeti. Meni je ova tema kao psihoterapija. Redovno plačem, jer se u svakom, ali baš svakom postu ili nekom njegovom dijelu pronađem sa svakom osobom. Samo ovdje dušu olakšam. Zadnjih dana je posebno teško. Fali mi jedan dio mene, kao da je utrnuo, zamro, ne osjećam ga. Preraslo je u hroničnu bol, naprosto je uvijek tu, mislim da ga mogu napipati rukom, koliko je sveprisutan. Sa tim bolom ustajem, liježem, jedem, smijem se, šetam, pričam...Naprosto, toliko mi je preokupiralo život, malo po malo, da toga nisam svjesna. Kako MM kaže, imam osjećam da nisam više ni za koga, ni za šta raspoložen. Volimo kada smo sami nas dvoje, jer i kada šutimo, razumijemo se. Grč je uvijek tu i ne popušta. A nije mi je što je tu, nego što ne znam koliko će još dugo biti.
Grlim sve jakoooo, hrabrice moje