branca_i, hvala ti na lijepim riječima! I ja se nadam najboljem, ali što god to bilo, ne mora to biti trudnoća, a ne mora to biti ni dijete. Da nemamo nade, teško da bi mogli ići naprijed. Znaš, imam nekoliko prijatelja koji su paralizirani, poznanika invalida, nagledala sam se svega na odjelu na kojem radim (neurokirurgija-zbilja težak odjel, psihički težak)... U usporedbi sa svime time, moj problem se čini tako beznačajan i malen. Kad vidim da se takvi ljudi bore i ne odustaju, kako da onda ja odustanem? Ne moram nikad postati majka i opet će biti dobro. Bitno je ne odustati od života. A što se nagrada tiče...najveća nagrada je ipak ovo što imam sada, pravu obitelj koja me voli. To je nešto što nisam imala u djetinjstvu. I na tome sam zahvalna, stvarno jesam, iako nisam ni ja savršena i griješim, al Bože moj, nitko nije i to je sasvim normalno.