Da se ubacim na ovo iako dugo nije objavljivano... Polako shvacam citajuci da nisam jedina koja se osjeca napadnuto kada netko uporno znajuci problem prica o svojoj djeci, o carima majcinstva, osjecam im podsmjeh u govoru i licu. Neka peicaju ali bar nek to ne bide podrugljivo i namjenjeno da nanese bol. Necu reci da nisam ljubomorna jer jesam koliko god mi je drago zbog drugih ali osjecam se prazno sto imam toliko ljubavi spremne za taj novi zivot, a ne mogu je dati. Na ovom putu shvacam koliko je bitno zajednistvo, postovanje i podrska u braku jer u ovakvim trenucima i brak dolazi na kusnju, frustracije isplivaju na povrsinu, svaki mjesec nervoza i ako dvoje nisu jedno svako od njih propada dublje u tu provaliju. Ne mogu reci da me neplodnost ne boli u svakoj kosti, kapi krvi i u svemu ali me nada drzi na zivotu. Tu smo gdje smo, bitno je da se svi s tim problemom međusobno razumijemo. Nismo bolesni ako smo neplodni, nismo ni manje vrijedni samo smo veliki borci. Tudje etikete koje vam zalijepe samo s ponosom odbacite. Sva ova borba ucinit ce nas majkama borcima, jakim zenama koje ce svojim najmladjima biti uzor i nadamo se da ce do toga doci. Sve smo mi u srcu majke. Drzite se i svu srecu zelim svima ❤️