Pokazuje rezultate 1 do 10 od 10

Tema: Škola= dosasadaa

  1. #1
    pikula avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    doma
    Postovi
    6,546

    Početno Škola= dosasadaa

    Do je prvi rz i dosadno mu je u školi jako. Gubi veselje i znatiželju. Jedini predmeti kojima se veseli su eng i vjer jer ih nepredaje njegova učiteljica. Obožava matematiku, ali ne u školi, kod kuće piše pričice (više kao stripove), a u školi nažvrlja nešto. Za ništa ga ne pohvali, a odgovori su mu 99%točni iz svih predmeta... Kako da mu vratimo znatiželju i volju za učenjem kad vrijeme provodimo prepisivanjem i prepisivanjem.... Ma baš smo tužni.

  2. #2

    Datum pristupanja
    Sep 2004
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    326

    Početno

    I mi smo imali slican problem. Iv je dosao kuci jedan dan u travnju u 1. razredu i rekao mama danas sam naucio nesto novo u skoli. Zamisli frustracije cijelu godinu nije saznao nista sto vec nije znao. Sada u 3. je situacija bolja.

    Ja sam tada razgovarala s uciteljicama i dogovorila da dobiva dodatne zadatke, to i danas cine i stavile su ga na dodatni program iz HJ i MAT.

  3. #3
    pikula avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    doma
    Postovi
    6,546

    Početno

    Pokušat ću,ovako kao da vježbaju za carske pisare

  4. #4
    Ifigenija avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2004
    Postovi
    4,570

    Početno

    Hm... razmišljam o ovome...

    Čini mi se da tu ima nekoliko dimenzija - da je škola kakva je, da je tvoj mali kakav je u smislu da mu jest dosadno, da ima potrebe i želje i očekivanja i da se to kolidira sa školom koju ima, i da ima roditelje koji imaju neka očekivanja od njegovog školovanja.

    Mislim da je totalno okej da budete otvoreni i jasni - da priznate njegove osjećaje, da kažete da je to u redu, da isto tako kažete da je škola takva kakva je (uz to da se manji pomaci mogu napraviti razgovorom s nastavnicima i tako to), a da vi od njega očekujete to i to, npr. da izvršava svoje dužnosti revno, uredno, pedantno - bilo mu dosadno ili ne bilo. Ili nešto drugo; već prema tome što je vama važno.


    Jer suprotno aktualnim (izopačenim usudit ću se reći) školskim modama škola nije cirkus, niti je cilj da bude zabavna. Cilj škole je više ili manje da nauči čovjeka trima stvarima - određenom znanju, da ga upozna sa vlastitim slabostima i jakostima kroz omjeravanje o zadatke i poslove, i isto tako okrutnosti života i svijeta. Ovo zadnje se odnosi kako na činjenicu da za naučit nešto treba zagrijat stolicu, i da ruka zapravo boli ako crtaš crtež kako spada (to je činjenica života) tako i na činjenicu da su nastavnici i ljudi općenito ponekad naopaki a krdo ljudi ponekad opako (ponekad divno... uglavnom - svakakvo)

    NARAVNO divni nastavnici i divni ljudi cijelu ovu priču čine takvom da djeca letaju u školu od radosti - imala sam jednom takvu nastavnicu i neću je nikada zaboraviti, hvala joj; i naravno da je najbolje kad djecu nije briga jel im teško računati i boli li ih ruka ili ne - jer ih nosi entuzijazam, polet, ljubav, radosti, želja da budu dobri svojoj nastavnici - ali to se dogodi ili ne. Ne možemo, nažalost, na tome graditi svoja očekivanja od škole, sebe ili drugih.

    Stari Rimljani bi rekli - ne za školu nego za život učimo. I to je to. A u životu nas čekaju i divni i ne-divni, a prije svega nas čeka puka činjenica da je rad i kad nam se ne radi jednostavno nužnost i temelj uspjeha. Ako to savladamo mladi - bit će nam lakše i ljepše.

    Taj dio je najteži, ali mislim i najvredniji za njega kao za čovjeka.

    Obzirom da je riječ o malom čovjeku mislim da to ne bu išlo bez da ga motivirate nekim vanjskim stvarima; bilo pričama, alegorijama, prispodobama (ja taj oblik odgoja koristim i super je), bilo određenim tipovima nagrada (više kao priznanje, roditeljska pažnja, zdravica na kraju dana za večerom kad je odradio svoje poslove kako spada (moje dijete jako voli kad ga častimo pjesmom lijepo ime ... Bog ga živio... i dignemo čaše... bedasto, ali on procvate... svaki put).

    Ne znam... postavi sebi pitanje što želim od svog sina u školi.
    To od njega traži.
    A kako ćeš to postići - sigurno neće biti lako ako mu nije bajno s učiteljicom i morat ćeš mu nadopuniti puno toga, i pomoći mu, i borit se s njim. Ali od kad smo ih rodile znamo da majčinstvo nije lako.... ali isto tako znamo koliko je važna naša zadaća i koliko nas trebaju da razviju vrline bez kojih će u životu uvijek ostati muljatori... a to im ne želimo...

  5. #5

    Datum pristupanja
    Oct 2004
    Lokacija
    Zagreb, Trešnjevka
    Postovi
    11,211

    Početno

    Ifigenija, ja zbilja ne razumijem o čemu ti govoriš.
    Koliko sam shvatila, pikulin mali ne izbjegava školske obaveze, nego je naprosto razočaran školom jer u njoj ne stječe nova saznanja kako bi čovjek od škole očekivao.
    Da, škola je takva kakva jest, ali ako dijete već u 1. razredu izgubi motivaciju za bilo kakav rad, fućkaš moraliziranje o učenju za život i radu kao temelju uspjeha. Jer se to u praksi ne vidi. Bar ne u tom trenutku.
    Škola nije cirkus, ali ni učenje nije dosadno. Ne bi trebalo biti. U prirodi čovjeka je da uči. A ako se škola (i učiteljica) doživljava dosadnom, ni učenje nije bogznakako efikasno.

    Ne znam, mi još sa školom nemamo posla, čeka nas tek za godinu i pol, i već slutim da ćemo imati vrlo sličnih problema :/ , pa me zato jako zanima sve što će roditelji školaraca napisati na ovu temu 8)

  6. #6
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,448

    Početno

    Mom sinu je dosada bila glavni problem u školi, pogotovo u prvom razredu. On je inače vrlo bistro dijete, puno zanimanja za različite stvari i voli učiti. Ali, tada je za njega bilo puno premalo novih sadržaja. To je prošlo, jer viši razredi nose sve više novosti i potrebe za učenjem, tako da mu sad u školi nije "grooozno dosadno" nego samo "normalno dosadno". U prvom razredu dosta se toga svodi na vježbanje motorike, discipliniranje ponavljanjem, učenje mnogo toga što neka djeca već odavno znaju. Kasnije se to mijenja, razred se ujednačuje i bolje je. Osim toga, škola postaje sve više mjesto druženja i prijateljevanja, pa već i s te strane nije toliko dosadno.

  7. #7
    Ifigenija avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2004
    Postovi
    4,570

    Početno

    Citiraj tanja_b prvotno napisa
    Ifigenija, ja zbilja ne razumijem o čemu ti govoriš.
    Rekla sam nešto općenito ne analizirajući situaciju koju zapravo ne znam, a referirajući se na to da je dijete razočarano školom i da mu je dosadno - što je dosta česti problem s djecom i školom, pa sam o tome i iznijela svoje mišljenje.

    Zapravo, konkretan problem možda i nije tema moje lamentacije, nego upravo ovo s površine - dosada i razočarenje. Konkretan problem topica možda će se uspješno riješiti na posve drugi način, ovo je samo jedan pristup stvari.

    Razočarenje je dio života; ponekad se nešto može napraviti da se svijet promijeni (i život), a ponekad ne. Isto kao i dosada. S dosadom se susrećemo cijeli život i moramo je naučiti podnositi bez da radimo tantrum svaki put kad nam je dosadno.

    I mišljenja sam kako nije ni dobro da vječito mi ravnamo puteve našoj djeci - jer nije stvar u tome da svijet postane bolji - nego da mi naučimo biti bolji, vladati sobom, od limuna raditi limunadu, a samim time i svijet postaje bolji.

    Ponekad treba promijeniti razred, školu, državu.


    Ipak, često se ne može, i ne treba.

    Hoću reći da su sve situacije izvrsne da naša djeca uče o tome kako je to živjet na zemlji, i pri tom se tako razvit da u svemu još uspiješ naći dobro, veseliti se i radovati - ne zato jer se svijet postavio naglavačke da tebi bude dobro, nego jer ti u sebi imaš onaj klik kojim od najgore dosade možeš napraviti sebi nešto dobro i lijepo, ili barem podnošljivo.

    Ako dijete uvijek ovisi o energiji nastavnika da bi učilo i radilo malo će teže kasnije savladati situacije u kojima je samo sa sobom, ili lošim šefom. Dijete je naravno malo i nastavnici zapravo rade imprint ne samo nastave nego i emotivnih stanja vezanih uz učenje; ali dijete ima i mamu i tatu koji mogu naučiti dijete kako da svoje osjećaje dosade, ljutnje i ostaloga svladava tako da ih kanalizira u red, rad i disciplinu

    Po meni to je najvažnije što dijete u školi može dobiti; a to ne može dobiti samo od škole, tu su roditelji zapravo još i važniji.

    ps Ja sam prosvjetne struke pa nemam iluzija da je nastavnik jednako ljudska veličina, ili čak kompetentan i isto tako znam da jednostavno nije moguće iznjedriti dovoljan broj sjajnih nastavnika da svako dijete ima jedan takav primjerak. Nastavnici nešto uče djecu, barem to; većina njih ima dobre namjere i dragi su. Ali mnogi od njih da se ubiju ne mogu postati nastavnici kakve mi želimo svojoj djeci i zato to od škole i od drugih institucija i ne očekujem.
    Druga važna lekcija za mene je reći djetetu da su ljudi različiti i da ih moramo prihvaćati; i ćudljive, i nepametne i ovakve i onakve; upirati prstom u drugoga da se promijeni da meni bude lakše nije baš neka lekcija. Ako nastavnik nije baš temeljno prase od čovjeka, ja sam uvijek za to da se djetetu kaže kako je njegova dužnost da piše, čita, uči, sluša, pokuša skužit o čemu se radi, a isto tako dužnost mu je da razumije sebe. I da to što je u njemu - i dosada i bijes i razočarenje i ljutnja - dijeli s drugima na konstruktivan način.

  8. #8
    pikula avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    doma
    Postovi
    6,546

    Početno

    Zdenka 2 tiješi me tvoj post, tenks
    Ifi, imaš pravo - nije da nam je strpljenje dominantna crta u obitelji Mogli bismo malo na tome malo poraditi.
    Zapravo ja sam malo kafkijanske provinijencije kad se radi o institucijama i na prvi negativni prizvuk mene pukne ono zagorsko ne be mene nitko.... sve bum vas tužil
    Hvala što ste me prizvale razumu
    Zapravo sve što pišete zvuči suvislo.
    Pokušat ćemo ne razmišljati toliko kratkovidno i dati vremena i školici i nama da se uigramo.
    Zasad ćemo zamoliti učiteljicu za malo dodatnih zadataka

  9. #9
    susret avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    223

    Početno

    Sličnu situaciju imala sam sa najstarijom kćerkom u prvom razredu. Osim što joj je bilo dosadno, primjetila sam kako počinje stagnirati... prestala se truditi, a to je po mojim kriterijima vrlo loš pokazatelj. Pokušala sam pričati sa učiteljicom, nekoliko puta, ali sam dobivala odgovor kako se ništa po tom pitanju ne može napraviti. Kako je moja mala super i kako s njom nema nikakvih problema. Nakon 1. razreda sam otišla provjeriti kakva je situacija u drugoj školi, tamo sam naišla na pedagoginju koja mi se posvetila na pola sata, popričale smo o našem "problemu" i ja sam malecku odlučila preseliti u tu školu. Odluka se pokazala odličnom... Dosada je prestala, počela se angažirati, kod nove učiteljice se jednostavno puno više radilo. Vrlo brzo se uklopila i našla nove prijateljice.

  10. #10
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,448

    Početno

    Ponekad se može činiti, osobito kod darovite djece, da u prvom razredu opada njihov interes za učenje. Djeca koja su u vrtićkoj dobi gutala knjige o svemu i svačemu i prikupljala gomile informacija, u prvom razredu često to prestaju činiti. To ne znači da oni prestaju učiti, samo im se u tom razdoblju fokus pomiče na nešto drugo - socijalne odnose - uče o tome. Zbog toga je prvi razred izuzetno bitan i za djecu koja znaju sve sadržaje koji se tada uče.

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •