Ja sam za to da treba porazgovarati i upozoriti tete, a i skrenuti
pozornost i samim roditeljima nasilnog djeteta.

Ja sa svojom djecom jako puno razgovaram i objašnjavam svaku situaciju u kojoj se nađemo.
Naravno da i ponekad pogriješim i reagiram krivo ali i to je sastavni dio njihovog odrastanja.
I pogreške su prisutne i na njima se uči.

Djetetovo samopuzdanje treba poticati ali sam zagovornik tko tebe kamenom ti njega kruhom.
Moj ljubavić ima prijatelja u vrtiću koji ga stalno nešto lupka i u par navrata ga je moj sin kad mu je dojadilo opalio nazad
i zna da to nije u redu i sam odmah sve prizna i puno radimo na tome.

Za svojih pet godina je zato toliko verbalno jak sa izražavanjem da puno njih pomisli kad ga čuju a ne vide da je to neki srednjošokolac
i to je ono na čemu ću ja inzistirati, naravno podloga je prije svega pristojnost.
On nasilnike "obori" rječima i sami se jednostavno povuku jer se valjda osjete bedasti kaj ne razumiju petogodišnjaka.
U parku sam se samo jednom umiješala kad je situacija bila po život opasna.

U današnje vrijeme kad je itekako previše nasilja u svijetu,
djecu nebi trebali poticati da budu dio toga uzvračajući udarce
jer jedan udarac vodi drugom i tako sve započinje.
Treba puno puno razgovarati!