moje prvo dite je bilo stalno na rukama. ni sekund je nisi u budnom stanju mogao spustit a da ne urla. iskreno, mene je to zgazilo i nije mi bilo niti malo ugodno ni lipo ni zabavno. bilo je dana kad bi s njom izašla na parking dočekat muža da dođe s posla i da je on malo nosi. zgazilo me nošenje.
i onda sam rekla - s drugim nema šanse da tako postupam. neka urla, neka cvili, neka plače dok se ne onesvijesti - neću ga nosit.
možeš mislit kako sam naum provela u djelo. za poludit. mekani zvekani se nosi li nosi.
iskreno, kičma mi se raspada. zgrbavila sam se kao kakva starica, ali ga opet nosim. ko može odolit onom krezubom osmjehu od uha do uha kad me ugleda. a i ne mogu podnit plač. ide mi na živce.
zvekani je stvarno velika beba. ima preko 9 kila i teško mi ga je nosit. ruke mi otpadaju. pa ga stavim u klokanicu i hodam ko profa baltazar po kući. i tad mi je malo lakše.

meni je "prednost" šta ja radim pa ga počnem nosit tek popodne kad dođem s posla. inače ne znam bi li ga baš cili dan mogla nanašat po rukama. a i on nije baš zadovoljan stalno na rukama. njemu je draže malo po rukama malo igre na krevetu.