Ja sam jako, jako, jako teško prihvatila svoj gubitak slobode. Dok sam bila trudna nisam uopće o tome razmišljala, ali kad se N. rodila cijela ta situacija mi je užasno teško pala. Posebno zato jer je N. bila beba koja je proplakala i provrištala svoju cijelu prvu i dobar dio druge godine, pa je nisam mogla voditi čak ni u običnu šetnju po ulici jer bi podemonila od njenog konstantnog vrištanja.
I tek malo prije njenog drugog rođendana sam se "skulirala". Sad je MM i ja vodimo svugdje, na duga putovanja, izlete, planinarenja i sad uživam u toj novoj slobodi. Zapravo jednom smo išli na izlet bez nje i zaključili da je nećemo više ostavljat dok ne napuni 18!