meni se isto prvih par godina činilom kao da sam izgubila sebe, kad bih i stigla na kavu s njima priče su se naravno vrtile oko bljuckanja, kakanja, kad su se probudile i sl.; kao da je sve ostalo odjednom isparilo i kao da više nisam postojala ni u jednom obliku osim u obliku mame; pred kraj porodiljnog jedva sam čekala povratak na posao; čim su jedna pa druga krenule u vrtić i školu sve se promijenilo, dobila sam vrijeme za sebe i ponekad bih znala uzeti godišnji i ipak ih ostaviti u vrtiću ili dati MM da ih odvede , da bih mogla duže spavati, otići s frendicama na kavu i biti samo prijateljica i žena, a to jutro ne i mama; sad su već velike (14,11) i već zadnjih par godina vode jedan dio svojih života potpuno "samostalno" , odlaze na slobodne aktivnosti, u kino, koncerte sa svojim društvom, MM i ja ostajemo sami, imamo vremena za oboje i svaki za sebe; isto toliko zadnjih godina planiramo treće i naravno da me muči ona dilema "zar opet u pelene i u kuću nekoliko godina?"; jednostavno postoji to vrijeme kad se moramo odreći sebe i svojih sekundarnih potreba..
- MM i ja smo imali jedan dobar običaj koji smo uveli čim su djeca mogla ostajati kod baka i djedova , jednu noć u tjednu smo ih ostavljali kod bake a mi bismo izašli van, najčešće sami, jer nam je nedostajalo vrijeme za slobodan razgovor i druženje, kod kuće je sve to bilo između buđenja , pelena, obroka; svaki tjedan kod druge bake, one nisu bile opterećene, a mi smo imali vrijeme kao par, a ne samo kao mama i tata