Izborili smo se da bude savrseno
Moja priča nije još gootva, ali postala sam svjesna da svakim trenom koji odlažem da ju stavim na topić, jednoj ženi možda nisam pružila dovoljno hraborosti da si ne dozvoljava ovakve priče od kojih se krv ledi dok ih čitamo.
Ne dozvolite si to, NE DOZVOLITE.
Sjećam se još uvijek svojeg razmišljanja sa prvog poroda, kada bih mislila da iskrivljuju sliku oni koji kažu da se kod nas nepotrebno medikalizira i pokušava voditi porod: dripom, rezanjem međice, tiskanjem na trbuh ... a sve zbog toga da beba izađe na ovaj svijet nekoliko sati ranije, često iz posve najasnih razloga i samim učesnicima. Sati koji su tako nebitni kada se uzme u obzir kolika je blagodat prirodni, nedirigirani, polagani porod. Nešto što majka proživljava duboko i polako, i prisebeno i svjesno suzdržava svoju radost prema tom biću koje dolazi, da bi sve eksplodiralo od sreće - kada se ono rodi.
Zašto Majci Prirodi u većini slučajeva ne puštamo da učini svoj posao? Također nisam bila svjesna da između ovoga što se kod nas prakticira, a to je interventni i medikalizirani porod, i onoga kako treba biti, a to je taj čudesni čin dolaska novog bića na svijet koji treba biti što manje ometan, postoji velika razlika. Ono čemu se žene nadaju, a to je da će im netko olakšati boli i učiniti da sve što prije prođe, vrlo često se pretvori u lanac madikalizacije, koji odvede tijelo putem kojeg nismo nikako željeli. Tada sam još bila uvjerenja da je porod nešto tako prirodno, pa ne trebam previše oko toga znati, i da će uostalom liječnici dati sve od sebe da učine najbolje za moju bebu i mene.
Nakon poroda, promijenila sam mišljenje u potpunosti.
Prije drugog poroda, odlučila sam da ću se ovaj put pobrinuti sama da moj drugi porod bude moj i naš najintenzivniji i najljepši događaj, koji će nas ozariti svaki puta kada ga se sjetimo. Odlučila sam i da ću se svim silama boriti i zanemariti sve ono što me bude ometalo na tome putu. Možda je žalosno da se danas roditelji moraju boriti da tako i bude, ali ja to gledam kao jednu fazu u civilizacijskom napretku koja se mora proći: i nama je bolje nego onima prije nas, a onima iza nas će biti bolje nego nama. Svaki i mali korak naprijed je ipak korak naprijed a ne nazad, i svima koji dolaze iza nas će biti za taj korak lakše. Samo treba hrabrosti da svatko napravi jedan mali korak.
Moj prvi korak je bio čeprkanje po Internetu, jer knjige koje sam čitala prije prvog poroda nisu mi dale dovoljno hrabrosti da se izborim da moj prvi porod bude pod mojom kontrolom. I tako sam jednom pokušala pronaći stranice od te udruge Roda, za koju sam čula u par navrata na televiziji. Kada sam vidjela koja riznica informacija se nalazi na tim stranicama, i koje nepresušno vrelo znanja i raznih iskustava je nadohvat ruke, odmah sam dobila želju da se i ja učlanim. Nisam znala u tom trenutku kako da ja doprinesem toj riznici, pa sam se htjela učlanjenjem zahvaliti na jednom malom dijelu znanja kaje sam upravo upila. I sve to polučilo je rezultat kojem sam se nadala i priželjkivala ga – moj drugi porod protekao je uglavnom onako kako sam ja htjela, i bez moje dozvole radilo se jako malo toga.
Termin poroda bio je 27.07., ali se bebaču očito nije dalo u borbu koja ga je očekivala – odlučio je ostati unutra koliko se bude moglo. Tjedan dana prije termina, dobila sam uputnicu za prvi ctg. Dva dana prije termina išli smo na drugi ctg i amnioskopiju, i tada su mi rekli da je plodna voda zrela i pitali da li želim da me naruče za porod. Ja sam pitala da li postoji neki poseban razlog za to, i da li to podrazumijeva indukciju poroda. Doktorica je odgovorila da to podrazumijeva indukciju, i da je razlog plodna voda koja je zrela pa nema razloga da se čeka. Moja želja je bio što prirodniji porod, pa sam odgovorila da, ako beba ili ja nismo u opasnosti – želim izbjeći indukciju ako se ikako može. Sestra i doktorica su se nasmiješile, i nešto prokomentirale u stilu da ne razumiju zašto bih željela izbjeći indukciju. Moj odgovor da koliko znam, to podrazumijeva i drip, koji pod svaku cijenu želim izbjeći – dobio je komenar da žene kažu kako su trudovi pod dripom bolniji, ali da to nije točno jer drip samo uravnotežuje trudove. Prešla sam bez komentara preko tog odgovora, i u tom trenutku postala sigurna u opravdanost svoje odluke da budem odlučna i odbijem svaku intervenciju koja nije nužna, a pogotovo olaku i rutinsku primjenu dripa, i svakako inducirani porod. Osim ako nešto ne izađe iz okvira normalnog prirodnog tijeka poroda. E, ali postavilo se pitanje kako ću ja znati da li je sve ok, i da li ću uspjeti skužiti kada se nešto sugerira olako i rutinski, a kada iz razloga jer je stvarno nužno. U tome mi je pomogao dr. Jukić koji je bio na mom sljedećem ctg-u i amnioskopiji, 2 dana nakon termina. Rekao je da je plodna voda intenzivno mliječna i ponovo mi ponudio indukciju. Ja sam pitala opet da li smo u opasnosti beba ili ja, i što to znači da je "plodna voda mliječna". Doc mi je opširno objasnio da to znači da je idealno vrijeme za porod, ali da ako ne idemo na indukciju, takva plodna voda može biti i 7 dana, a da još uvijek nije opasna za bebu, pa se može pričekati prirodan početak poroda. Ja sam bila presretna i osjetila sam olakšanje, jer mi je objasnio i druge detalje i nije slijepo inzistirao na rutini. Upisao je u knjižicu da nisam zainteresirana za inducirani porod, i pokušao je uskladiti moje želje i rezultate pretraga. I on i ja smo znali da je mala granica između mliječne i mutne plodne vode, ali ja sam odlučila pričekati i on se složio, uz uvjet stalne kontrole plodne vode. Naručio me na kontrolu u ponedjeljak.
U nedjelju navečer, nakon dosta napornog vikenda sa šetnjama, brigom za curici od 2,5 god. koja je bila kod djeda i bake i upravo u završnoj fazi kozica (još jedan razloga da bebač pričeka koliko može), i svih ostalih aktivnosti koje idu uz vikend - otišli smo na spavanje. Meni se učinilo da me nekako čudno bole križa, ali to sam osjećala u tom tjednu već u par navrata. Suzdržavala sam ushićenje i odlučila ne probdjeti cijelu noć u iščekivanju, nego ju prospavati. A taj put me vodila misao da i ako jeste to to, bolje da se odmorim prije dana "D", nego da ga dočekam iscrpljena. Suprugu nisam ništa rekla, i on je uskoro spavao. A i ja.
Ujutro sam se probudila čudno odmorna, jer sam prespavala cijelu noć bez žgaravice, i bila sam vesela zbog toga. Na naugodnu amnioskopiju sam se spremala kao na nešto što se mora, pa se trebam potruditi da ne mislim na to. Suprug je bio na službenom putu, a ja sam obavila par telefonskih razgovora da si organiziram prijevoz do bolnice i nazad. Otišla sam u bolnicu oko 9,30h ujutro, i sjedila u čekaoni do 12,30 čekajući ctg i amnioskopiju. Boljela su me malo križa, ali mislila sam da je to od dugog čekanja i sjedenja na ne baš udobnim stilicama. Došla sam na red skoro zadnja, i nakon ctg-a koji je zabilježio trud (ali bilježio ih je i na prijašnjim pregledima), došla sam kod doktorice D. na amnioskopiju i pregled. Tu je postalo interesantno.
Doktorica D. je rekla da sam otvorena 4cm (ili prsta) i neka me odvedu u rađaonu. Ja sam ostala šokirana, jer mene nije pitala da li ja želim ostati uopće u bolnici, a kamoli otići u rađaonu i da li se uostalom želim poroditi baš u tom rodilištu. Valjda sam joj izgledala kao netko bez želja i mašte (neću reći bez mozga) – pa se iznenadila kada sam pitala da li to znači da će porod nastupiti uskoro, ili smo beba i ja u opasnosti ako ne ostanem u rodilištu. Doktorica D. je odgovorila da je za nju porod počeo, jer je ctg zabilježio trud, a kako doktore svi povlače na odgovornost ako nešto ne ispadne dobro – njezina odluka je da ostajem u rodilištu. Uostalom sami ste došli u rodilište, a porod je nešto što se ne može izbjeći – što vam je sad tu čudno, rekla je doktorica. Da, ali došla sam na pregled, a ne na porod – rekla sam; a trudovi su tako slabi da ja još ne osjećam da je porod počeo. Pa šta vam je sad bitno da li ćete ostati u rodilištu sad, ili za par sati – pitala je doktorica. Bitno mi je: jer nemam moje stvari, nisam se istuširala, suprug nije došao sa mnom itd., a osjećam se još uvijek dobro i bez potrebe da riskiram ležanje na krevetu od 10 ili 15 sati ili drip – odgovorila sam. Mi ćemo vas pripremiti, a kada vam suprug dođe, dovesti ćemo ga u rađaonu - rekla je hladno dr. D. Međutim tijekom razgovora, ja sam postala još sigurnija u to da neću dozvoliti da me doktorica pokoleba, jer sam jasno shvatila njihova stajališta o dripu, indukciji poroda, potrebi da bude prisutan muž, a i bila sam uvrijeđena time što je dr. popunila one obrasce za prijem u rodlište bez da me je pitala. Osjećala sam da će do poroda proći još dosta vremena i pala mi je na pamet misao "ako sada dopustim da me tu zadrže, sigurno me neće trpjeti 10-15 sati, pa će me pokušati na sve načine uvjeriti da se bez dripa neću nikada poroditi. I odlučila sam – IDEM NAZAD DOMA.
Doktorici sam rekla: "dobro, za vas je porod počeo pa me morate službeno zaprimiti; ali ja mogu svojevoljno otići, zar ne. Osim toga stanujem 10 min. od bolnice, pa ću se vratiti ubrzo. Ili ako osjetim da se nešto dramatično počelo događati, također ću odmah doći. "Ovo mi se još nije dogodilo, porod ne možete izbjeći" – inzistirala ja doktorica. Shvatila sam da je daljnja diskusija suvišna, i jednostavno sam se okrenula i otišla u kabinu, a papiri su ostali. Još sam malo pričekala u kabini da vidim da li će mi netko vratiti papire, a onda sam pomislila – nije bitno, idem doma a oni neka čuvaju dokumentaciju. Adrenalin mi je naravno skočio, tako da stvarno nisam uopće osjećala trudove. Nazvala sam tetu da dođe po mene, a supruga da mu kažem da su me htjeli ostaviti u rodilištu, ali da ja idem doma. Suprug se nasmijao, i rekao da i on uskoro stiže doma. Kada sam došla u stan, teta nije htjela otići dok ne dođe suprug, iako sam joj ja govorila da jedva da osjećam nešto nalik na lagane trudove. Istovremeno sam si mislila: samo da još i vodenjak ostane u komadu – i na dobrom smo putu. Ubrzo je došao suprug, a teta je otišla doma zbunjena jer joj se koraci koje sam ja poduzimala nisu uklapali u njezino viđenje poroda. Pa sad bi već trebalo zavijati rotirajuće crveno svjetlo, sa mnom u kolima hitne pomoći. Otišla je ne vjerujući da stvano treba otići.
Suprug je došao doma, oboje smo se se istuširali, ručali smo (ja nisam od jutra jela ništa osim jednog namaza na krišku kruha, pa sam od čekaonice i gladi bila prilično iscrpljena), ja sam malo prilegla i osjetila potrebu da zaspim. Suprug je nešto čeprkao po kompjuteru da skrene misli i pouzdao se u to da ja znam što radim i što sad činiti, obzirom da ne osjećam trudove, a mene je mučila misao da se u bolnici sada sigurno oporavljaju od šoka i iščekuju me nazad, pa se nisam mogla opustiti i zaspati.
Negdje od 17h rekla sam suprugu da idemo, jer moje "začas ću se vratiti traje već 5 sati", kod kuće se ne mogu opustiti i zaspati, nešto nalik na lagane trudove osjećam, a i u bolnici znaju da trebam doći. Otišli smo u rodilište.
Tamo nas je dočekala ista sestra, i naravno napomenula da sam rekla kao ću se odmah vratiti. Odgovorila sam da sam čekala supruga. Nakon toga sam se ja išla presvući, a suprug je čekao u hodniku i čuvao mi torbu.
U prijemnoj sobi mi je sestra dala Izjavu pristanka na potpis, a kada sam rekla da ću ju potpisati nakon što mi dr. objasni na kakve se konkretno medicinske postupke i zahvate moj potpis odnosi, sestra je bila šokirana. Rekla je da još nikada nitko nije odbio potpisati taj papir. I da je liječnik taj koji odlučuje o intervencijama, a zar ja mislim da sam stručnija od doktora da odlučim što treba a što ne. Odgovorila sam da nisam stručnija, ali želim znati o čemu se radi i kakvi su to postupci koji se planiraju na meni učiniti, a liječniku ne smije biti teško objasniti mi sve što me interesira. Sestra je pitala što to znači, a ja sam rekla da znači da mi nitko ne smije dati aspirin ako mi ne objasni zašto je potreban i prije nego ja pristanem na to. Tada je sestra rekla da se ta Izjava mora potpisati, a ja sam rekla da su mi u Ministarstvu rekli da se ne mora prije nego liječnik objasni planirane postupke. Tada je sestra odgovorila da će o ovome morati obavijestiti doktoricu i pozvati ju da dođe. Ja sam odgovorila – naravno, pozovite ju. I došla je dr. A.Š., koja me je pregledala i konstarirala da sam otvorena (ne sjećam se točno, ali mislim 5cm), te dala naputak sestri da upiše da sam od prijema prijema u bolnicu do sada, u međuvremenu napustila rodilište, da ne bi isplao da me nitko nije gledao 5 sati. Ja sam zamolila doktoricu da mi objasni što me to boli s desne strane kod pregleda, a ona je ignorirajući moje pitanje nastavila popunjavati papire, te nije objasnila niti koji su to postupci za koje bih ja trebala potpisati Izjavu pristanka. Ostalo je na tome da sam ja odbila potpisati Izjavu, a doktorica je odbila odgovoriti na moje nedoumice. Tumačenje doktorice da sam odbila sve intervenicje generalno, nije bilo točno – ali ja nisam željela dalje inzistirati. Mislila sam – nema veze, ovako ćemo prije svake intervencije dogovoriti da li ju želim ili ne, pa ćemo onda posebno potpisati/ne potpisati suprug ili ja, ako bude potrebno. I tako je u načelu i bilo. Suprug cijelo vrijeme nije znao što se odvija iza vrata, jer je bio zamoljen da čeka u hodniku.
Brijanje i klistir nisam odbila, ali sam tražila da se upotrijebe britvice za jednokratnu upotrebu koje sam i donijela. Sestra koja to radi se uvrijedila i nakon što je nastojala upotrijebiti sav svoj autoritet da me uvjeri kako se njihov aparat za brijanje sterilizira redovito, a mijenjaju se i žilete – odustala je i popustila, pa je upotrijebila moj jednokratni pribor. Ali uz opasku da sam onda mogla to i sama napraviti.
I došli smo u rađaonu. Tada su doveli supruga, koji je jadan već bio lud od brige što se događa.
Bilo je oko 19h, ja sam se smjestila na krevet i razgovarala sa suprugom i primaljama koje su me došle pogledati. Malo sam se opustila nakon borbe u predrađaoni, i počela osjećati lagane trudove. Ali takve da još uvijek ne bih išla u bolnicu, da nije bilo događaja od jutra. Tada je došla jedna ljubazna, starija primalja i rekla: "sada ćemo Vam dati dripeka". A ja sam pitala – zbog čega? Primalja je ljubazno odgovorila – da budete brže gotovi. A ja sam rekla da se sjećam dobro, i da bih pričekala sa dripom ako je sve u granicama normale. A suprug je dodao "nama se trenutno nikuda ne žuri, cijeli ovaj dan odvojili smo samo za porod". Primalja se malo uozbiljila i rekla – dobro, onda samo infuzija ? Ja sam opet pitala – zbog čega infuzija ? Odgovorila mi je – da se bolje osjećate. Ali ja se savršeno osjećam za sada, hvala, malo čemo još pričekati – rekla sam. Primalja se sada potpuno uozbiljila, i izašla iz rađaone.
Zatim su došle dvije mlade primalje, i doktorica A.Š. sa nekakvim papirom. Rekla je: potpišite tu da ste odbili drip! Ja sam rekla – naravno, pokažite mi gdje. Potpisala sam, i uz doktoričinu opasku "odbila drip" dodala svoju napomenu "do daljnjega". Željela sam pitati doktoricu o dripu, i zašto je potreban, te uspostaviti kakvu takvu komunikaciju, no ona je ljutito izašla iz rađaone.
Ja sam bila sretna što sam je se bar privremeno riješila, da se mogu konačno malo opustiti, te sam razgovarala sa mladim primaljama i suprugom. Ponudile su mi loptu, što sam s veseljem prihvatila, zatim su mi ponudile da me odvedu na wc, razgovarale smo o epiziotomiji i mojim stavovima o tome, zatim sam ja spomenula kontrolirano tiskanje itd., no primalje u tu temu nisu baš željele dublje ulaziti.
Trudovi su bili potpuno neravnomjerni, što se vidjelo na ctg-u. Nekoliko puta mi se je ctg pomaknuo, pa je pokazivao nekakve bez veze rezultate, ja se nisam obazirala na to, a kada su dolazile primalje u sobu, popravljale su ctg i pregledale me. Kada me je primalja vodila na wc, pitala me je da li želim Dolantin. Ja sam odgovorila da budem razmislila o tome.
Nakon nekog vremena došao je dr. Jukić, pozitivan lik u ovoj priči, i nakon pregleda rekao da lijepo napredujem. Rekao je: još se smijete, onda još nismo blizu. Ponudili su mi ponovo Dolantin, a ja sam pitala o mogućim posljedicama. Doktor je odgovorio da se Dolantin već dugo primjenjuje, i da bi se znalo da postoje neke posljedice. Tijekom cijelog boravka u rađaoni, suprug me je podsjećao da je anesteziologinja tu i da će ju on zatražili da mi da epiduralnu, samo neka mu dozvolim. I on i ja imali smo traume sa prvog poroda, kada sam jako teško podnijela drip i kada sam bez snage i izvan sebe od bolova, imala trenutke malodušnosti, trenutke očaja, i želje da se nešto dogodi da se taj trenutak prekine, a ja da nestanem. Za sad sam uporno odbijala suprugove molbe, i mislila – još nije došao trenutak da želim nestati. Mogu još malo dalje.
Sada sam već osjećala prave trudove i počela me polako hvatati panika i strah od scenarija prvog poroda, bojala sam se da ne dođem opet u situaciju da molim za bilo što, samo da se prekinu "trenuci očaja" koji dolaze jedan za drugim, ponovo i ponovo, u beskonačnost. Kada su mi ponovo ponudili Dolantin, pristala sam. Primalja mi je dva puta objasnila učinak, i pitala da li ju razumijem, što mi je ulilo povjerenje u nju.
Oko 21h došao je dr. Jukić, pregledao me i rekao – blizu smo. Pitao me je da li pristajem da mi prokine vodenjak. Odgovorila sam da nisam sigurna, i da ne mogu razmišljati usred pregleda. Doktor je rekao da smo blizu, i da bi se moglo dogoditi da beba pusti mekonij, te da prokidanje neće biti ništa neugodno. Primalja je napomenula doktoru da ja nisam dala Izjavu, i da pričeka moj pristanak. Trudovi se me počeli žestoko primati, i u tom djeliću trenutka, odlučila sam dati pristanak jer mi je prolazila kroz glavu riječ "mekonij", i nisam se usudila reći ne. Vodenjak je bio prokinut.
Tada su svi otišli iz rađaone, a ja sam sa suprugom uspješno "prodisavala" prave trudove. Znala sam da smo blizu, i veselila se tome, usprkos boli. Još uvijek sam imala kontorolu nad sobom, trudovi nisu bili tako strašni, i ja sam bila sretna što nismo još došli do faze očaja. U 10,30h ispustila sam prvi grrrrrr, koji je očito bio tako znakovit jer su se primalje u sekundi stvorile u sobi. Glavica se vidjela, nisam mogla vjerovati da smo već na kraju. Primalje su me pokušale okrenuti na leđa, u "položaj kukca", ali ja sam skupila snage i usprotivila se. Govorila sam: dignite me, dignite me, i pokušavala sam se podignuti. Podupro me je suprug pod leđa, a primalja mi je podmetnula jastuk. Rekla je da ne zna kako izvesti to što ja želim, ali je ipak spustila donji dio kreveta koliko se je moglo, nekih 20-tak cm. Rekla je da to nije dovoljno za sjedeći položaj, ali beba je već išla van. Ja sam bila u nekom poluležećesjedećem položaju, i bila sam sretna što ne osjećam gušenje, kao kod prvog poroda u ležećem položaju. Glavica je izašla, ali je primalja onda počela govoriti da moram jače tiskati, spominjala je ctg, i svi su vikali da ječe tiskam. Primalja je rekla: malo ću Vam pritisnuti trbuh gospođo, čujete li me? Ja sam rekla – dobro. I u tom pritisku je i beba izašla, a ja sam naravno tada i popucala, prilikom izlaska bebinih ramena.
I bio je tu: naš dečko, od 4550 gr. i 54 cm., tata i ja smo se smijali i plakali od sreće. Ljubili smo našu bebu, a ona je odmah počela tražiti ciku. Bila sam sretna što je porod bio tako prekrasan, i ispunjena osjećajem ponosa i silne radosti. Netko je spomenuo da su znali da je beba tako velika, da bih vjerojatno išla na carski. A ja sam sa svojih 55 kg. uspjela to sama, ne mogu vjerovati, silno sam ponosna. Ne želim niti znati što bi se dogodilo da sam pristala na indukciju i na drip i da nisam dala svojem tijelu tih 23 sata da odradi svoj posao.
To je trajalo nakoliko trenutaka, a tada su bebu uzeli, jer je došla dokotorica da me sašije.
Primalje su bile same kod izgona, i balansirale su na tankoj granici između mojih želja i uvriježenih postupaka koje inače primjenjuju. Suzdržale su se od epiziotomije, masirale su međicu, i trudile se ispoštovati moje želje. Kasnije su rekle da je tkivo bilo nevjerojatno elastično, i da je glavica lijepo izašla, a ja sam surađivala sa njima. Međutim, tada se tkivo počelo skupljati i njima se činilo da steže vrat bebe, u tom trenutku im se ta situacija činila opasna, i odlučile su da se ne može čekati da trudovi sami pogurnu bebu na svijet.
Doktorica A. Š. se pojavila nakon poroda, i kada je vidjela kako je velika beba, da sam popucala (što ja nisam doživjela strašno u usporedbi sa epiziotomijom kod prvog poroda), izgubila je kontrolu i počela me je šivati prije djelovanja anestezije. Ja sam tada ispustila prve krike tokom cijelog boravka u rađaoni, i zaključila da njezino ponašanje više ne moram trpjeti. Prvo sam ju zamolila da napusti rađaonu, a onda uz podršku supruga koji je bio prisutan i uputila da izađe van i da mi se više ne približava. Doktorica je počela govoriti da "se ovako nešto događa jer nisam bila pristojna", da pod lokalnom anestezijom šivanje mora boljeti, i nakon što se digla sa stolice počela je govoriti da mogu i manje vikati. Ja sam odgovarala da moja želja da se poordim bez dripa nije nepristojnost i da joj to ne daje pravo da mi se sveti i da anestezija i postoji zato da djeluje, a ako ne djeluje da je nastručno primijenjena......... i da sam ju prvo lijepo zamolila da prestane, a da ću ja prestati vikati kada izađe van. U trenu su se u rađaoni sjatili svi sa toga kata, neki su mi počeli objašnjavati da je doktorica u pravu i da se smirim, a ja sam rekla da ću se smiriti kada doktorica napusti rađaonu. Iz principa više ne bih dozvolila da me pipne, makar morala tražiti privatnog liječnika da završi posao. Bezrezervna podrška supruga davala mi je hrabrosti da se borim za sve što sam smatrala potrebnim, a on je uskočio u pravim trenucima. I zbog toga ga još više volim, iako nije svjestan što je značila njegova podrška za mene i za siguran dolazaka naše predivne bebe na ovaj svijet. Šivanje je završio mladi doktor, koji je surađivao sa mnom od početka odnosno uzastopnih amnioskopija, do završavanja poroda nakon izlaska doktorice iz rađaone.
Ja imam danas predivnu bebu, koja nikada ne plače, smije se na svaki moj dodir i riječ, savršeno napreduje na mom mlijeku, a ja svaki dan pomislim "da su svi porodi ovakvi, i da su sva djeca ovakva, koja majka bi mogla odoljeti da ih nema barem troje".
anchie76 editirala naziv
 |
|||
Odgovori s citatom
, pa cu stzavit par meni predivnih i ovdje:
TinnaZ prvotno napisa
