Moja priča o VBAcu
Prvi put sam rodila carskim na SD 2007. g. Nakon 20 sati u predrađaoni, 10 sati na dripu i otvorenosti od 7cm smo završili na carskom jer je voda curila više od 24 sata a ja sam već bila premorena (više psihički nego fizički). Nakon poroda sam bila jako razočarana sobom, bolnicom, svime... Mastitis koji sam vukla od bolnice se završio rezanjem apcesa 10 tjedana nakon poroda. Srećom sam tvrdoglava, pa sam nastavila dojiti dok maleni nije imao 21 mjesec, a ja ostala trudna. Cijelo vrijeme sam čitala sve o VBACu i strahovala od još jednog carskog. Kako se bližilo zadnje tromjesječje trudnoće, strah je bivao sve veći... Morala sam negdje progovoriti o tome a osjećala sam da me nitko ne razumije, pa sam se odlučila prijaviti na radionice kod Hane... Radionice sam „odradila“ prije Božića i raspoloženje mi se popravilo... zaista sam uživala u zadnjim tjednima trudnoće, iščekujući porod... razmišljala sam o porodu u Vž, razgovarala sam i s jednom Rodom – doulom i zaključila da ću ipak na SD pa što bude... uglavnom, pripremala sam se za porod kakav god bio (prirodan ili ne, vaginalni ili carski) i taj stav mi je pomogao da ne paničarim...
Došao je dan termina, 4. siječanj... došla sam u TA na SD i kad me primio dr. Blagaić odmah je naručio predoperativne pretrage (jer je prvi put bio carski) pa mi je raspoloženje dobrano splasnulo... Nastavile su se kontrole svakih 2 dana i većinom su doktori pozitivno razmišljali o VBACu. Uvečer, kad bih se smirila i legla, imala sam lagane kontrakcije, ali bi do jutra nestale. Slijedećih dana mi je otišao i sluzni čep... sve to mi je bilo dobar znak jer u prvoj trudnoći nisam ništa od toga iskusila, sve do pucanja vodenjaka. U utorak, 12. siječnja, sam još bila na kontroli na SDu, 41+1 tjedan, sve je bilo OK, rekli su mi da još ima vremena do 42. tjedna što me je ohrabrilo. Na kraju je moj muž bio nestrpljiviji od mene
Te srijede popodne smo se već dogovarali kako će me muž ujutro odvesti na SD na kontrolu i šalili kako Blaž baš čeka zadnji čas. Legla sam se odmoriti oko 16 sati i ponovo me počelo malo štrecati, kad zvoni frendica na vrata. Dogovorile smo se za kavu to popodne ali mi je to sad zasmetalo jer sam htjela biti sama (to je valjda bila prva naznaka da počinje). Ipak, sjeli smo s njom i razgovarali, a ja sam sjela na loptu i malo hopsala kad sam skužila da stvarno imam trudove i da su na 5 min razmaka. Frendica je skužila da stalno gledam na sat pa smo se počeli šaliti s tim. MM je bio kul jer, isto kao ni ja, nije vjerovao da će brzo krenuti. Nastavili smo se zafrkavati, u razmacima smo se trgali od smijeha kako ću zakasnit u bolnicu i da je frendica trebala doć na kavu prije tjedan dana pa bi se i prije porodila. Zaista, paše imati žensku osobu kraj sebe u tim trenucima, iako ova frendica nikad nije rodila. Intenzitet trudova se pojačao a nakon sat i pol zafrkancije, počeli su trudovi na svake 3 min. E, sad je vrag odnio šalu... mogli bi mi polako u bolnicu. Tad smo frendicu sprašili doma, mislim da sam 1. put nazvala Hanu i pitala je jel to to? Bilo je oko 19 sati. Savjetovala mi je da se spremim a ja sam rekla da idem prvo pod tuš. Pod tušem se smanjio razmak i bili su jači trudovi. Poslije mi se nije dalo više van iz kupaonice jer se u dnevnoj sobi igrao Pavao i smetala me buka. MM mi je donio loptu u kupaonu i ponovo nazvao Hanu, ne znam što su pričali ali je rekao da idemo u bolnicu... Trudovi su bivali sve jači, jedva sam mu stigla objasniti di su stvari, da me obuče... morala sam "plivati" kroz bol, jer je već bila prejaka... Moja mama je ostala u čudu (ona je čuvala Pavla) jer joj nisam prije htjela reći da imam jake trudove jer je paničar... Ušla sam u auto na stražnje sjedalo i kleknula gledajući prema gepeku... taj mi je položaj pasao... kako je vani bilo jako hladno, malo se bol smanjila... Stigli smo do bolnice za 10ak minuta pa sam se sjetila dogovora s curama s radionice da upale svjećice kad krenem u bolnicu... Jedva sam uspjela izustiti MMu da zove svoje doma da mole i da nazove Hanu da javi curkama... već sam bila skroz u svom filmu...
Stižemo u rađaonu, oko 21 sat i primaju me, postavljaju sva ona pitanja... odgovaram kad mogu, babica kuži da je već teško pa me nije puno davila... još smo se i šalile (pitala je hoću li VBAC a ja sam odgovorila, pa možda i ne bi jer jako boli pa jel može ipak carski)... sve to dok bebi mjere otkucaje CTGom, slijedi pregled... 4 na 5 cm... ja u čudu ne vjerujem... obavili smo brijanje, klizmu i otvorili su mi venski put... pitam ih ja pa zar baš sve to mora, ali se ne opirem previše jer mi je već više sve svejedno... mislim si, samo da me puste u predrađaonu da se mogu prošetati i namjestiti kak mi paše... nakon klizme bježim na WC pa malo šećem po predrađaoni misleći kako ću tu biti dugo... bilo mi je lakše jer nisam morala ležati... popela sam se na krevet u klečeći položaj na sve 4... opet stiže babica, moram leći zbog CTGa i pregleda... govori mi kako da dišem, i sad već samo to pomaže - prepuštanje boli i razmišljanje samo o disanju... baš sam morala preslikavati babicu jer mi više mozak nije radio... dok sam na leđima više boli a nemam se za što uhvatiti... na zidu visi žnorica od pomoćne lampe i vješam se po njoj... vraća se babica, kaže 9 cm, sad ću vam zbušit vodenjak pa idemo u rađaonu... ja opet ne mogu vjerovati, kud prije? (u tom trenu se nisam ni sjetila pitati zašto mi buše vodenjak) i povlačim tu špagicu, kad ona puče!!!!! babica se stresla, gleda mene a ja držim špagu i rikavam od smijeha... opalila se i ona smijati... idemo u rađaonu, pitam za muža, kažu čekajte dok vas smjestimo... u tom trenu mi je već falio... bilo je blizu 22 sata... za mnom je došla čistaćica jer mi je u predrađaoni ostao mobitel... nosi ona tako mobitel i špagicu i pita jel ovo vaše? ja klimam i uzimam mobitel, a ona mi daje i špagicu, a ja pras u smijeh... a babica kaže, ma to je ona potrgala, bumo joj ispostavili račun
ahahahha smijeh se orio rađaonom...
dolazi doktor, govori mi kako da dišem, podsjeća me da se opuštam između trudova... doktor se zvao Vranić, hrabrio me i zafrkavao se sa mnom...polako me prima nagon za tiskanje pa babica (sad druga, zove se Maja) zove doktora da probamo... malo mi objašnjavaju kako da tiskam i nakon par pokušaja me stavljaju na bok da se bebač još malo spusti... kaže babica 2 truda ćete biti ovako pa ode na 20 minuta....
Nakon svega, došlo mi je da skačem po krovovima i vičem da je moj VBAC uspio!!! Dobro je da se sve brzo odvijalo jer nisam uopće stigla "uključit" mozak... Ispočetka sam bila uzbuđena ali i nisam vjerovala da je stvarno počelo... ostala sam mirna i nisam htjela puno razmišljati o ničemu... Imam trudove, izduravam, sve su jači, JUPI! ...opet ponavljam, frendica je bila ugodna distrakcija (iako sam si prvo pomislila da ju odmah sprašim doma) Kako su trudovi jačali, isključivala sam okolni svijet i koncentrirala se na izduravanje boli... pomogla mi je lopta i vizualiziranje kako se sa svakim trudom sve više otvaram...
Bilo je par trenutaka sumnje, kad sam ostala sama u rađaoni, no srećom nisam dugo tamo bila a i sjetila sam se kako sam dosta otvorena i da su trudovi dobri pa me sve to veselilo. Zapravo mi je bilo najteže u rađaoni kada su trudovi već bili jaki, tiskalo mi se a morala sam čekati... tako sam zgrabila ručke stola da su me još 3 dana poslije boljeli ručni zglobovi
Na kraju, veliko olakšanje, sreća, još uvijek nevjerica... Uspjeli smo, Blaž i ja! I tata... Moram priznati da je pri ovom porodu bio od veće pomoći nego prvi put, sigurno i zbog Haninih savjeta... Nisam prošla skroz bez intervencija, ali sam bila toliko u svom filmu da me brijanje i klizma uopće nisu smetali, samo sam bila malo ljuta (na sebe najviše) zbog prokidanja vodenjaka i dripa poslije izgona ali sada barem imam šanse za „popravni“ slijedeći put... Sreća zbog vaginalnog poroda je umanjila sve ostalo...
 |
|||
Odgovori s citatom
predivno
mamaShe prvotno napisa
