Stojimo na stanici i čekamo autobus, on u ruci ima autić. Autić mu ispadne iz ruke i otkotura se na cestu. On ni pet ni šest krene skočit za njim.
Skužim ga na vrijeme, čopim za ruku i objasnim:

"Ljubavi, ne možeš nikada krenuti na cestu bez da znaš da li ide auto, šta da mi te pogazi, bolje je pustiti autić, auto kupimo drugi a tebe ne možemo zamijeniti, tebe moramo čuvati!"

On me pogleda, oči mu se napune suzama, čubica dolje i panično me zagrli i počne plakat.
- mislim si a jesam budala, sad sam ga toliko prestrašila da bi se mogao bojati hodat po cesti da ga auto ne pregazi, sad se možda boji auta!

Trajao je plač par minuta, utješim ga malo, dođe on do zraka, pogleda me, digne prst i kaže:
-" da mi više nikad nisi rekla da će mi auto pogazit mog autića!!"

...