Ne znam šta bih, imaju nepunih 5 i nepunih 7. Dosta su empatične.
Da tamo stoje, svi im nešto kroz suze govore, ljube ih, a oni ništa ne razumiju, ...
Čini mi se da tako razvijam samo strahove i noćne more.
Šta vi mislite? Kakva su vaša iskustva.
 |
|||
|
|
|||
Voditi dijete na dedin sprovod ili je još premalo?
Ne znam šta bih, imaju nepunih 5 i nepunih 7. Dosta su empatične.
Da tamo stoje, svi im nešto kroz suze govore, ljube ih, a oni ništa ne razumiju, ...
Čini mi se da tako razvijam samo strahove i noćne more.
Šta vi mislite? Kakva su vaša iskustva.
Loša, premale su.
moje su imale 9 i 12 i bile su na sprovodu, isplakale se i sve je bilo ok; čini mi se da su tvoji ipak premali
Ja bih vodila djecu od 5 i 7 godina - radi se o njihovom djedu s kojim se moraju oprostiti. Vodila sam svoje dijete na pogreb prabake i pradjeda u još mlađoj dobi i ne bih rekla da djeca u toj dobi ne razumiju što je smrt.
Losa , nikad necu zaboraviti ujcev sprovod i kako smo rodica i ja zbrisale , sakrile se i zakljucale u sobu .Nismo se znale nositi s tolikom tugom i bliskim ljudima u suzama , a bile smo starije od tvojih klinaca.
ja bi vodila na sprovod bliske osobe/bake, dida...
nebi na sprovode rodbine i inih
ja mislim da djecu ne treba iskljucivati iz takvih dogadaja ako su bili bliski s preminulim. ali treba ih pripremiti na to sto ce se dogadati, i isto tako ne drzati bas u sredistu zbivanja. ako mislis da ce im ljudi masovno prilaziti da izraze sucut, i jos ih ljubiti i postavljati ne bas takticna pitanja ja bi angazirala nekog da bude s djecom po strani i da ih se ne gnjavi previse.
Mislim da je najvažnije razgovarati s curicama pa onda odlučiti. I svakako bih poslušala Medu - netko bi trebao posebno paziti na njih, bilo da idu ili za vrijeme dok si ti na sprovodu.
Mene je npr. kao dijete od 6 godina prestravio sprovod prabake na kojem uopće nisam bila, samo sam s mamom i bakom doputovala u mjesto sprovoda, a dalje me čuvala susjeda.
Kada je moj svekar umro, moji su dečki imali 4 i 7,5 godina.
Starijeg smo pitali da li želi na pogreb djedu,
rekao je da ne želi, jer ne može gledati kako ga spuštaju u rupu.
Poštovali smo njegovu odluku.
Mlađeg nismo niti pitali, procijenili smo sami da je premali.
Za vrijeme pogreba su bili sa mojom šogoricom,
a nakon toga smo zajedno sa njima otišli na groblje da se pozdrave sa djedom.
I moj i Mm-ov otac umrli su u razmaku od godinu dana.
Obojica deda su bili svakodnevno u zivotima dece,pa su i oni bili s nama da ih isprate i oproste se.Prvi puta su imali 6.5 i 8 godina.
Na sahranama nije bilo nikakve drame,niko ih nije uznemiravao i sve su normalno prihvatili.Stariji se isplakao,mladji nije ni suzu pustio i sve su prihvatili normalno.
ja bi ovako napravila,ipak previse ljude ima na samom sprovodu pa da ih nebi to jako pogodilo...piplica prvotno napisa
Za vrijeme pogreba moga tate moja djeca (7,5 godina i 1 godinu) trebala su ostati sa MM kod kuće.Moj sin je izjavio da ne želi ići jel će svi biti tužni.U jednom trenutku(ja sam već bila otišla od kuće) se predomislio i tada ih je MM spremio i došao sa njima na groblje.Stajali su sa strane ,bez ikakvog pritiska,hodali su sa ostalim ljudima do groba,uglavnom bili su tamo...
Moram reći da je moj otac umro kad kuće nakon teške bolesti i M.smo uredno vodili da vidi djeda skoro do posljednjeg dana(naravno,ako je imao želju).Od smrti ne radim tabu temu i smatram je djelom života...
Mi smo imali istu situaciju prije mjesec dana.
Imaju 2 i pol te 4 i pol godine. Bili su, mi smo ih pripremili, nikakvih problema nije bilo. I danas kad idemo na groblje kažu da je deda umro i da tu leži njegovo tijelo.
Ja mislim da djecu ne treba distancirati od smrti kao ni od rođenja ili bilo kojih drugih životnih događanja. Nemaju nikakvu traumu. Međutim, ako ste vi kao roditelji da je odlazak na sprovod male djece trauma, oni će j etako i doživjeti. Kažem, za mane je to dio života, i ne smatram ga traumom, pa tako ni moja djeca to tako nisu doživjela.
Meni su sprovodi teška trauma, to su mjesta teških, povišenih emocija, i ja teško podnosim sprovode, bilo koje.
Ne vidim previše veze između sprovoda i umiranja kao prirodnog procesa.
Meni sprovodi nisu trauma.Oni su (meni)forma koju treba zadovoljiti.Nekome su obred opraštanja,nekom ispušni ventil pa se dobro isplaču za nekim bliskim ili manje bliskim ,svakome po nešto...
Vezu sprovoda i prirodnog umiranja bliska mi je jednako kao rodenja i krštenja,ili zajednički život i ogromne svadbene svečanosti.
Ako dijete na sahrani nije u centru zbivanja nego negdje sa strane,ako želi prisutvovati obredu ne vidim razlog zašto ga izostaviti.
Ja bi ih vodila na sprovod, ali bi ih oslobodila onog stajanja oko ljesa na očetku i primanja sućuti... Prošle zime sam napravila tu grešku sa svojom kćerkom (tada 11 g.). Bio je sprovod moje bake, to primanje sućuti od mnoštva ljudi joj je teško palo... Mislim da je nisam dobro pripremila i danas bih to drugačije.
Meni jesu trauma, osobito mislim da su traumatični za obitelj i bliske osobe, baš radi tog primanja sućuti. Tu se svaki čas netko slomi, emocije eksplodiraju, možda je nekome to dobar ispušni ventil ali meni nije, ja se osjećam jako loše u takvoj situaciji - kao da stavljam svoju tugu na uvid gomili ljudi od kojih mnogi nisu niti zainteresirani. Ne sviđaju mi se ti običaji, ja mislim da bi sprovodi trebali biti tihi i odvijati se u malom krugu ljudi. Na takav bih sprovod možda i vodila dijete, radi oproštaja, na sprovode na kojima dolazi do eksplozije tuge, gotovo histerične, ne bih jer i meni jako teško padaju.
Inače u mojoj i MM-ovoj obitelji ima stvarno jako puno djece, a u zadnje vrijeme nažalost ima i dosta sprovoda i zaista nitko ne vodi djecu na sprovode, sad se pokušavam sjetiti i čini mi se da baš nikad nisam vidjela djecu na sprovodima.
Moja starija (8,5) bila je na dedinom sprovodu. Sama je izrazila zelju. Mladja (4) je isla
taj dan normalno u vrtic. Nekako mi je izgledalo da je i smrt i tolika tuga i jos i sprovod "to
much" za nju. I mislim da nisam pogrijesila. Ispracaj je bio na Krematoriju ali djeca (starija i sestricne) nisu stajala kraj odra, cuvala ih je druga baka, vec su samo bile u dvorani. Tjedan kasnije isli smo s djecom na grob da se i mala oprosti s djedom i da joj kazemo da od sada djeda tamo spava. Zapalila je lampas, posla mu pusu i lijepo se oprostila. To mi je promjerenije za ipak jos malo dijete.
Vodili smo sina na djedov sprovod, imao je 4 godine. Jedino nije stajao uz odar dok je obitelj primala sućut, nego je do kretanja povorke zajedno s godinu starijim bratićem to vrijeme pričekao vani, s rođakinjom koja ih je pričuvala.
Drago mi je da je bio na sprovodu i da nisam podlegla mišljenju većine u mojoj okolini da djeca u tome ne bi trebala sudjelovati.
Imala sam 7 godina kada mi je umro djed, voljela sma ga najvise na svijetu, moji me nisu odnjeli na sprovod i nikad im to nisam oprostila...
E je bila na slicnom sprovodu sa 4g1mj; instinkti su mi govorili da ju povedemo, neki ljudi su komentirali da je bolje da ju ne povedemo... Medjutim, nakon razgovora s njom, isla je s nama, ponasala se dolicno, i mislim da je to pomoglo da, koliko za tu dob moze, shvati sto znaci smrt, gdje ljudi 'odlaze' kad umru, kako izgleda pogreb...
Na nju to nije ostavilo nikakve traume, i to je, za nas, bila ispravna odluka.
Zbilja ne znam postoji li za ovo univerzalno pravilo.
Po nekakvom "narodskom bontonu", iz naših sela, manju djecu, bar do nekih 10-12 godina, ne vodi se na sprovod.
Zašto, ne znam. Kažu-nije to za njih.
Mene je moja baka, dok sam bila već curica u predpubertetu, vodila na par sprovoda, i još sam vidjela pokojnika prije ukopa, urezalo mi se sve to duboko u sjećanje, i danas pamtim svaki detalj, da ne kažem koliko sam zastrašujućih snova kao dijete zbog toga imala.
No, to sam samo ja.
Svoju djecu, te dobi kao u uvodu, nisam vodila na dedin pogreb. Idemo poslije na groblje redovito, ali na pogrebu nisu bile. Nisu s njim bile ni pretjerano bliske, i to sam uzela u obzir.
mislim da ima puno veze i to kako se odvija sprovod. to gledanje pokojnika i sam ukop su i meni koma, uvijek na sporovodima stojim daleko da to ne vidim. a sad smo bas zbog toga ja i sestra odlucile da prvo napravimo kremaciju, a onda samo urnu postavimo u grob. zbog nas prvenstveno. ja od djetinjstva govorim da zelim da me prvo spale, a onda nek rade s tim sto hoce, a nisam bila na puno sprovoda ko dijete, ako sam i bila na kojem, mi nemamo puno rodbine pa me nisu imali ni potrebe voditi.
a i znala sam da ce ljudi na sprovodu biti vecinom diskretni, niko nije narikao niti nista slicno, skoro niko nije ljubio ni mene, a kamoli dijete. ja sam uzela nesto za smirenje taj dan, mislim da je to pametno.
Meni su svi sporovodi poprilično traumatični. Od gledanja ljudi kako plaču, kako su na rubu snaga od tuge, a da ne govorim o gledanju pokojnika, meni je to horor i svaki put budem pod dojmom dugo posli sprovoda. Ali da se nedajbože desi nešto mom ili muževom ocu, s kojima su moja djeca jako vezana, ne znam koliko bi bilo fer ne odvesti ih na sprovod. Smatrala bi jednakom emotivnom obavezom, kako za sebe tako i za njih, da budu tamo. vjerojatno bi prvo s njima popričala i pitala ih, objasnila im kako izgledaju sprovodi pa vidila po njihovoj reakciji. ne znam ni sama
Meni je sestra pustila djecu da budu u toku svih događaja, a imali su 8,9,10 god kad im je djed umro. Nije problem u smrti kao takvoj nego u okolini i mnogobrojnoj rodbini koju djeca do sprovoda većinom gotovo nikad vidjela nisu. Smeta im to što svi ti ljudi samo plaču, a za dječje se emocije nije pitalo, radio se nije smjelo slušati, također ni tv, također nikakva igra, zabava danima, zapravo tjednima. Sam pogreb je samo dio opsežnog rituala koji po meni definitivno nije za djecu u takvoj atmosferi. Ja sam i sebe lišila izraza sućuti koje mi je htjelo udijeliti cijelo selo. Ne mogu svoju tugu dijelit s neznancima...ne znam, al ne mogu
Moji decki su 9,11 i 13 godina, ali nikada do sada ( hvala Bogu) nisu imali nikakav kontakt sa smrti i sprovodom. Jedino je najstariji prosle godine bio na sprovodu tate od svog najboljeg prijatelja i tamo se onesvjestio. Sad, da li je to od zagusljivog zraka i guzve koja je tamo vladala ili ga je to sve skupa previse dirnulo, ne znam.
Sada smo nazalost dosli u sitiaciju da trebam odluciti da li ih voditi ili ne na sprovod moje bake, njihove prabake. Nisu bili previse vezani za nju, zadnjih par godina su je dosta rijetko vidali. KAda sam im rekla da je umrla primili su to dosta mirno.
Znam da su oni vec dovoljno veliki da shvate pojam smrti, ali pitam se da li je zbilja nepotrebno da budu tamo?
Svida mi se ova opcija da poslije sprovoda odu tamo i vide gdje je grob, pomole se i tako oproste sa njom.
Prije pola godine umrla je moja baba. Djecu nisam htjela voditi na sprovod ali najstariji sin (8) se uvrijedio i naljutio, da kako mogu biti tako nezosjećajna i ne pustiti ga da ide svojoj prababi na sprovod. I odveli smo ga. Plakao je, plakao, plakao i bilo mu je jako teško. Nisam mu dala blizu lijesa ali bio je na sprovodu i drago mu je radi toga. Nije ostavilo nikakve traume, strahove..samo sam mu dozvolila da se oprosti s njom, kao i mi
Jesenas sam bila na pogrebu jedne mlade žene koja je imala sinove od 8 i 10 godina (otprilike). Bila sam zgrožena kad sam vidjela da su djecu doveli na pogreb, kako ti mali dječačići plaču i rukuju se s gomilom ljudi koja je došla. Pitala sam se kako su mogli dopustiti da prođu još i kroz tu traumu.
Kasnije su mi rekli da su djecu doveli na savijet psihologa, jer im je potrebno da se oproste s mamom. Da će im to prisustvovanje pogrebu, koliko kod teško bilo, zapravo pomoći. I ima smisla, pogreb je ritual opraštanja koji pomaže živima.
Uvijek sam/bih vodila djecu na sprovod članova obitelji i drugih bliskih osoba.
Kad se tema otvorila, odgovorila bih - kategorički ne.
A danas bih čak odvela dijete na pogreb, pod uvjetom da možemo stajati sastrane. Dakle ne u mrtvačnici, gdje svi plaču i rukuju se, nego na strani.
Neki dan sam išla na pogreb, umrla je kumina baka, maleni nije imao s kime ostati, pa je išao s dedom da me odvezu na pogreb.
Na kraju je htio vidjeti kako to izgleda, odvela sam ga blizu i pokazala mu, dalje je otišao s dedom.
Ali da je htio ostati, ostavila bih ga. Ionako sam stajala na kraju, nije bilo teške glazbe, pjevao je jedan ženski kvartet. Bilo je mirno i "ugodno".
Na kraju je bio jedan dječak, njegovih godina (4 g.) isto tako malo udaljen, nikakavih problema nije bilo.
ja na sprovode ne idem. ničije. preteški su mi. i ne mislim da je to jedini način za oprostiti se od nekog.
a predškolsko dijete nikad ne bih pustila. nije problem u poimanju smrti i opraštanju od voljene osobe, nego u mnoštvu ljudi koji plaču, jecaju, uzdišu i silnoj tuzi oko njih
a djeci to ne treba. ona trebaju zadržati lijepu sliku u sjećanju i oprostiti se od voljene osobe na svoj mali dječji način. pričom, igrom i srcem
i zato se nikako ne mogu složiti sa zdenkom
djeca razumiju puno više nego mi to možemo zamisliti, ali im ne trebamo stavljati teret tuge i običaja samo zato jer selo tako kažeJa bih vodila djecu od 5 i 7 godina - radi se o njihovom djedu s kojim se moraju oprostiti. Vodila sam svoje dijete na pogreb prabake i pradjeda u još mlađoj dobi i ne bih rekla da djeca u toj dobi ne razumiju što je smrt.
ne premali su....odlazak na groblje da ali na sprovod ne....mi kako često idemo na groblje od njenoga rođenja...ona skoro svakodnevno ispituje o smrti ima 4g..i tako već1,5g..MM tat je umro kad je on imao 9g i često idemo na njegov grob koji je u drugoj državi ali mala je i evo danas kada je došla iz vrtića pitala..šta ima za jedst i je li dida Dane umjo, je li na nebu,ako se pomaknu oblaci hoću li ga vidjeti, kad ću ja umrijeti itd....
uglavnom nema ništa protiv toga da se s djecom pričao o smrti i vodi na groblja ali mislim da bi ih sprovod nekog takog bliskog šokirao-plač vrištanja....mislim nema potrebe-zbog čega - možda da vidi didu doma ali sprovod ne
kada je moja baka umrla tatina mama koju je on volio najviše na svijetu seka i ja smo imale 8 i 9g i tat nije dao da idemo na sprovod- danas sam mu zahvalna
MM je bratić umro i i osatlo je dvoje djece iza njega 4 i6g bile su na sprovodu- jedna je bila u totalnom šoku i stalno pitala gdje je tata, a drugu su odveli koliko je plakala s sprovoda
djete od 5g je definitivno premalo
moja V je imala nepunih 7 kad je umrla njena baka, MM mama
vodili smo je
i mislim da je to bilo OK, da je bila dovoljno stara da se od bake i na taj način oprosti
nemam osjećaj da joj je to ostavilo ikakvu traumu
ja ne bih vodila, upravo zbog te teške atmosfere
zbog toliko tuge i jada na jednom mjestu
ja sam prvi put išla na sprovod sa 11.
umrla susjeda koja me je obožavala
ma nisam tjedan dana sebi došla...
i u potpunosti se slažem s magriz
Posljednje uređivanje od flopica : 06.05.2011. at 08:42
Ne znam kako kod vas izgledaju sprovodi, ali na zadnja 3 koja sam bila, radilo se o smrti osoba "od starosti" (dob cca 80 - 90 godina).
Da ne ispadne da umanjujem nečiju smrt, ali tu obično nema vriske, teškog naricanja i plača. Ljudi su očekivali smrt i "pomireni" su s istom.
Na kraju povorke, stvarno se ne vidi ništa što bi dijete potreslo. Uz lijes, ili raku ne bih nikako vodila dijete.
meni bi bilo nenormalno da mi moja djeca ne dodu na sprovod (da npr. umrem). ja bi vodila djecu da nam umre netko blizak. f. je bio na sprovodu od svekra kad je imao godinu i pol.
smatram da je smrt sastavni dio zivota kao i rodenje i ne bi pretjerano stitila djecu od toga.
Kod nas ce biti dva sprovoda, tj. jedan dan ce biti kremiranje i tada ce biti puno ljudi u mrtvacnici, a drugi dan je polaganje urne gdje ce biti samo najbliza obitelj. Pa smo odlucili do, ako zele, decki mogu doci taj drugi dan na polaganje urne. Mislim si da ce tada biti puno mirnije i primjerenije njima. Ali malu ne mislim voditi ni tu, ona ostaje u vrticu.
Nisam spominjala nikakvo "selo" i nije mi "selo" razlog zbog kojeg sam vodila djecu na sprovod članova obitelji. Razlog mi je to što smo mi svi članovi obitelji, pa i u smrti. U svim obiteljskim situacijama i životnim prijelazima smo zajedno. Sprovod je jedan od tih životnih prijelaza, trenutak u kojem se opraštamo s članom obitelji ili prijateljem, u skladu s našom kulturom i vjerom. Smrt nije "običaj" nego prirodni završetak ljudskog života i djeci treba pomoći da to shvate i prihvate. Opraštanje od drage osobe na sprovodu nimalo ne kvari lijepa sjećanja na zajednički život.
Moj sinčić je prvi puta bio na sprovodu kad je imao četiri godine - on nije želio biti isključen niti smo ga mi željeli isključivati. Tamo nije bilo nikakvog vrištanja, sve je bilo mirno, obiteljski i vjerski. Mom sinu je to pomoglo da shvati nešto o smrti i da to prihvati koliko je mogao s obzirom na dob. Svaki puta kad su moja djeca bila na sprovodu radilo se o članovima obitelji koje su moja djeca poznavala i voljela.
Razumijem da je nenadane smrti mlađih osoba mogu izazvati različite reakcije na sprovodima koje mogu potresti djecu. Razumijem da u takvim situacijama treba biti selektivan, ali nikako ne bih mogla prihvatiti da dijete ne bude prisutno na pogrebu bliskih članova obitelji. Takav pristup kod djece dovodi do neprihvaćanja smrti te osobe i nerealnog fantaziranja kroz dugo vrijeme. Mene su kao dijete poučili da je smrt dio ljudskog života, nešto prirodno, što tako i shvaćam i tako odgajam svoju djecu. Rekla bih, ako se dijete osjeća sigurno i zaštićeno u svojoj obitelji, reakcije će mu biti zdrave, a to mi je i iskustvo potvrdilo. Moja djeca nemaju nikakve traume sa sprovoda na kojima su bili, uvijek su htjeli ići da bi se pozdravili s osobama koje su nešto značile u njihovom životu.
Dječji psiholozi se ne slažu s nastojanjem mnogih roditelja da djecu poštede moguće neugodnih životnih iskustava koja su realnost življenja. Kažu da to zapravo očituje nesigurnost samih roditelja u vlastite osjećaje i vladanje u takvim situacijama. Kažu i to da djeca koja su u ranijoj dobi bila upoznata s obredima prijelaza i s kojom se razgovaralo o smrti lakše podnose žalovanje za bliskom osobom. Prema onome što sam čitala, djeca imaju neki pojam od smrti od 3. godine života, a to mi potvrđuje i iskustvo s mojim djetetom. S 9 godina imaju već potpuno shvaćanje životnog ciklusa. Da zaključim, psiholozi smatraju da je potrebno uključiti djecu u običaje tugovanja i rituale prijelaza. Ne treba ih potcjenjivati ni štititi od života.
Evo jedan tekst o tome s Rodinog portala, vrlo dobro sročen, očito na temelju stručnih spoznaja: http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=155&Show=2383
Posljednje uređivanje od Zdenka2 : 06.05.2011. at 10:16
slažem se sa magriz, mislim da bez obzira na silna tumačenja, predškolsko dijete može dobiti u glavi sliku situacije koja je bog zna kakva. a i što se opraštanja tiče, ja se nisam u stanju oprostiti od nekoga na sprovodu, nego tek tokom dužeg vremena iza, pa mi ne igra objašnjenje da dijete to može
mom djetetu je to sto nema bake vec neko vrijeme (bila je u bolnici desetak dana, gdje je i umrla) bilo dovoljno zbunjujuce samo po sebi, a da smo ga taj dan ostavili s nekim desetim tko nije clan sire obitelji bi mu bilo jos misterioznije od samog sprovoda.
na sprovodu je sve bilo mirno i dostojanstveno, kao sto je i moja mama bila, i nikom ne bi palo na pamet da vristi, narice ili nesto slicno (takvi obicaji kod nas ne postoje, ne da ja imam nesto protiv naricanja, u nekim krajevima je to dio rituala). doslo je stvaro puno ljudi, pa i na karminama je bilo dosta nepoznate rodbine, al atmosfera uopce nije bila depresivna, svi su se ponasali normalno koliko je to moguce u takvim okolnostima.
ne radi se toliko o oprastanju od nekoga, ne ide to preko noci, ali nisam za isljucivanje djece iz zivota obitelji.
opet, nema tu univerzalnog odgovora, ako netko drugacije razmislja, najbolje da ne vodi dijete, jer ce svojim stavom doprinijeti tome da se dijete lose osjeca.
Vjerojatno to ovisi o kombinaciji dijete + roditelj + kakav će bit sprovod. Ako je sprovod "bučan", pretpostavljam da je teže, ako je "mirniji", da je lakše. Načelno, i čisto teoretski, i s obzirom na sreću da nisam doživjela neko traumatično sprovodno iskustvo dosad, mislim da sam sklonija voditi, nego ne voditi, iz aspekta "opraštanja" plus mislim da bi mi bilo teško poslije objašnjavati di je osoba "nestala" tj. da bi te apastrakcije bile teže i više zbunjujće za (moje) dijete, nego sam čin sprovoda.
Posljednje uređivanje od ina33 : 06.05.2011. at 12:21
Evo da se nadovežem na svoj odgovor od prije godinu i pol..
Nikada mi nije bilo žao što sam ih odvela. Oni vrlo dobro znaju što se dogodilo, znaju da je djedovo tijelo u grobu i da je umro. Nikakvih trauma, oni su čak bili sa nama i u kući kad je deda umro. Kao što rekoh, ovisi kako su pripremljeni i kako reagiraju na inače stresne ili teške situacije.
pokušavam naći sličnu temu, ne uspijeva mi
radi se o tome da je iz razreda mog sina umrla curica. 10 godina.
potpuno iznenada, sprovod je sutra,
ja sam totalno pogubljena i treba mi pomoć
i imam pitanje, da li da ide na sprovod ili ne
on je totalno zanijemio. i ne plače.
Uh, u ovakvim slucajevima bi djeci trebala strucna pomoc, grupno , da porazgovaraju o tuzi i strahovima.
Ne znam da li ti ovo moze malo pomoci http://www.poliklinika-djeca.hr/publ...jucem-djetetu/
Teško pitanje, zbilja ne znam što savjetovati... jesi li ga pitala kako se osjeća? Koliko je bio blizak s tom curicom? Da li bi on htio ići?
Nek ide , grupno s razredom ..
Nama je u 7. razredu umrla cura, iznenada , bilo nam je uzasno , ali nekako smo se "bolje " , sigurnije osjecali u svom coporu. Netko se na sprovodu nasao pametan pa nas slikao , bijela grupica stisnuti jedni uz druge ..
šok je u toliko veći što ih je popodne na vratima škole dočekala osmrtnica.
neka djeca su znala ,ali većina ne.
konkretno moj sin je pročitao osmrtnicu i počeo plakati i zvao me je na mobitel.
a mišek jadan
kad sam bila 6. razred poginuo je dečko iz mog razreda (ja sam tada imala 11,5g, dakle malo starija od tvog sina) (ubio se igrajući se pištoljem koji je pronašao doma)
cijeli razred je išao na sprovod
i ja mislim da treba stručna pomoć, teško se djeca nose s takvim stvarima
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom