čokolada, sve 5, nema frke, nasmijala si me svojim komentarom i hvala ti puno što si vratila moj post.
pusaaaaa
 |
|||
|
|
|||
odbili bi ponudjeno dijete jer se spremate na postupak
prihvatili bi dugo zeljeno dijete jer postupak mozda ni ne uspije
trazili bi odgodu posvojenja i odustali u slucaju da Vas postupak uspije
čokolada, sve 5, nema frke, nasmijala si me svojim komentarom i hvala ti puno što si vratila moj post.
pusaaaaa
Rozalija draga, na forumu sam rijetko i kratko, kad mi moja princeza dade koju minuticu predaha.... radujem se da si konačno dočekala postupak u Mariboru (sjećam se tvoje negativne bete u vrijeme kad sam ja bila T) i nadam se da ćete ti i TM uskoro biti roditelji .... Svejedno kako!
Neka mi oproste svi, ali ovaj post jednostavno ne mogu prožvakati. Pa ženo draga što ti se dogodilo da si toliko ogorčena na ljude za koje misliš da su uspjeli iako su tek na početku? Znaš li, shvaćaš li opće, koliko boli takva igra sudbine? Znaš li koliko je čekanja, novaca i živaca potrebno za jedan postupak u Mariboru? Shvaćaš li da tu nema povratka? Isto toliko boli, čekanja i suza je potrebno da se dočeka jedan poziv iz centra. I jednom kad ga dočekaš - također nema odustajanja. Ženi su se obje stvari potrefile isti mjesec, to je okrutna igra sudbine. Ili možda Božji blagoslov. Kako god bilo, ona će to otkriti sama. Nitko nema pravo da se miješa u njenu odluku, a ponajmanje oni koji su se tek priključili i ne poznaju njenu priču. Mnogo cura ovdje ima bebu, neki i dvoje, i troje. Ja još nemam, niti mogu na MPO, niti mogu posvojiti dijete. Ali ja VJERUJEM da će doći i mojih pet minuta, i onda će sve te cure biti sretne sa mnom, jer sam ja uvijek bila sretna za njih.blackfairy prvotno napisa
I odakle ti to ako ona odustane da dijete vjerojatno dobiva? Koliko dobro je poznaješ da možeš reći takvo nešto? Tko si ti, Bog, sudac? Da, dijete će svakako dobiti, dobit će prekrasne roditelje, a Rozalija će umjesto jednog, dobiti dva mala anđela.
I na kraju, želim ti svu sreću, i tebi, i tvojoj prijateljici. Možda ćete jednog dana razumjeti da postoje različite životrne sitvacije u kojima smo prisiljeni stati, birati, zamisliti se, odlučiti što dalje. Nije sve u životu "uzmi ili ostavi" i ponekad, tek kad čovjek razmisli i "stane na loptu" donese onu pravu odluku. Mislim da ju je Rozalija donijela.
Iako mi ova anketa djeluje neobično, u smislu da je potaknuta situacijom u kojoj se našla Rozalija (što bi mi doista bilo ružno jer bi takav poticaj na raspravu bio, u stvari, izjašnjavanje o onome što je njezina vrlo intimna i teška oduka u situaciji u kojoj je, eto, iz tehničkih, organizacijskih, praktičnih razloga trebala odabrati), tema o kojoj bismo ovdje mogle iznositi svoja razmišljanja, ukoliko se odnose na naše vlastite razloge (a ne seciranje tuđih) je dobra.
Međutim, iako se tiče i direktno mene, ne mogu i ne želim glasovati u anketi. Od opcija koje se nude:
- odbili bi ponudjeno dijete jer se spremate na postupak
- prihvatili bi dugo zeljeno dijete jer postupak mozda ni ne uspije
- trazili bi odgodu posvojenja i odustali u slucaju da Vas postupak uspije
niti jedna nije moj odgovor. Ukoliko bih ikako mogla izorganizirati, pokušala bih i jedno i drugo. Kako bih se nosila sa svojom odlukom, ukoliko bih ostala trudna i posvojila... iskreno, ne znam. Sada to gledam primarno kao praktični problem: što ako bih morala doma strogo mirovati, a istodobno bih trebala brinuti i o manjem posvojenom djetetu (koje bi trebalo podizati, nositi, juriti za njim itd.). Što ako bih morala mirovati u bolnici, kako bi se moje muško i naše dijete snašli. Bih li mogla pružiti dovoljno djetetu koje bi se tek privikavalo na nas, svoje nove roditelje, ukoliko bih se ja trebala paralelno nositi sa svim promjenama koje donosi trudnoća...
Međutim, ono što mi je zasmetalo je to što ova anketa postavlja stvari tako da je ili - ili. U stvari, opcije su ponuđene vrlo površno, rekla bih. I prvenstveno mi smeta što mi se čini da je anketa postavljena tako da je dojam da je posvojeno dijete samo i jedino "utješna nagrada" parovima koji nisu uspjeli s MPO, a ne - željeno dijete, što ono je i treba biti. Eto... moj odgovor je onaj koji nije ponuđen u anketi: ako bi ikako bilo moguće/izvedivo, pokušala bih realizirati i posvojenje i postupak, pa kako dragiBog odluči...
Slazm se sa Shanti da je smisao foruma ne samo komentirati neciju situaciju, nego iznijeti svoja misljenja i podijeliti svoja iskustva s drugima. Jer iz iskustva (svojih i tudih) se uci, rekla bi moja baka.
Mislim da nas zelja za djetetom dovede do raznih metoda, sve ovisno o nasem iskustvu, godinama, razocaranjima, uvjerenjima i mogucnostima : od svakodnevnih pokusajeva ostati trudna, sumanutog mjerenja temperature, dvadeset potrosenih testova trudnoce, zelja za posvojenjem, vracarama, molitvama, zeljama da otmemo prva kolica koja produ po cesti, punjenje hormonima u nadi da sve "profunkcionira"....sve dolazi u obzir, paralelo ili sukcesivno. Sve osim odustajanja.
Stto se mene tice, grozim se bolnice i doktora (i to nije samo floskula), znala sam da je inseminacija najdalji medicinski postupak na koji sam psihicki spremna (i uistinu se divim curama koje mogu sve drugo). Vec sam medutim pocela obradu za posvajanje, kad sam se odlucila na inseminaciju. Koliko je to paralelan postupak? Znam samo da motivacija nije bila da radije hocu svoje dijete, nego kad se pocne jedan postupak, put izgleda dug i tezak, i na trenutak se onaj drugi put ucini laksim i kracim. Kad sam pocela obradu, svi su rekli, devet mjeseci za papir, a onda dve godine cekanja.... ja sam mislila, ajmo ipak probati inseminaciju, ak se zasreci........Nije se zasrecilo i nisam tuzna, jer trudnoca zapravo podsvjesno vise nije bila moj put drugom djetetu.
Ne mislim da je zelja za djetetom dovoljna da odmah bez okljevanja znamo koji je NAS put do zeljenog djeteta. Koji put produ godine, dok se odlucimo. Koji put se i nakon prodenih godina dvoumimo ili mijenjamo detalje. U posvojenju cesto, dok cekamo, nasa zamisljena beba raste u nasim mislima i srcima i k nama dode tek kao skolarac....
Osim toga ja uvijek u zivotu moram imati osjecaj da sam barem sve probala (sve sto je u mojoj moci). I mislim da je to sa sima Vama upornima tako.
Slažem se s onim što piše Shanti u vezi neumjesnog seciranja nečijeg pojedinačnog slučajai odluke, u vezi ponuđenih odgovora i u vezi posvojenog djeteta kao "utješnog" rješenja.
Dodala bih još i to da je, s mog gledišta, teško kombinirati medicinske postupke i posvojenje ne toliko iz tehničkih razloga koliko zbog toga što je za mene odabir posvojenja kao mog puta bio rezultat potpuno promijenjenog razmišljanja o roditeljstvu. Prvo sam potpuno odustala od medikalizacije života, od te grozničavosti o kojoj govori eva71, a onda sam potpuno odustala od biološkog imperativa u mom majčinstvu. Posvojenje moje djece meni je, bez imalo patetičnosti, donijelo ne samo majčinstvo nego jednu do tada nepoznatu duhovnu dimenziju mene. Puno bih mogla o tome pričati, a forum nije baš pogodan medij za to; previše je koncizan i lako je biti krivo shvaćen, ali to mislim na drugom mjestu na široko opisati. U svakom slučaju, za mene je posvojenje prvi izbor.
Potpisujem Shanti...
Kao prvo teško je o temi MPOa razgovarati sa bilo kime tko se nije bar 20ak puta "ubo" injekcijom ili prošao vađenje jajnih stanica
Pored ovog da ne spominjem divljanje hormona, bezrazložni plač, znojenje po noći, nesanice itd...
Osobno ne mogu zamisliti da primjerice žena koju potrefi hiperstimulacija bi uopće bila fizički u mogućnosti odlaziti na upoznavanje djeteta u centar i uopće suvislo razgovarati o cijeloj stvari. A nakon transfera većina žena se boji kihnuti a kamoli da bi imale snage za to malo dijete iz centra koje treba svu moguću pažnju i ljubav koju mu možeš dati.
Po meni je nemoguće izvesti oboje u isto vrijeme.
Razmišljala sam da li da se javim, jer MPO nisam prošla, jedva da sam o toj varijanti i razmišljala.
Mogu reći da razumijem potrebu paralelnog tjeranja postupaka, u smislu da oba puta traju, a ni jedan ne daje sigurne rezultate. Također vidim dobar razlog za odbijanje ili molbu za odgodom - ne djeteta, nego prigode da se određeno dijete upozna i započne postupak posvajanja, ako to vremenski/prostorno kolidira s postupkom MPO.
U svjetlu čekanja dugo željene trudnoće, odgoda već pripremljenog postupka MPO mogla bi biti nešto zbog čeg bi posvojitelji zauvijek žalili. A u slučaju zatrudnjivanja i gubitka trudnoće na početku stvaranja obitelji posvojenjem, sigurno bi bilo osjećaja krivnje i žaljenja i mnogih da jesmo i da nismo. Oboje bi gotovo sigurno bacilo sjenu na ulazak posvojenog djeteta u obitelj, a možda i na cjeloživotni odnos roditelja i djeteta.
Zato mislim da vrijeme tik pred postupak ili početkom čekane trudnoće (koja može tražiti strogo mirovanje) nikako nije dobro za početak postupka posvojenja. Možda sve bude najbolje moguće, ali ako ne? Nisu u pitanju samo moguće teškoće u trudnoći, već zahtjevnost perioda nakon posvojenja. Dijete zaista traži puni angažman i kad je sve kao u "živjeli su sretno zauvijek potom", a kamoli ako se pojave neotkriveni zdravstveni problemi, (auto)destruktivna ponašanja, potrebe za terapijom, a svega toga može biti. Samo da spomenem nerijetko odbijanje prihvaćanja jednog roditelja, i to obično majke. Neće nimalo pomoći ako ta majka upravo pati zbog propuštenog MPO, izgubljene trudnoće, ili leži u bolnici. Ili postposvojiteljska depresija, koja se može pojaviti i kad je sve u redu - kakav ona može imati učinak na uznemirenu trudnu majku?
Zato smatram da je najpoštenije odgoditi ili odbiti početak posvojenja, ako se poziv centra poklopio s ugovorenim postupkom MPO. Što se djeteta tiče, centar će procijeniti je li baš taj par toliko poželjan za roditelje baš tom djetetu da vrijedi pričekati, ili će razgovarati s drugim parom.
Što se djeteta tiče, centar će procijeniti je li baš taj par toliko potencijalno podesan za roditelje baš tom djetetu da vrijedi pričekati, ili će razgovarati s drugim parom.
Nadam se da me nećete krivo shvatiti, podržavam i želim što skoriji dolazak djeteta na jedan, drugi oba načina Rozaliji i svima u sličnoj situaciji. Samo želim reći da se takva situacija mora sagledati s više strana, da to nije pitanje jednostavnog prihvaćanja ili odbijanja djeteta.
(Iz osobnog iskustva znam da nije jednostavno kad se posvojenje poklopi s drugim velikim životnim projektom - nama je to bilo preseljenje i dovršavanje kuće, emocionalno svakako manje zahtjevno od postupka potpomognute oplodnje i zatrudnjivanja.)
Vlvl, i ja sam na tragu tvog razmišljanja. I isto sam se premišljala javiti se ili ne na ovu temu, budući da su pitanja koja su postavljena u anketi vrlo pretenciozno i negativno postavljena. Žao mi je da se ikoga optužuje u ovako delikatnim situacijama, pogotovo u situaciji u kojoj se ništa ne zna o osobi koju se napada. Rozaliji samo ~~~~~~~~~~~~~~ za sretno rješenje.
Posljednje uređivanje od Jelena : 11.02.2010. at 22:18
Potpisujem Dodo u potpunosti.Ja sam u MPO vodama vec nekoliko godina, o posvojenju jos uvijek samo razmisljamo ali nikako da donesemo tu odluku.Ona bi eventualno mogla doci onog dana kad i ako odustanemo od MPO.Kad sam cula sta se Rozaliji dogodilo ocekivala sam da ce odmah odustati od posvojenja jer vjerujem da bih ja tako napravila ne zbog sebe vec zbog tog djeteta koje bi mozda bilo zakinuto zbog svega sto par mora proci kroz MPO.Sad kad vidim da je odlucna nastaviti borbu na obje fronte divim joj se kao i svima vama koje se borite na obje strane, ja znam da ja to ne bih mogla zato i ne pokusavam.Meni je i ovo previse.Rozalija zelim ti svu srecu svijeta i da ti se zvijezde tako posloze da nam na kraju ispricas turbo sretnu pricu.Zasluzila si svu srecu ovog svijeta.Potpisujem Shanti...
Kao prvo teško je o temi MPOa razgovarati sa bilo kime tko se nije bar 20ak puta "ubo" injekcijom ili prošao vađenje jajnih stanica
Pored ovog da ne spominjem divljanje hormona, bezrazložni plač, znojenje po noći, nesanice itd...
Osobno ne mogu zamisliti da primjerice žena koju potrefi hiperstimulacija bi uopće bila fizički u mogućnosti odlaziti na upoznavanje djeteta u centar i uopće suvislo razgovarati o cijeloj stvari. A nakon transfera većina žena se boji kihnuti a kamoli da bi imale snage za to malo dijete iz centra koje treba svu moguću pažnju i ljubav koju mu možeš dati.
Po meni je nemoguće izvesti oboje u isto vrijeme.
x
Bilo kojim putem krenuli, moze nam se desiti da se nademo u nezavidnom polozaju i da se moramo odluciti. U procesu posvajanja takoder se teoretski moze desiti da nam dva razlicita centra (ili dvije razlicite zemlje, ako internacionalno povojenje) u isto vrijeme ponude jedno dijete..... sto onda? Jel' se kome to vec desilo?
Nisam bila u takvoj situaciji, ali kad sam u dotičnom centru dobila informaciju da imaju dijete čiji je predmet na sudu, ja sam prestala nazivati druge centre. Puna četiri mjeseca samo sam zvala centar od moje M., nisam se željela naći u situaciji da moram „birati“, koliko god bile male šanse za to. Nisam ni pomišljala da bih mene netko nazvao i ponudio dijete, to mi je izgledalo kao SF, teško mi je sad reći što bih napravila u toj situaciji.
Ja sam isto tako zvala samo centar gdje je bila moja B. Da su me neki drugi tada nazvali ostala bih se boriti za B.
mm i ja smo bili u oba postupka istovremeno. početkom 2006. smo se naručili u postupak MPO u Petrovoj a istovremeno smo predali molbu za posvojenje. i tu prestaje svaka muka.
Petar Pan nam je uletio u sedmom mjesecu tako da postupak predviđen za deseti mjesec više nije dolazio u obzir.
sada, tri godine kasnije ponovno smo krenuli paralelno i sada je neusporedivo teže. dva postupka MPO su za nama, neuspješna, upravo traje treći. U centrima govore da prednost imaju parovi koji nemaju djece. to mi je potpuno prihvatljivo jer do srži razumijem sve vas ovdje i mada znam da je borba svake od nas individualna vjerujte mi da bi ja više voljela da sve vi prije mene dobijete bebice. jer, ja imam svog anđela. koji mi je spasio život. i brak. i sve. bez njega nisam ni živjela. i koliko god mu od srca želim seku i/ili bracu, koliko god mi je neprihvatljiv život bez najmanje troje djece, ja ipak imam njega. i to se nikada neće promjeniti. zato vas molim da me shvatite, ja se ne mogu mjeriti sa osobom kakva sam bila prije Petra. meni je ovo puno lakše prolaziti nego drugim ženama. da, definitivno sam za da se guraju oba puta istovremeno. ali, ponavljam, to je moje mišljenje, iz mog iskustva...
Mi smo hteli da idemo uporedo ali kad smo otisli u czsr psiholog nas je savetovao da to ne cinimo. Smatrao je da je to pretesko, da je stres i jedno i drugo svaki na svoj nacin. Da sam bila mladja pa mi je ostalo jos desetak godina u kojima mogu i na vto mozda ga ne bismo poslusali. Medjutim posto smo planirali samo jos jednu vto (kasnije se ispostavilo ipak dve), to nije bilo veliko vremensko odlaganje, pa smo odustali. Sada smo zavrsili sa vto postupcima i samo smo u postupku usvajanja. Cini mi se da je za nas ova odluka ipak bila bolja. To mislim zbog supruga. Meni je usvojeno dete bilo zelja kao i biolosko i tu mi se nista nije promenilo. Mastala sam i o jednoj i drugoj situaciji i kad nisam uopste znala da ce biti nekih problema oko bioloskog roditeljstva.Ali kod njega nije bila ta situacija. Nije imao takva mastanja i dok je bilo neke sanse za nase biolosko dete prilicno se kolebao, cas je bio sasvim siguran u svoju zelju da usvojimo dete, cas ne tako bas siguran... Bilo bi vrlo lose da smo usli u postupak usvajanja a on poceo tako da se koleba. Medjutim vec kod poslednje vto koju sam ja jako tesko podnosila on je prelomio. Tako da je sad potpuno sa mnom u ovoj prici, ne menja odluke, cak je on taj koji predlaze da usvojimo i starije dete i tome slicno
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom