Iako mi ova anketa djeluje neobično, u smislu da je potaknuta situacijom u kojoj se našla Rozalija (što bi mi doista bilo ružno jer bi takav poticaj na raspravu bio, u stvari, izjašnjavanje o onome što je njezina vrlo intimna i teška oduka u situaciji u kojoj je, eto, iz tehničkih, organizacijskih, praktičnih razloga trebala odabrati), tema o kojoj bismo ovdje mogle iznositi svoja razmišljanja, ukoliko se odnose na naše vlastite razloge (a ne seciranje tuđih) je dobra.
Međutim, iako se tiče i direktno mene, ne mogu i ne želim glasovati u anketi. Od opcija koje se nude:
- odbili bi ponudjeno dijete jer se spremate na postupak
- prihvatili bi dugo zeljeno dijete jer postupak mozda ni ne uspije
- trazili bi odgodu posvojenja i odustali u slucaju da Vas postupak uspije
niti jedna nije moj odgovor. Ukoliko bih ikako mogla izorganizirati, pokušala bih i jedno i drugo. Kako bih se nosila sa svojom odlukom, ukoliko bih ostala trudna i posvojila... iskreno, ne znam. Sada to gledam primarno kao praktični problem: što ako bih morala doma strogo mirovati, a istodobno bih trebala brinuti i o manjem posvojenom djetetu (koje bi trebalo podizati, nositi, juriti za njim itd.). Što ako bih morala mirovati u bolnici, kako bi se moje muško i naše dijete snašli. Bih li mogla pružiti dovoljno djetetu koje bi se tek privikavalo na nas, svoje nove roditelje, ukoliko bih se ja trebala paralelno nositi sa svim promjenama koje donosi trudnoća...
Međutim, ono što mi je zasmetalo je to što ova anketa postavlja stvari tako da je ili - ili. U stvari, opcije su ponuđene vrlo površno, rekla bih. I prvenstveno mi smeta što mi se čini da je anketa postavljena tako da je dojam da je posvojeno dijete samo i jedino "utješna nagrada" parovima koji nisu uspjeli s MPO, a ne - željeno dijete, što ono je i treba biti. Eto... moj odgovor je onaj koji nije ponuđen u anketi: ako bi ikako bilo moguće/izvedivo, pokušala bih realizirati i posvojenje i postupak, pa kako dragiBog odluči...