http://www.vecernji.hr/lifestyle/ped...i-clanak-89998
Ne vidim se u tome, ali činjenica je da M puno toga ne zna i nije doživio jer smo ga štitili.
Je li netko to pročitao?
 |
|||
|
|
|||
Pedeset opasnih stvari
http://www.vecernji.hr/lifestyle/ped...i-clanak-89998
Ne vidim se u tome, ali činjenica je da M puno toga ne zna i nije doživio jer smo ga štitili.
Je li netko to pročitao?
trebala bih pročitati knjigu, ali se s ovim što piše u članku načelno slažem. dosta toga "opasnog" dopuštam, barem jednom da probaju, ali uz nadzor i prikladno godinama.
ponekad me strah gledati ih što rade, ali mislim da je dobro za njih da iskušavaju svoje granice i svoje tijelo i da ih moji materniski strahovi ne smiju kočiti.
zanimljiv lapsusmaterniski strahovi
ja svojoj djeci dopustam da isprobaju dosta toga, ali isto pod nadzorom. mozda bas i ne bi dozvolila da se igraju sa mikrovalnom, pecnicom...i drugim kucanskim aparatima. ni sama nisam pametna, ali cinjenica je da mi se jako, jako cesto dogadja da mene ljudi pocinju gledat kao nemarnu majku jer kao "ne pazim" ako se penju po stijenama, skacu po stepenicama ili su preblizu mora. ja sam naravno uvijek blizu, ali ne vicem "pazi, past ces, udarit ces se" i sl.
Mislim da su uglavnom bake te koje paničare - pazi! nemoj! past ćeš! udarit ćeš se!... , a mame te koje su hrabrije.
Ja im rijetko govorim nemoj ili pazi ili past ćeš,...
Pa mora dijete samo neke stvari isprobati. Nekak si mislim da će inače ispasti trapavi i nespretnjakovići
Češće kažem gledaj pred sebe kad silaze sami po štengama ili skaču s kuhinjskog stola na omiljenog velikog plišanca
Ne znam kojih je do pedeset stvari, pa ne mogu biti baš konkretna u odgovoru. Svakako, mnogo bih toga dopustila djeci da iskušaju, a neke stvari i ne bih. Mislim da je moja generacija bila mnogo slobodnija i manje štićena i da smo brže razvijali samostalnost. Ovako, imam osjećaj da djeca odjednom iz statusa nesposobnih bebica prelaze u status tinejdžera koji izlaze noću, voze aute, itd. No, badava mi (za sada) moje razmišljanje, jer MM uvijek pronalazi razloge zašto ipak moramo lebdjeti iznad djece.
Nisam pročitala, ali se s ovim slažem i nastojim provoditi takvu 'strategiju':
"Naravno da moramo zaštititi djecu od opasnosti, ali ih ne smijemo odgajati pod staklenim zvonom jer ćemo na taj način podbaciti kao društvo jer djeca neće sama naučiti procijeniti rizik. Neka se penju na drvo jer će na taj način naučiti to raditi te će odlučiti je li to dobro za njih ili ne. I drugi stručnjaci smatraju da je dobro da djeca osjete opasnost i da im se dogodi pokoja ozljeda. Inače djeca gube osjećaj za realnost i ne mogu prepoznati gdje stvarna opasnost leži."
Ja sam M dopustila da pali šibice nad lavaboom bez veze. S vezom je smio paliti svijeće na adventskom vijencu, s time da smo svi gledali napeto u njega za to vrijeme, kao da mora prerezati žicu na bombi pa ne zna jel će crvenu ili plavu. Ja sam se bojala da će zapaliti dugačke šiške, a baka da će zapaliti stol u boravku. Uf, napredujemo.
Baš sam zadnjih dana u razmišljanju o riječi 'opasnost' i 'opasno' koju zapravo često upotrebljavam, a mom B tako malo znači. Obzirom da nismo pročitali knjigu, ima li netko ideja koje bi to bile opasne stvari koje mogu dopustiti dvogodišnjaku da se s njima suoči.
Uff... Trudim se dopustiti M. maksimalno moguće. Najgore mi je što ja na svjesnoj razini znam da ona nešto može napraviti bez da se ozljedi, ali kad ju gledam da to radi želudac mi se zaveže u čvor. Inače, drugi me doživljavaju kao opuštenu ili čak preopuštenu mamu
.
Mi Nađi puno toga dopuštamo kod kuće i pod nadzorom.
Ali me je strah. I trudim se da me taj strah ne koči, no ipak me koči.
Ja se strašno plašim visine, i kad god je N na vrhu stepenica ili tako negde ja u glavi vidim najgori scenario kako se ona sunovraćuje lomeći se. Što je nabolje, jednom kad je pala na stepenicama (5 stepenika u našem haustoru), pala je samo na sledeći, nije sletela skroz, kao u mojim noćnim morama.
I ja tako mislimOriginally Posted by lola_34
Nisu samo bake.... ima nas i mama takvih. Mislim da čovjek nesvjesno ucijepi djeci svoje strahove. Ja sam kao cura od 20 godina stradala u prometnoj nesreći (pokupio me auto dok sam bila na biciklu) i od tada sam jako jaaaako oprezna kad npr. prelazim cestu. Klinci su to pokupili od mene. Graniči s paranojom i kad sam ocijenila da su dovoljno stari da razumiju, morala sam ih posjesti i objasniti im ZAŠTO se tak bojim ceste i zašto se ni nakon više od 25 godina nisam uspjela osloboditi tog straha.
Sad su već veći, dozvoljavam im da sami dolaze doma iz škole (3 zgrade dalje) i prelaze jednosmjernu ulicu samostalno. Veliki su, moj preveliki oprez može im samo biti na štetu.
Ima toga još.... smatram da djeca MORAJU znati plivati jer to im glavu nosi u nedajbože situacijama, ali dugo mi je trebalo da se opustim i pustim ih same. MM je tu bolji pa on preuzima kormilo u takvim situacijama (ima ih još).
U principu se i ja ovoga bojim, a oni se žele sami spuštati, bez držanja za rukohvat, jer naravno vide nas odrasle da tako radimo.
Onda tome doskočim tak' da ih pustim da idu sami po stepenicama ali obavezno ja silazim prva, tako da ih dočekam ako eventualno netko padne
Kad se penjemo, onda opet idem iza njih iz istog razloga
Mislim si, ipak ih učim nekoj samostalnosti, da se sami oprezno penju / spuštaju, a opet sam tu ako zatreba.
Al' sam razradila temu.
lola_34 - identično radim!
I ja
Oooo, super.
Ima nas!
ja se više bojim pedofila i djece koja će ga eventualno na smrt umlatiti (sjetim se uvijek tuče u školi u kojem su jednom malom nabili kvaku na oko) nego takvih nekih eksperimenata.ali načelno mislim da mu ne bi dala barem do škole da skače po opasnim stijenama (iako i tada postoji opasnost naravno),niti bi mu dala da se zeka sa kiselinama.ovo ostalo li-la.ovisi.
cesto nam je tesko biti svjestan koji su strahovi realni a koji nisu, a svi ih imamo, pogotovo kad su nasa djeca u pitanju. za sebe mislim da nisam majka koja hoda za djetetom, i na svakom koraku vidim opasnost, iako se naravno i to desi. jako je tesko diskutirati na ovoj temi i doci do "ispravnog" rjesenja, jer ne vidimo svi isto "opasnu " situaciju. dok je nasa kikica bila manja, mog muza je vjecito sibao strah od njenog pada, da ne lupi glavom o nesto, a meni to nije ni padalo na pamet. vidjela sam opasnost od prometa (hodanje uz cestu, da mi ne otrci) i nozeva. eto, ciji je sad strah opravdan, i koju joj slobodu dopustiti u okviru ispravnog!?..moramo se voditi intuicijom, mislim.
I ja mislim da smo (ja sam '71. godiste)bili manje zasticeni. Ja u mom malom mestu i sada kad M ide u skolu i iz nje strepim, jer , moja teorija, ima mnogo vise automobila i ludih ljudi nego nekada. Inace, ih pustam da skacu i veru se svuda, mada mi nije lako a sve to gledam i ne pokazujem da me strah.Ne znam kojih je do pedeset stvari, pa ne mogu biti baš konkretna u odgovoru. Svakako, mnogo bih toga dopustila djeci da iskušaju, a neke stvari i ne bih. Mislim da je moja generacija bila mnogo slobodnija i manje štićena i da smo brže razvijali samostalnost. Ovako, imam osjećaj da djeca odjednom iz statusa nesposobnih bebica prelaze u status tinejdžera koji izlaze noću, voze aute, itd. No, badava mi (za sada) moje razmišljanje, jer MM uvijek pronalazi razloge zašto ipak moramo lebdjeti iznad djece.
MM je tu balans, ali on cak ide u ekstrem da bi ih odveo jednog dana da vide narkomana u krizi, kako bi videli kako je to strasno...
meni nije jasno sto dijete koje sjedne za volan nauci.. osim sto roditelj krsi zakon i los je primjer za dijete time, cemu?! naucit ce vozit s vremenom, i kakve to veze ima s penjanjem na drvo? penjanje na drvo je djecja zabava i na takve stvari ih treba voditi, ali voznja automobila i kuhanje vode u papirnatoj casi mi zvuci kao glupost...
Ja sam majka koja je dosta skulirana i ne odgajam dijete u nekom strahu ali sve opet ima neke granice i nebih nikad dopustila da mi se dijete nađe u neposrednoj opasnosti. Znam puno mama koje šize i stalno su u nekom strahu i panici, valjda to ovisi i o tome tko je kakav karakter, Moj tata(znaći dida) šizi za sve nas x 2!
Imala sam slućaj kada sam bila sa L. uparku, ona je ljuljala ljuljačku dako da bi ju odgurivala i hvatala, nisam reagirala na to pošto sam nas taman pakovala kući ali si je neka baba dala za pravo da Lauru udalji od ljuljačke pošto je ona pretrnila pet puta da će si dijete razbiti zube a meni je rekla da će me prijaviti socijalnoj službi za zanemarivanje dijeteta!!!! HELOUUUUUUU
Ma ne znam ovih njihovih 50 stvari, mislim da sve to nekako vuče na marketinški trik. Jer na neku od tih 50 će se sigurno netko zgrozit. Recimo lizanje baterija. Mislim da su mi djeca ko mala liznila cca 3x po pola -3 sekunde neku bateriju netom ispalu iz daljinskog, al sam im to uskraćivala jer to nije igračka- ne trebaju se otrovat da bi to shvatili. Isto ko što sad smiju uz mene miksat šlag, al ako to rade sami i jako im uhvati prstić,plus struja, tekućina...takvo isustvo nam ne treba.
Za razliku od toga, cura koja je 8 razred da u životu nije razbila jaje i ne zna ga "otvorit"... bilo mi je neobično to saznanje, čudila sam se tome...onda sam s njom učila odvajanje žumanca od bjelanca, ali mi je bilo žao takvog djeteta, uskraćenog za toliko običnih malih iskustava...
Hoću reći, steći će djeca i motoriku i iskustvo i bez da ih strpaš u bezizlaznu situaciju. A sa stresom se ionako lakše nosit kad si stariji-tako mi se nekako čini, kad ovladaš motorikom, komunikacijom i drugim vještinama onda je zgodno vježbat reakciju na stres. Ono, kad si u bezizlaznoj situaciji, po život opasnoj...mada ni najopasnija zanimanja nemaju savršene poligone za to (barem ne koji nisu upitne humanosti-al to je već neka sedma priča).
A opet, dobra reakcija na stres, na probleme...čini mi se da više leži u samopouzdanju nego u količini stresa kojem smo navikli bit izloženi
Ćini mi se da tih 50 stvari koje se spominju, podrazumjeva da dijete živi po američkim standardima, pa ne vidi stabla mjesecima a u kuči ima milijarde "home aplliances" od kojih može stradati (Al ajde neče ni nas ti standardi zaobiči, evo ih praktički pred vratima).
Meni je sasvim normalno da se dijete penje na stablo, jest opasno ali ne bih baš razmišljala o tome da Špiru to skroz zabranim. Ovo s lizanjem baterija mi se ćini toliko nepotrebno, jer nit sam ih ja ikada lizala (a roditelji su mi bili extra carefree) nit mislim da je to u ikojem smislu potrebno za djetetov psihički i fizički razvoj, ili ovo s kuhanjem CD-a u mikrovalnoj. Uopče nemamo mikrovalnu niti bi je imali da mi je poklanjaju, tako da to također otpada a isto ne vidim smisao, ćemu mu dozvolit da kuha cd u mikrovalnoj??? Kladim se da se večina od tih 50 stvari ne odnosi na sve roditelje. Ma ovo je još jedna u nizu knjiga koje če Oprah promovirat, navuč milijone sebi i autoru i zaboravit če se...
http://www.youtube.com/watch?v=C-VacaaN75o
Meni zvuči zanimljivo. Mislim da sam dobar primjer kako prevelika protekcija može štetiti psihičkom i fizičkom razvoju djeteta. Odrasla sam pod staklenim zvonom, bila sam boležljiva kao mala, pa su me starci malo previše štitili od života.
Prvi put sam sama ostala doma, hm...mislim nikad. Sa 16 godina me tata jedva pustio da prespavam kod susjede kat ispod. Dugo me bilo me strah otići u dućan po kruh, otići na poštu, koristiti telefonsku govornicu jer nisam znala kako, a bilo me strah da mi se ljudi smiju kako nešto neznam. Motorički sam bila prilično nespretna (sad sam maalo spretnija) i vrlo nesigurna u sebe. Oslobodila sam se nekih strahova tek u ranim dvadesetima.
Zato se sad moj tata zgraža kako damo L. da sama reže meso u tanjuru, s oštrim nožem. Samo se preznojava.
Bed je što se penjanje na drvo uspoređuje s pravljenjem bombe. Koji će mu klinac bomba... To mi je totalno idiotski i... ma, bez komentara.
Baterije smo lizali u školi, mislim kada se učilo nešto o provođenju struje, mislim da su slane, kisele, što li...
Kuhanje u papirnatoj čaši je isto neka fizikalna fora, znam da MM kaže kako to mora probait kod kuće da bi pokazao klincima u školi...
Ugl., nadam se da neću biti mama koja će djetetu biti stalno za vratom. Ja sam se i penjala na drveće i skakala u podrume nedovršenih kuća, vozila bicikl na jednom točku... i mislim da sam puno samostalnija od onih kojima roditleji to nisu dali.
Evo, MM se boji žaba, puževa, guštera i hrpe drugih stvari jer ga je sveki tako odgojila. Primjerice, kažem ja njoj jučer kako bi trebali napraviti ljulju na balkonu za M., a ona meni: neka bude što manje na blakonu, kao da ću je samu pustiti da skače s ljulje direkt s 3. kata. E onda sam joj rekla kako mislim da pretjeruje, da je MM-a time što ga je sa svim i svačim plašila odgojila u pesimističnu osobu koja se boji života. Složila se sa mnom i rekla mi da ju ubuduće upozroim.
poput lutonjice i lilifee...
dozvolim puno toga, nikada nisam vikala paaazi pašćeš i sl., razgovaramo o potencijalnim opasnostima, ali svašta umeju i smeju same...
takođe (a to smatram istim trendom u vaspitavanju), nikada ih ne pretopljavam, većinom puštam da same odmere koliko će se toplo obući i koliko će pojesti. uz nužan oprez i pripremu, rano su počele i da idu same napolje, preko ulice i u prodavnicu.
mislim da sam prilično opuštena mama i da je to dobro za motorički razvoj i samopouzdanje moje dece.
Pokušavam se prisjetiti što sam sve sama radila kad sam bila klinka (a nisam se baš igrala s barbikama
Naravno da ima i stvari koje neću dozvoliti da se postavi naglavačke, kao npr. pirotehnika.
Posting Permissions
Reply With Quote