cesto nam je tesko biti svjestan koji su strahovi realni a koji nisu, a svi ih imamo, pogotovo kad su nasa djeca u pitanju. za sebe mislim da nisam majka koja hoda za djetetom, i na svakom koraku vidim opasnost, iako se naravno i to desi. jako je tesko diskutirati na ovoj temi i doci do "ispravnog" rjesenja, jer ne vidimo svi isto "opasnu " situaciju. dok je nasa kikica bila manja, mog muza je vjecito sibao strah od njenog pada, da ne lupi glavom o nesto, a meni to nije ni padalo na pamet. vidjela sam opasnost od prometa (hodanje uz cestu, da mi ne otrci) i nozeva. eto, ciji je sad strah opravdan, i koju joj slobodu dopustiti u okviru ispravnog!?..moramo se voditi intuicijom, mislim.