vjerujem kako nikada ne bih rodila doma.
žena sam sistema: obožavam bolnice (vrtiće, škole, HZJZ), gomilu medicinskog osoblja, aparate...
ne zato što se bojim da nešto ide po zlu, nego zato što volim halabuku i gužvu.
draži bi mi bili tamburaši i barjaktar za pripremu poroda, nego tišina, polumrak i mirisne svijeće.

ali se sjećam trenutka kada mi je Fidji pričala svoju priču sa poroda.
tekle su mi suze, divila sam se njezinoj hrabrosti, bila sva naježena... jer sam vidjela koliko je to njoj važno.
istovremeno, ona je govorila kako sam JA hrabra, jer imam petlju vratiti se tamo gdje mi je jednom bilo ružno.
i podržale smo jedna drugu, ona mene u mojemu naumu, ja nju u njezinu.
bez optužbi, bez dodvoravanja.
svaka od nas je poštovala izbor one druge.

zar je to tako teško?

razumijem da mnoge brinu o sigurnosti djece rođene kod kuće, o njihovoj potencijalnoj ugroženosti.
ali, što bi o tome rekle majke čija su djeca doživjela nesreću u bolničkim ustanovama? prigovaraju li one sebi da se to ne bi dogodilo da su rađale drugdje...

svaka od nas donosi odluku i preuzima odgovornost za sebe i svoje dijete (obitelj): pri porodu, odgoju, prehrani, načinu prijevoza...
tako i treba biti.