Znam točno što mi je pobudilo i strah i očaj i ljutnju istovremeno na ovom 3., najužasnijem porodu.Nika prvotno napisa
Imala sam i iskustvo i sigurnost, nije me plašila toliko bolnica, koliko ljudi.
Prva smjena, doktor koji me je, uvjetno, poznavao, jer mi je pratio trudnoću,
jednostavno mi je dao do znanja da zna da sam razumna, da ne paničarim i da znam o čemu pričam, i da se može pouzdati u to što mu kažem, i poslušati me i uvažiti to što mu kažem.
Čovjek me je jednostavno slušao i uvažavao, a svoje postupke objašnjavao, dakle, sve je bilo u atmosferi međusobnog razumijevanja, ne odbacivanja...
Takve su bile i sestre, u toj prvoj smjeni.
No, porod se odužio ( ne mogu sad objašnjavati pozadinu, još od trudnoće), oni su otišli kući,
došla ekipa, svemirci, ne zanima ih ništa što ja govorim, autistično briju svoje, sve je pošlo u krivo, porod je jedva završio kasno navečer i to zahvaljuući tek TREĆOJ smjeni, koja je poslušala što joj govorim....
Dakle, ljudi koji ne kuže da nisu sve rodilje panične, ustrašene, histerične jadne neznalice,
a oni su tu Bogovi (da se meni ta doc. barem pokazala da zna struku, ali ni to)
da ne izgubi svatko pamet uslijed bolova i da se isplati poslušati i povjerovati u ono što rodilja priča...
Znači, odnos povjerenja i uvažavanja, očito mi je to ulijevalo i sigurnost i mir, kad je to otišlo, ode sve naopako...
Nakon tog poroda nisam osjećala baby blues nego baby bijes, tako sam ja to nazvala, a i dandanas imam PTSP, poživčanim čim se toga sjetim.
 |
|||
Odgovori s citatom