Što se Sinja tiče, s njim nema ništa žalosno (meni). Ja sam iz Splita, tamo sam išla rađati baš da bi imala pogodnosti malog rodilišta, koje je uz to i "Prijatelj djece". Spremala sam se i s prvom bebom, ali A. je bio na zadak, i na zadak se i rodio u Splitu.
Kod Lošinja je meni žao to što više nemaju rodilište. Ali ne znam koji ga otok ima, nijedan, valjda? Ovi naši srednjedalmatinski ga nemaju.

Moja poanta je bila da se u slučaju sinjskog rodilišta (da se zadržim na njemu, jer samo s njim imam iskustva) daje povjerenje da će jedna primalja (koja nije samostalna, kao što bi trebale biti primalje na kućnim porodima) i jedan liječnik/liječnica znati na vrijeme prepoznati mogućnost komplikacije koja zahtijeva transfer u bolnicu, odnosno da će moći manje komplikacije riješiti sami. I to se i događa. Mislim da je tu sigurnosna situacija vrlo slična onoj kod kućnog poroda uz asistenciju samostalne primalje.

Pčelice Maro, bojim se da statistika ipak nije na tvojoj strani, na nivou Hrvatske. Mislim da je klima među porodničarima ipak pretežno takva da se na ženu gleda kao objekt i da se uhodane rutine stavljaju ispred potreba rodilje. Što se mene tiče, ne moramo ići ni u kakve grozne priče (a kakvih sasvim sigurno ima, pa i ako odbacimo sve one prenapuhane, još uvijek ih ostaje puno previše autentičnih - ja ih čujem u svojoj okolini, od razumnih i prizemljenih žena, kojima vjerujem onoliko koliko uopće čovjek može nečemu i nekome vjerovati). Dakle, maknimo sve zaista ružne slučajeve, za koje su odgovorni loši ljudi kakvih ima u baš svakoj profesiji na svijetu. Maknimo sve prenapuhane priče, koih sigurno ima. Ono što ostaje je, recimo, moj prvi porod. Iz kojeg nemam traume, rado ga se sjećam, i nakon kojeg sam bila euforična danima. Činjenica jest da sam tijekom tog poroda, rizičnog jer je bio na zadak, pregledana milijun puta, bolno, od milijun različitih liječnika od kojih mi se većina nije obratila riječju niti me pogledala u oči. Zašto me pregledi u Sinju nisu boljeli, ali nimalo? Jer su napravljeni nježno i brižno. Činjenica je da su o meni razgovarali u mojoj prisutnosti kao da nisam tu. Do komentara tipa: Ona je ogromna, mogla bi ona to (molim lijepo, vitka trudnica od metar osamdeset). Ništa strašno, naravno. Ali neukusno i nepotrebno. I malo kao da su zaboravili da sam živa, šta ne? Činjenica je da sam satima bila sama samcata u boxu, posjeti babice su trajali nekoliko sekundi. Imala sam dva sata neizdrživ nagon za tiskanjem koji sam pokušavala suspregnuti, ležeći cijelo vrijeme na leđima jer ctg nije drugačije radio. Zamolila sam babicu da stane malo kraj mene, ona je rekla - pa znate koliko ih ima koje rađaju, ja sam rekla - ma da, da, naravno, nema veze. Na kraju sam bila toliko željna ljudskog dodira da sam babicu koja je došla u sljedećem posjetu jednostavno uhvatila za ruku, a ona je ruku istrgla. Pa ono - jedan lagani stisak s njene strane i riječ utjehe - nije da uzimaju toliko vremena i živaca. I tako, dosadno je već ovo nabrajanje. I pazi - ja sam njima bila idealna rodilja. Ishvalili su me samo tako na kraju. I meni je taj porod bio lijep, jer sam ja sebe ubacila u svoj film. Imala sam odmak od osoblja i situacije, percipirala sam mentalno stvari o kojima pričam kao loše, ali sam se od njih emotivno poprilično ogradila, ubacila sam se u neki svoj film i proživljavala svoj porod iznutra.
I tako, nikakvih zlih ljudi nije bilo na tom porodu. Samo puno ljudi koji imaju još puno prostora za napredovanje u nekim segmentima svoje profesije. Takva su pretežno iskustva kruga žena oko mene, iako među njima ima više i manje zadovoljnih.