Jeste li postali osjetljiviji na ljudske sudbine?

[stellita]

Ponukana svojim glupim iskustvom...zaplačem svaki put kada vidim onaj foršpan za djecu Haitija i kako jedna naša donacija njima znači vodu za čitav mjesec dana. suza mi krene i kada svakog petka u Hrvatskoj uživo naletim na tužne priče o našim ljudima , djeci koja boluju...pitam se jesam li postala preosjetljiva...? Imam 4 djece i nekako čini mi se da sam sa svakim više postajala emotivnija.
Kako je to kod vas? Jeste li postali osjetljiviji? Zbog vremena u kojem živimo, te glupe recesije, otuđenosti, negativnih iskustava...ili nečeg sasvim desetog?

[miina mama]

Jesam osjetljivija sam i to svakim danom sve vise i vise

[annie84]

Jesam osjetljivija sam i to svakim danom sve vise i vise

X

[icyoh]

Kod mene obrnuto - toliko sam skeptična prema raznoraznim dobrotvornim akcijama, skupljanju novaca, traženju pomoći da ima vrlo malo stvari za koje ću izdvojiti par kuna pomoći.
Primjerice ova reklama za donacije za Haiti - uvjerena sam da ti siroti ljudi neće vidjeti ni 1% silnog novca koji se prikupi za njih.

[hehi]

jako me rastuže

[Rebbeca]

Ja sam strašno osjetljiva na tužne sudbine, osobito ako se radi o djeci. Često pomognem kome je potrebno: paketom premale odjeće od mog sina, hig. potrepštinama, špecerajem, ili kojom kunom.
E sad, zašto sam osjetljiva... ja razlog pripisujem tome... hm, kako da objasnim... imamo jedno divno usvojeno dijete, već godinama pokušavamo doći do drugoga, i onda vidim na tv-u ili u novinama neko jadno djetešce, gladno, golo, boso, bez ikakve odgovarajuće skrbi, a kod nas doma jedna prazna soba čeka svog stanara, a u našim srcima je još puno ljubavi za dati... Eto, i onda meni srce prepukne...

[lola_34]

Kod mene obrnuto - toliko sam skeptična prema raznoraznim dobrotvornim akcijama, skupljanju novaca, traženju pomoći da ima vrlo malo stvari za koje ću izdvojiti par kuna pomoći.
Primjerice ova reklama za donacije za Haiti - uvjerena sam da ti siroti ljudi neće vidjeti ni 1% silnog novca koji se prikupi za njih.

Tu sam negdje i ja .

[stellita]

ja samo kažem da sam postala osjetljiva na teške sudbine..i nekako čini li se to meni ili ih je sve više?
Ne ulazim u tematiku dobrotvornih akcija i njihove istinitosti....gdje mogu dam, ne uplićem se jel to zaista tamo došlo....
Ali ražalosti me vidjeti npr. kako se tamo djeca doslovno tuku za hranu...ono zaboli me i suze krenu...

[annie84]

Ja pokušavam pomoći baš tamo gdje treba. Kad znam da nekome treba, organiziram akciju i skupimo sve što treba, od robe do hrane. Tako smo jedne godine dva puta organizirali veliku akciju za jednu samohranu majku s dvoje djece, koje nikad nisam uživo upoznala. Danas sam recimo izdvojila za pelene za socijalno ugrožene obitelji. Kad nekom stane auto, zaustavim se i pitam jel ga trebam odšlepat. I to s godinama pokušavam sve više, i kad imam i kad nemam. I kad radim i sad kad sam na porodiljnom bez posla... Jednostavno vjerujem u ono da se dobro dobrim vraća, a sad-jel se zaista ta dobra karma negdje taloži, tko će ga znat...
Ja ne mogu drugačije.

Iako mi se čini da dobri ljudi izumiru....nadam se da ne

[miele]

ja samo kažem da sam postala osjetljiva na teške sudbine..i nekako čini li se to meni ili ih je sve više?
Ne ulazim u tematiku dobrotvornih akcija i njihove istinitosti....gdje mogu dam, ne uplićem se jel to zaista tamo došlo....
Ali ražalosti me vidjeti npr. kako se tamo djeca doslovno tuku za hranu...ono zaboli me i suze krenu...

Potpisujem se.

[piplica]

Kod mene obrnuto - toliko sam skeptična prema raznoraznim dobrotvornim akcijama, skupljanju novaca, traženju pomoći da ima vrlo malo stvari za koje ću izdvojiti par kuna pomoći.
Primjerice ova reklama za donacije za Haiti - uvjerena sam da ti siroti ljudi neće vidjeti ni 1% silnog novca koji se prikupi za njih.

Zašto tako razmišljaš?
Imaš neka saznanja ili samo loš predosjećaj?
Ja nekako baš vjerujem institucijama kao što je Crveni križ ili Unicef...

[XENA]

Meni suze lako poteku na tužne sudbine drugih ljudi, pogotovo ako su djeca u pitanju pošto sam majka. Nažalst mislim da što dalje sve je više ljudi tvrda srca koji gledaju samo na sebe i to me strašno rastužuje

[iva_luca]

Uvijek sam bila socijalno osjetljiva ali na jednoj racionalnoj razini bez manifestiranja velikih emocija i bez suza.
Iskustvo potpomognute oplodnje, potom trudnoća i sada iskustvo roditeljstva toliko su me promijenili da se ponekad pitam ima li tome kraja. Naime, ja se sve češće rascmoljim, pogotovo kad vidim potresne slike kao one s Haitija...
Da, definitivno sam svakim danom sve osjetljivija.

[Davor]

Traume od rata blijede pa smo očito sve spremniji proživljavati tragedije drugih. To je valjda dobro jer samo kaže da smo svoje vlastite rane zacijelili.
Što se tiče humanitarnih organizacija prilično se slažem s icyoh, ali ne u 1% mjeri. Radio sam u vjerojatno najpoštenijoj među njima, ali koja je isto tako trošila novac za svoj rad i financirala je isključivo projekte odobrene od strane država u kojima je djelovala. Dakle, odgovornost za poštenu distribuciju uvijek nekako padne na "nejaka" pleća zvaničnika u zemljama kojima se pomoć šalje, koji obično nisu korumpirani i to te može motivirati da ipak dadeš koju kunu.

Suprotnih primjera ima dosta, a problematiku na duhoviti način opisuje film Death to Smoochy (valjda sam korektno linkao ) Kvaka je da bez transparentnog poslovanja koje podrazumijeva uredne i redovite "donor report-e" jednostavno ne možeš niti naslutiti o kolikim novcima se radi niti koliko ih je "zamračeno". Na primjer, jedna nama dobro poznata "humanitarna" firma čije su škrabice s likovima curica koje u stvarnosti nisu bile siročad bile u svim dućanima, poštama, itd. skupila je u cijeloj godini manje novaca nego jedna sposobna fund-raiserica u dvije večeri na svojim vrtnim zabavama. Pri tome se o ukupnoj sumi prve firme doznalo iz medija kada je pukla afera, a u drugom slučaju je sve bilo transparentno. Još je veća razlika bila u dojmu, gdje se donatori na vrtnim zabavama nisu osjećali prevarenima nego obogaćenima. Doniranje nije jednosmjeran proces.

[ina33]

Bilo je jedno vrijeme kad sam bila takva - u trudnoći i kratko nakon poroda. U puno toga mi se čini vrlo OK Davorov post na ovu temu. Mislim da sam se vratila svojoj, kako je iva_luca opisala, socijalno osjetljivoj, ali racionalnoj sebi.

Zahvaljujući i na ovom forumu opisanim iskustvima - točno je bila ista stvar - plakanje na reklamu osiguravateljske kuće - sam osvijestila da je to normalna "mekoća" nakon poroda i znala sam da će proći.

Jednako kao i prije trudnoće i poroda, najosljetljivija sam na bolesti djece. To nije došlo s godinama, došlo je s rođenjem mojih nećakinja koje je bilo prekretnica za mene i nakon toga sam mogla stvarno prispodobiti što to znači i nije mi to bila neka apstraktna nevolja.

Za Haiti. Koma mi ih je žao, em su tako siromašni, em još i taj potres, pa u više navrata. Napravim ono što mogu - doniram.

Kako i Davor opisuje, neke zamolbe za donacije su mi odbojne pa te ignoriram, to su one gdje mi je nekakav osjećaj prevare ili iznude.

[Davor]

Nemoj se ni slučajno žderati zbog takvih osjećaja jer je to jedino što tebi kao osobi doniranje daje zauzvrat. Kad firme doniraju - one traže nešto zauzvrat i uglavnom je to promocija. Vidjet ćeš da su firme sklone doniranju u sezonama kada drugih promocija nema, na primjer, Valentinovo je izmišljeno da zakrpa rupu između Božića i Uskrsa, a ozbiljne donacije kreću tek nakon tih parada. To što se zemlja tresla uoči Valentinova - tough luck - firme su promotivne novce već potrošile.

Tebi kao osobi ostaje jedino dobar ili loš osjećaj da si napravila dobru ili lošu stvar.

[ina33]

Nemoj se ni slučajno žderati zbog takvih osjećaja jer je to jedino što tebi kao osobi doniranje daje zauzvrat.

Ne znam je li se meni obraćao, vjerojatno da, ali - ne grizem se. Općenito se nastojim što više riješit neproduktivne grižnje.

A propos doniranja i zamolbi za doniranjem, mene osobno posebno smetaju one za koje ja mislim da me emotivno ucjenjuju i u pravilu brišem ili bacam u smeće one koje aludiraju "nemaš srca i sl.", ali to je minimalan broj njih, jer ne računam u to internet hoaxove, a svi koji šalju pisma poštom su se, u tom smislu, promijenili pa to nema na tako otvoren način.

Ja se uključim nekako po svom osjećaju, onih pisama na kućnu adresu sad stiže u božićno vrijeme previše tako da na ta se uglavnom ne odazivam, u stvari, ovisi o čemu se radi, nemam sad točno neki ključ za to.

I meni osobno nisu drage one kvazi-protučinidbe - kupite slike (uglavnom mi se ne sviđaju), kalendare itd. Nekako mi je najčišće kad se pita bez protučinidbe, iako vjerujem da je onome tko pita emotivno lakše kad nešto i napravi pa ima osjećaj neke razmjene, ali, da nije potrebna pomoć ja to, vjerojatno, ne bih odabrala kupiti plus nemamo prostora za spremanje svake te stvari pa rađe, ako i dam, dam ali bez toga da moram nešto primit u fizičkom obliku nazad i da moram uložit rad i vrijeme da se toga riješim - poklanjanje, bacanje u stari papir itd.

[Ceca]

Traume od rata blijede pa smo očito sve spremniji proživljavati tragedije drugih. To je valjda dobro jer samo kaže da smo svoje vlastite rane zacijelili.
Što se tiče humanitarnih organizacija prilično se slažem s icyoh, ali ne u 1% mjeri. Radio sam u vjerojatno najpoštenijoj među njima, ali koja je isto tako trošila novac za svoj rad i financirala je isključivo projekte odobrene od strane država u kojima je djelovala. Dakle, odgovornost za poštenu distribuciju uvijek nekako padne na "nejaka" pleća zvaničnika u zemljama kojima se pomoć šalje, koji obično nisu korumpirani i to te može motivirati da ipak dadeš koju kunu.

Suprotnih primjera ima dosta, a problematiku na duhoviti način opisuje film Death to Smoochy (valjda sam korektno linkao ) Kvaka je da bez transparentnog poslovanja koje podrazumijeva uredne i redovite "donor report-e" jednostavno ne možeš niti naslutiti o kolikim novcima se radi niti koliko ih je "zamračeno". Na primjer, jedna nama dobro poznata "humanitarna" firma čije su škrabice s likovima curica koje u stvarnosti nisu bile siročad bile u svim dućanima, poštama, itd. skupila je u cijeloj godini manje novaca nego jedna sposobna fund-raiserica u dvije večeri na svojim vrtnim zabavama. Pri tome se o ukupnoj sumi prve firme doznalo iz medija kada je pukla afera, a u drugom slučaju je sve bilo transparentno. Još je veća razlika bila u dojmu, gdje se donatori na vrtnim zabavama nisu osjećali prevarenima nego obogaćenima. Doniranje nije jednosmjeran proces.

Joj Davore , ja bas mislim suprotno da su ljudi postali manje osetljivi od onih teskih, 90/tih. Cini mi se da smo ranije imali vise osecaja za druge ljude.

Sto se tice tih humanitarnih organizacija mogu samo da pretpostavljam i slusam druge. Verujem da je vecina O.K., ali "u svakom zitu ima kukolja".

Sto se tice osetljivosti, ja mislim da je tu rec o necemu s cim se radjas ili ne , u vecoj ili manjoj meri. Zavisi kolika nam je moc uzivljavanj u druge osobe i mogucnost prezivljavanja necijih sudbina. Verovatno zavisi i trenutno nase stanje od toga. Uf, ala sam se izfilozofirala. To nekako men i dodje...

[alanovamama]

Uvijek sam bila osjetljiva po tim pitanjima, a svakog dana sve više jer svega toga je sve više i više nažalost, a od kako imam svoje dijete na njih sam posebno osjetljiva

[Lili75]

o da kako ne, sve više i više sam osjetljiva po tom pitanu,iako sam uvijek i bila,al sad suze krenu...

[Peterlin]

Da malo skrenem topic u drugom smjeru...

Evo što me neki dan pogodilo (tuga + osjećaj krivnje):

Zvala me moja nekadašnja gazdarica u čijem stanu sam proživjela zadnjih nekoliko godina prije udaje. Umro joj je muž. Dragi gospodin, uvijek smo se dobro slagali i razumjeli. Istina, nije bio u cvijetu mladosti (generacija mojih roditelja + još koja godina), bio je bolestan dugo godina itd.

Ali što me pogodilo - godinu i pol se dogovaramo da ćemo se vidjeti / posjetiti / naći... Godinu i pol ja držim zapakirano kupinovo vino i knjigu u svojoj špajzi. Joj, kako mi je krivo i kako sam ljuta na sebe.... a sad više nema natrag, gotovo je.

Godinu i pol ili mi nemamo vremena ili oni nemaju vremena ili je netko od djece bolestan ili je netko od njih bolestan. Čuli smo se povremeno (hajde, bar to...) ali ja nisam našla vremena da odem do njih. Kad sam htjela, nije bilo zgodno, kad su me zvali, ja nisam mogla... sve se svelo na rođendanske čestitke i te telefonske razgovore.

I tako, ode prošli tjedan čovjek, a ja ga nisam vidjela u godinu i pol njegovih dana... Nismo se pozdravili. Nismo si potračali. Držala sam na umu neke stvari koje sam ga kanila pitati i eto.... nema više. Nisam NA VRIJEME bila dovoljno osjetljiva za tu jednu običnu i svakodnevnu sudbinu. Znala sam da je vrijeme ograničeno (kod srčanih bolesnika to je tako, ali ni drugi nisu iznimka) ali imala sam "pametnijeg posla" u svom običnom i svakodnevnom životu. I sad mi je žao što nisam bila osjetljivija. Jedan susret ne bi puno promijenio, ali mogla sam razveseliti osobu kojoj je vrijeme istjecalo, a ja toga nisam bila svjesna. Sutra idem na sprovod. Potrudit ću se barem njegovoj ženi češće doći, dok opet ne zaboravim da nam je vrijeme ograničeno....

[AndrejaMa]

Dakle, Petarlin, moram samo staviti X na ovo što si napisala....
Takav događaj će nas trznuti.....dok opet ne uđemo u okrutnu rutinu....

[Val]

ja sam postala preosjetljiva i to u tolikoj mjeri da mi to počinje smetat.
odlučila sam pokušat distancirat se od takvih događaja jer me emocionalno previše iscrpe.

znači, u novinama preskačem takve teme, tv i ne pratim previše.
vidjet ću hoću li uspjet u svojoj namjeri.

[†marival]

ja sam užasno osjetljiva postala ... a najmanja sitnica me rasturi ... film, knjiga, svakodnevne vijesti, iskustva poznanika ... teme na forumu ...
na djecu i starije sam najosjetljivija ... recimo moja baka mi je sada u domu 90 rođendan smo proslavili u 11 mjesecu ... tada je još sjedila ali vrlo malo je kužila oko sebe ... sada je sve lošije i lošije ... i uglavnom ja kad odem kod nje ... tulim ko luda ... nemogu se kontrolirati
plačem putem tamo i nazad .... prestrašno
a da onda ni ne spominjem sve ove tragedije oko nas ... boleštine ... neki dan mi je od prijateljice stan izgorio - jedva je spasila sebe i djecu ... stan totalno uništen

da li to sve ide sa godinama ... neznam ... ali i dok mi je rekao da sam malo previše mama :/

[Solange13]

i ja jako suosjećam sa svim ljudskim sudbinama, i crne statistike iz dalekih djelova svijeta, za mene nisu broj, već ljudske priče i ljudske sudbine. Mislim da smo mi ljudi na neki način zaista svi povezani, i zato moramo biti dobri jedni prema drugima. A ovaj svijet koliko god je i lijep, toliko je i tužan i pogršan, dok je i jedno jedino dijete gladno, nezbrinuto ili željno ljubavi.
Mislim da si moramo pomagati koliko god možemo, truditi se biti dobri ljudi, odgajati svoju djecu u ljubavi, kako bi oni jednoga dana stvorili bolji svijet od ovoga što su nama ostavile prošle generacije.