-
Meni na Šalati nisu dali ostati...Nikako i gotovo (nefrološki odjel). Ostavila sam ju naravno, jer sam morala, i jer nisam imala drugog izbora zbog djetetovog stanja, ali to je preteško. Što će čovjek doma sam bez svog djeteta? Sjedit i plakat...Prestrašno...Ali, da se nedaj Bože, opet to ponovi-NEMA ŠANSE DA BI ME OTJERALI, ne bih se micala iz onog hodnika...Nije bilo mjesta, ali neka stolica ili pod pored njezinog kreveta-dovoljno...Samo da mi nije sama...
-
anilokin, točno znam o čemu govoriš jer sam prošla identično iskustvo s rotom i bebom od 9 mjeseci koja je bila na infuziji da ne dehidrira, jedino smo mi bili na Zaraznoj u Zagrebu.
Ista priča, mali boksovi s kinderbetima, za mamu stolica i to mi je puno značilo jer NEMA ŠANSE da bih ga ostavila samog gore.
Plakao je non-stop,iz sve snage,kao da je više infuzije otišlo na suze i znoj nego što je ušlo u njega...užas.Pokušavao istrgnuti infuziju...inače je vrlo energičan,sestre su ga jedva izvagale kad smo stigli koliko je bio nemiran.
Mislim da ne bih preživjela noć odvojena od njega znajući da je sam i da povraća i da svakih 20 minuta ide nova smrdljiva stolica (taj smrad neću zaboraviti dok sam živa) i da će se možda ugušiti. Znam da sestre rade odlično svoj posao i skidam im kapu,ali moj majčinski instinkt to ne bih podnio.
Jednom rukom sam mu mijenjala pelenu i čistila ga, a drugom držala njegovu ručicu da si ne istrgne infuziju...i nakon toga opet jednom rukom pokušavala svoje ruke oprati.
Naravno da nisam uspjela to odraditi kak se spada i u par dana smo i muž i ja dobili rotu i vidjeli što znači povraćati,a da ne razmišljaš jel bi ili ne bi....
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma