Iz perspektive Vž, gdje ne poznam roditelja koji nije bio sa svojim djetetom dan i noć, ja sam u iskrenom šoku.
Iz perspektive Vž, gdje ne poznam roditelja koji nije bio sa svojim djetetom dan i noć, ja sam u iskrenom šoku.
Posljednje uređivanje od martinaP : 15.02.2013. at 08:37
Tina,sretno danas,nek se mali miš brzo oporavi,mislimo na vas!
Jesenas je sin na Rebru operirao krajnike. Bila sam s njim do odlaska u salu i čekala u sobi kada će se vratiti s operacije. Kada su ga dovezli bio je miran i uspavan ali kad je mene vidio počeo se otimati i plakati da ga nisam mogla smiriti. Sestra me poslala van iz sobe i brzo ga smirila ( ne znam kako, vjerojatno mu je zaprijetila da će mama morati otići ako bude plakao) i onda sam ja opet došla i stalno bila s njim. Dijete malo drijema ali nije baš da spava cijeli dan i roditelj mu je potreban da mu stalno po malo daje tekućine, dijete stalno pljuje jer ne može gutati i slično. Žalio se da ga boli i kada sam sestru zamolila da mu da nešto protiv bolova rekla je da ga nema šta boliti jer su taj dan sva djeca operirala samo treći a on je sva tri krajnika pa ga je bolilo grlo a sestra je to zaboravila. Uglavnom roditelj je nezamjenjiv, jer sestre koliko god da se trude ipak samo rade svoj posao.
Hvala svima na odgovorima- lisica, putnica, vertex, bimba,cubana, sirius, čokolada, tiziana, rokomama, suncokret, chiara, martinap, žužy, kimi ... . Pročitala sam i jučer prije spavanja, ali nisam imala snage odgovarati.
U jutro smo ga doveli na odjel i ipak su nam dozvolili da budemo uz njega do odlaska na operaciju. Bio je jako sretan, jer smo ga već pripremili da će morati ostati sam. Tako je taj početak prošao uglavnom bez problema. Došao je doktor i još jednom nam ponovio da do sutra nema posjete i neka nazovemo kasnije.
Otpratili smo ga do lifta i tamo ostali čekati dok ga nisu vratili na odjel. Kad su nas ugledale sestre koje su ga vraćale zakolutale su očima, pa je jedna rekla: "oni su još tu!", a druga: "pa zato i nisu pitali za broj telefona"
Naše zlato je ležalo potrbuške i ne, nije spavao, bio je budan i plakao je! Mi smo se povukli da nas ne vidi. Nismo se usudili ništa pitati kad su već bile tako nastrojene.
I gdje sam sad? Sjedim doma ljuta i jadna i duša me boli jer nisam tamo!
Idem se spremiti, uspavala sam djevojčicu, idem tamo, pa što bude. Nitko me ne može uvjeriti da je za moje dijete bolje da me nema. Jer ako me ne treba sada, onda me uopće u životu ne treba!
ajme Tina bravo što ste uspjeli biti sa njime do operacije! Odi samo tamo i ne daj se, oni često jedno pričaju a drugo rade.
A baš i da ne uspiješ, preživjet ćete današnji dan. Drži se
I ne obraćaj pažnju na te komentare, kaj te briga, ti si sto posto u pravu a ne one!
Nenormalno je i suludo da roditelj ne može biti sa djetetom u tim trenucima.
ja sam uz tebe tina
moji su bili kratko u bolnici, nekoliko puta i uvijek sam bila više nego se dopuštalo, al opet ne stalno
slutim da za dijete nije dobro odvajanje u tim vrlo stresnim trenucima
i još nešto, ti komentari su njima po defaultu, baš kao da ne rade s ljudima, djecom, pređi preko njih (u smislu da te ne slamaju) i traži, budi uz dijete
p.s. ja sam bila s djetetom do 11:30 navečer i ujutro malo iza 5 došla, moje dijete je to cijenilo. Bili smo zajedno tek iza 8 kad i ostali roditelji, al sam od pet i nešto sjedila u boravku par soba od njegove i poslala mu obećanu igračku. Tako je znao da je mama tu. Da me trebao, zvao bi, tako smo se dogovorili. Dakle, nije korist posvadit s s osobljem (iako mi je, iskreno, to bio prvi poriv nakon nekih izjava) ali može se dobit više nego ti daju za pravo
Zahtjevi moraju biti maksimalni, radi se o dobrobiti djece
Miš mali plače, a oni ne puštaju da ga roditelji utješe. Po meni je to strašno i nehumano.
Nadam se da je Tina uspjela doći do svog djeteta i tješiti ga, maziti i paziti.
Tina, ne daj se, ako budeš tamo kampirala, možda te i puste unutra! Mene su u Klaićevoj pustili mislim već iza 5.30 da uđem na odjel (iako je pravilo od 10 do 18), a djecu u taj sat ionako već probude, pa smo bile zajedno u predvorju i tako sam joj kratila vrijeme. Sestre uglavnom svih uvjere da je noć prošla u redu i da su svi spavali ko topovi (na svoje uši sam to čula dok su govorili roditeljima, a dijete mi je tiho pokazivalo tko je plakao cijelu noć jer nije bila oka sklopila).
Te situacije se moraju mijenjati, zato, kad sve prođe, nemoj oklijevati s pisanim protestom na sve adrese jer ako svi budu šutjeli, promjene se neće ni dogoditi.
Mi smo doživjeli maksimalno korektan odnos, ali dijete je primijetilo da tete med.sestre postaju "skroz drukčije" kad roditelji uvečer odu (viču na njih, grube su i sl.)
I ja sam se osvjedočila da sestre glatko lažu roditeljima.
Normalno da lažu, jer bi inače doživjele pobunu roditelja.
kad je moj nećak imao dvije godine proveo je par dana u bolnici. sestra je bila s njim preko dana, ne znam točno od-do kad, nije ni bitno trenutno. želim reći da su par mjeseci kasnije šetali blizu bolnice i mali je rekao da ne želi ići tamo jer mu je teta lijepila usta
nije to mogao izmisliti, a niti čuti igdje, bio je premalen. nisu reagirali jer je sve bilo iza njih i nemaju dokaza, ali vjerujemo da se to dogodilo.
poučena time, nema šanse da bih se držala njihovih uputa o posjetama, bar kad je o toj bolnici riječ.
sretno, valjda ste već skupa i neka oporavak bude što lakši
Jao Tina ovo je strasno, maleni place a ti da se moras sakriti zbog nekih koza. Ja se nadam da si tamo, sa svojim deckicem i da on zna da si uz njega.
Da mene ne puste zvala bi policiju. Pa i kad centar za soc.skrb oduzme dijete treba im neko rjesenje i postupak. Koji gozni ljudi majko mila pa nisu to cipele kod postolara danas pustis sutra dodjes po njih!
Nemam djecu,ali majko mila ježim se dok čitam...kaj,ljepe djeci usta da ne viču,plaču?
Bi one meni kolutale očima...a tek mm,rekel bi im kaj ih ide i prije mene..ko da nije dovoljno teško i djeci i roditeljima što moraju opče iči u bolnicu,pa još i biti u tom stranom okruženju bez ikog poznatog,katastrofa.
Tina,velika pusa malom hrabrici!
Ja sam sa svojim starijim dijetetom jako puno provela na srebrnjaku jer je bio jako bolezljiv,
roden ranije i sa pp.Ali naravno uz nadoplatu,cini mi se 250 kn po danu.nisam ni pomisljala
ostavit ga samoga,ali tuzno je sto to moras platiti.sto s roditeljima koji nemogu,meni je to tako zalosno.
Prije nekih mj dana sam bila s mladom na hitnoj,hvala bogu samo viroza,pusteni kuci.
Ali ono sto me pogodilo,bili su roditelji s deckicem od godinu dana koji je dobio nekakvu urtikariju po licu
i tijelu na ventolin i nisu ga smjeli pustit kuci,rekli su roditeljima da mora ostati,oni su jadni poceli plakat,tata ih je
molio da majka ostane s njim,da ce platiti koliko treba ,da maleni nesmije ostati sam jer je ovisan o mami.
Nisu im dali,kao nemaju mjesta.nakraju su ostavili silom malog na odjelu.jadni.
Ja sam se toliko na to razljutila i mislim si,samo nek meni kazu da mora sama ostat,ma dignut cu cijelu bolnicu na noge.
mozda sam im trebala nekako pomoci ,sad mi je bas zao sto su ipak popustili sestrama i dok.
Dijete od godinu dana da ostane bez mame sam s nepoznatim ljudma? Pa koji je filmtim tim ljudima u glavi? Ko takve pusti uopce da se na organizirani institucionalni nacin bave djecom? Bome ne znam dal bi im vjerovala ni da mi nokte rezu. Strasno!
Hvala svima na podršci.
I kad čitam vas sa lošim iskustvima plače mi se. Ono s ljepljenjem usta... strašno!
Ovako je bilo.. Suprug me je nagovorio da pričekamo 14 sati kad službeno počnu posjete i tako smo došli točno u dva. Na sestrino čuđenje zašto smo došli kad nam je rečeno da nema posjete za nas, lijepo sam joj pristojno rekla da je to pravilo krajnje nehumano i neetično, neka mi izvoli pokazati na pismeno tu odredbu i da njihova interna pravila nisu iznad zakona i naših prava. Osim toga oni time ne poštuju status bolnice prijatelja djece. Na to je samo rekla neka pričekamo 5 min da dođe doktor. I pričekali smo. Doktor je došao očito dobro obaviješten i odmah nam rekao: "u redu, možete vidjeti dijete, ali me onda više ništa ne pitajte!"
-Što pod time mislite da vas ništa ne pitamo? O zdravstvenom stanju našeg djeteta? Vaša je dužnost da nas o tome izvještavate, a na nama da pitamo. Tako sam mu rekla. Suprug je iza mene gutao. On ima kratki fitilj pa je meni prepustio "pregovore".
Doktor na to nije odgovorio, nego je samo rekao neka idemo, ali da to nije u redu i nije dobro za dijete...
Ušli smo u sobu gdje je naš mali hrabrić budan ležao. Odahnuli smo kad nam je rekao da ga ništa ne boli i pokazao nam "leptirića" na ruci i baš je bio sam na sebe ponosan. Dobro smo ga pripremili pa mu ništa nije bilo neočekivano.
E onda je u sobu ušla glavna sestra i počela nas uvjeravati kako je to jako loše za dijete i da je ona zvala pravnu službu koji su joj rekli da smijemo ostati do pola tri. Ma zamislite, nisu joj rekli da ne smijemo biti tamo, nego da smijemo biti pola sata . I sve to ona nas kudi pred djetetom i on se tada rasplače! Tražila sam da izađemo na hodnik gdje smo nastavile raspravu i gdje su joj se pridružile sve ostale sestre (baš je bila primopredaja smjene). Već sam tada počela gubiti strpljenje i jedva zadržavala miran ton. Na kraju sam im rekla da mi je žao što se moram boriti na ovaj način i da ne mogu vjerovati da su i one skoro sve, ako ne sve majke, jer ja bi za svoju djecu otišla na kraj svijeta i natrag!
Ušla sam natrag u sobu, uzela sina na ruke da ga umirim i tada je došao drugi doktor (gospodin pred mirovinom). E taj je tek sasuo svašta. I ne, nisam mu šutjela. I dalje sam ponavljala svoja prava i njihova nehumana pravila.... spomenula da su jedini ORL odjel u Hrvatskoj na kojem roditelj ne smije biti uz dijete. Bio je oštar, ali me uopče nije gledao u oči. Da je, možda bih zanijemila. Otišao je govoreći da tako nešto još nije doživio.
U sobu su dovezli ženu s operacije, pa više stvarno nije bilo smisla da budemo tamo jer nas nisu ostavljali na miru. Ni prema toj ženi, ni prema uplakanom djetetu nisu imali obzira.
Uspjeli sam smiriti dijete i nije plakao kad smo ga ostavili.
U svemu tome imamo jednu veliku sreću, da je moja sestra viša med. sestra na jednom drugom odjelu, pa je ona kasnije došla i bila s malenim sve dok nije zaspao oko 22.
Da nije tako nebi se mi dali potjerati s tog odjela do sutra!
Svakako ću to napraviti. Iako to vjerojatno neće nešto bitno promijeniti, ali barem ću znati da sam pokušala.Čokolada:
Te situacije se moraju mijenjati, zato, kad sve prođe, nemoj oklijevati s pisanim protestom na sve adrese jer ako svi budu šutjeli, promjene se neće ni dogoditi.
Hura Tina ipak si uspjela bar malo biti sa svojim deckicem! Mis siroti ponosan na leptirica
Al ponasanje osoblja a i njihov mentalni sklop je ubitacan, strasno, nemam rijeci. I kao pravnik bas se cudim toj pravnoj sluzbi koja daje ostanak eto do - pol tri! Ne znaju se kako izvuci pa izmisljaju ako su ih uopce i zvali.
Bravo tebi jer si hrabrca a i deckicu tvom brz oporavak zelim!
Tina84, čestitam da si se izborila da vidiš dijete i da ispoštuješ prethodni dogovor s njim da ćeš ga doći postjetiti
jesi li pitala onog prvog doktora koji ti rekao da ćeš moći doći u vrijeme posjeta zašto ti to ne dopuštaju?
ja sam vadila krajnike prije više od 35 godina
i roditelji su mogli biti s djetetom
u nekadašnja vremena kad se nije pričalo o pravima djece
danas su nam puna usta prava djece, a ovakav odnos
nadam se da ste sada već svi skupa doma
tina, svaka čast, potpuno si u pravu.
ljudi s tog odjela nisu normalni, nadam se da će sve više roditelja inzistirati na pravu djeteta da ne bude samo u takvim trenucima, pa se neće više čuditi ko pura d..... njihovo ponašanje je sramotno, i u nekoj normalnoj državi bi za takvo uznemiravanje djeteta odgovarali službeno.
divim ti se kako si ostala smirena, mislim da bi ja odalamila nekog.
svaka ti čast!!!
da je više roditelja ko vi, nitko se ne bi usudio raditi takve stvari!!!!
meni su izvadili mandule prije 30ak godina. moji su me doveli u bolnicu i otišli kući. došli su po mene idući dan. još uvijek se sjećam, iako sam bila jako mala, kako mi je tada bilo
Kao što većina na forumu to zna, moja je malena bila duuuugotrajno hospitalizirana radi teške bolesti (rekord nam je tri mjeseca u bolnici bez odlaska doma). Nije bilo šanse da budem uz nju, ni na stolici, a krevet ni u ludilu. Ipak, sestre su mi često dopuštale da ostanem dulje nego što smijem, barem dok je ne uspavam.
Nekada nisam uspijevala. O njezinom vrištanju i plakanju koje bih i na ulici čula, traumama, vezanju rukica, itd... ne vrijedi mi ni pričati, jer je trajalo cca 3 mj. Tada je konačno shvatila da to tako funkcionira i prihvatila je da mama odlazi i ponovno sutra dolazi.
Ipak, najužasnije, najgore iskustvo mi je bilo kada su je preselili u drugu sobu. Nju, bebu od nepune dvije godine, i još jednog dječaka, njezinog vršnjaka, stavili su u sobu sa dječakom od 10 godina koji je zbog svoje bolesti bio užasno agresivan i nasilan. Prvo bi urlao, pa bi počeo pljuvati majku (a moja curica je, jadna, bila u krevetiću pored njega), pa bi počeo tući majku, pa opet urlanje... Majka mi je sva žalosna objasnila da mali mora piti i lijekove za smirenje (tipa Normabel), ali da mu ih nikako ne uspijeva dati. A ja sam samo šokirana mislila da će moje dijete te noći ostati samo s njim u sobi i nema šta mi nije prošlo kroz glavu.
Rasplakala sam se ko kišna godina, počela dozivati sestre, doktore.. Sve im je bilo jasno, odmah su nas prebacili u drugu sobu, i ne samo to. Prvi put su i meni dopustili da spavam s njom u bolnici, dok je opet ne prebace u sobu za liječenje. Sestra mi se ispričala govoreći da ni sama ne zna kako ju je itko mogao smjestiti u sobu s tim dječakom, očito je bila nečija pogreška.
Po cijele noći hodnikom je odjekivalo njegovo urlanje i dozivanje sestara i lupanje po krevetu, nije mi jasno kako mu nitko nije mogao dati inekciju za smirenje kada već lijekove nije htio piti?? I kako li je bilo tom jadnom dvogodišnjem dječačiću samom s njim?? Grozno...
Posljednje uređivanje od *mamica* : 16.02.2013. at 13:49
ja sam sama ošla u bolnicu vadit mandule( dobro ja sam bila već velika cura od skoro 16.5), ali sam ipak bila s klinkom kad su njoj vadili 3. mandulu, od buđenja koje je bilo drečanje dobrih sat vremena i skakanje po meni, pa malo kunjenja, pa mala jedva dočekala bananu u 16 sati, kad nas je doktor ipak pustio doma prek noći
Citam i ne mogu vjerovati!
Bravo Tina, divim ti se na hrabrosti da im se suprostavis, pogotovo kad su se svi skupili ko hijene.
Pa da, To je pod normalno kada liječnici procijene da je dijete toliko nemirno da će počupati sebi braunile i katetere. Oni ih zavežu toliko da dijete može baratati ručicama, ali da ne može dobaviti onu drugu ruku da se počupa. I naravno, ne stegnuto da zaustave cirkulaciju i ozlijede dijete.
Ni sama ne znam koliko su dugo moju vezali... S jedne strane ti srce puca dok je gledaš takvu, a s druge strane još bi gore bilo da je bodu pet puta dnevno. To ti je ono, biraj manje zlo...
I još nešto, na slikama iz bolnica iz razvijenijih zemalja vidjela sam da se djeci mobiliziraju ruke pomoću nekakvih plastičnih spravica što svakako djeluje puno humanije od vezanja, ali eto, očito ta "moda" još nije došla do nas..
Mojoj su vani vezali rukice malim zavojima koji imaju spuzvicu na djelu koji ide oko zgloba. Ali su joj vezali isključivo kad su je skidali sa anestetiezije i kad nije mogla kontrolirati pokrete. To je svaki put trajalo najviše 24 sata, nakon toga su ju potpuno oslobodili , i ona nikad nije cupala cjevcice, branile i katetere. Dobro su imobilizirali mjesto sa braunilom , drenove su dobro zalijepili i objasnili joj da ih ne trga.
Tina84 svaka čast što si uspjela.
Ja sam s djetetom bila u bolnici 10 dana prije 5 god. i to mi je vjerojatno 10 najstresnijih dana u životu i meni i njemu. Bili smo na dječjem odjelu opće bolnice i pošto sam dojila mogla sam biti s njim, a mame koje nisu dojile nisu imale to pravo iako se je jedna mama izborila odnosno posvađala se pošteno sa svima pa su joj ipak dozvolili ostanak s bebom starom mjesec dana, ali čini mi se da je bilo uz plaćanje. S tim da je mjesta bilo, nisu sve sobe bile pune.
Ova tema mi je baš teška, sjetila me tih dana u bolnici i tih beba koje su bile same, ta djeca su plakala i vrištala do iznemoglosti i po danu i po noći, kad bi ih plakanje izmorilo onda bi siročići zaspali. Osim dvije med. sestre koje su bile divne, ostale su bile božesačuvaj hladne i drske, a po noći su spavale to sam vidjela kada sam bila tamo. Mi koje smo bile tamo s djecom nismo smjele ući u te sobe gdje su bila sama djeca, jednom sam ušla i dala dudu djetetu koje je stalno plakalo pa se je sestra dobro izvikala na mene.
Moj sin je dugo dugo imao strah od bijelih kuta vjerujem da je to trauma iz bolnice, a kako je djeci koja to prolaze sama ne mogu si ni zamisliti. Tako da mislim da je bolje posvađati se i izboriti za prava, barem će im traume biti manje.
A što se vezanja tiče, meni je to toliko nehumano i nisam baš sigurna da li je legalno.
Mog oca su nakon teške operacije vezali po noći jer (kasnije smo čuli od liječnika) postoji opasnost da stariji pacijenti padnu s kreveta. Ali kvaka je bila u tome što se je on tome izričito protivio. Prvu noć su ga svezali (obje ruke) i užasno ga je svrbio nos a on se nije mogao ni počešati. Drugu noć je molio sestru da ga ne vežu a ona ga je svejedno svezala. Uglavnom cijelu noć nije spavao a ujutro je bila frka, toliko je bio ljut da je počupao i infuziju i kateter i izašao iz bolnice na vlastiti zahtjev 3. dan od operacije. Tek kada se ovo dogodilo saznala sam za to vezanje. On je bio užasno ponižen, rekao je da se osjećao kao svezani pas.
Sva sreća pa je po njegovo zdravlje sve dobro prošlo, ja sam zvala glavnu sestru bolnice i pitala kakve su to metode, dobila sam kao nekakvu ispriku i da ona ništa o vezanju ne zna, poslije se i šef odjela nešto ispričavao i opravdavao ali vjerojatno su se bojali tužbe ili prijave jer mislim da bi to vezanje predstavljalo protupravno oduzimanje slobode što je kazneno djelo. Još uvijek sam ljuta kada se toga sjetim mislim da sam trebala napraviti više.
Uglavnom, vezanje djece i odraslih u bolnici je užasno.
Posljednje uređivanje od Water : 16.02.2013. at 19:53
istina to je nehumano
i u slučaju tvog oca vjerojatno neopravdano
ali da je on po noći pao i slomio kuk?
onda bi opet tužili bolnicu
to stoji
moj tata je dugo bio u bolnici, i često se događalo da su nekog morali vezati jer bi inače čupao infuzije, pokušavao se dići (a ne može hodat) i svašta nešto
fakat je koma za gledat
doduše, kad bi dopustili nekome da bude uz njih, vezanje ne bi bilo potrebno, jer bi netko primijetio na vrijeme da se nešto sprema.
moja mama se izborila da bude s tatom svaki dan, od jutra do večeri, mjesec dana u bolnici
i to mu je puno značilo, jer kad je bio sam upadao je u očaj i depresiju i svašta nešto
a on je odrastao čovjek - kako je tek djeci
Meni je najbolja bila izjava med. sestre u Njemačkoj bolnici... Kad sam joj rekla da u Hrvatskoj često roditelji ne mogu biti cijeli dan uz dijete u bolnici . "Pa tko se onda brine za djecu ?" pitala je ona zacudeno. " Mi to ne bi mogle , da roditelji nisu tu!"
Kaze sestra na odjelu , gdje du sva djeca na monitorima , i gdje svaka ima na brizi najviše 6 postelja . A svi roditelji su uz djecu od 8 ujutro do spavanja u 8,9 navečer , i obavljaju sva hranjenje , davanje lijekova , higijenu ...sestre pomažu i usmjeravaju , ali roditelji rade sve ( još uvijek se smijem kad se sjetim kako je jedna sestra natjerala majku da okupa dijete uz njezinu pomoć nakon operacije . Uz rijeci : hajde, hajde idete za dva dana doma, a tamo nema sestre da vam pomogne.)
joj kad smo mi još jako daleko od njih........... pretužno, a tako bi moglo biti jednostavno.
tina, drago mi je da ste se vidjeli, brz oporavak malenom!
Po tvom bi onda vezanje bilo standard postupanja u bolnicama neovisno o dijagnozi, jer realno svi mogu pasti s kreveta, a bojim se da razlog ovakvog postupanja leži u komociji osoblja i to je ono što me ljuti.
Mogu imati razumijevanja prema frustraciji liječnika obzirom na složenost njihovog posla i trend povećanja tužbi zbog pogrešnog liječenja ili općenito tretmana. No puno djelatnika bolnice dakle ne samo liječnika nego i osoblja još uvijek ne radi svoj posao kako treba odnosno ne uvažavaju prava pacijenata počevši od upoznavanja sa dijagnozom, mogućnostima liječenja, ishoda, pravom na drugo mišljenje i dr., no riječ je o pravima koja su već dugo prisutna u svijetu dio kojeg želimo biti. To je moj osobni dojam.
karikiraš
nije isto radi li se o starijoj osobi, omamaljenoj od anestezije nakon operacije za koju pad može biti koban, ili o osobi koja je zaprimljena u bolnicu npr. radi psorijaze
ja ne opravdavam
i napisala sam da je u slučaju tvog oca vjerojatno neopravdano
ti gledaš kroz prizmu svog oca
i ja, naravno, kad dođem negdje u zdravstvenu ustanovu, gledam kroz svoju prizmu
ali to osoblje nema samo tvog oca
ili mene
naravno da im to ne daje za pravo da budu neljubazni, grubi...
ali danas je medicinsko osoblje (i ne samo medicinsko, svi koji rade s ljudima, i tete u vrtiću, učitelji, profesori... ako kod zdravlja smo naravno posebno osjetljivi)
izloženo svakodnevnom propitivanju njihovih postupaka i svatko misli da, uz pomoć googla, zna sve o medicini, školstvu, odgoju....
o pretnjama tužbama, novinama, televizijom.... ne bi
u konkretnom slučaju tvog oca, mislim da je osoblje trebalo reći da je njihova praksa, radi opasnosti od pada, vezanje
i trebali su tvom ocu dati mogućnost da potpiše da to odbija na osobnu odgovornosti
I ja sam misljena da su se ovim postupanjem koje Water opisuje stekla obiljezja kaznenog djela protupravnog oduimanja slobode a ako to cini netkou obavljanju svojih javniih ovlasti i-ili prema maloljetniku cini tezi oblik tog kaznenog djela. To sto bi netko pao s kreveta ne daje nikome za pravo da ga se veze vec cini obvezu da se na adekvatan nacin o njemu skrbi. Bojim se da vezanje pacijenata u bolnici ne bi predstavljao odgovarajuc nacin zdravstvene skrbi, a bome tu niti krajnja nuzda ili visa sila ne bi mogli uc u obzir.
I zato su ti se ispricavali. A o onom ljepljenju usta da ne govorim! Ako postoji trend propitivanja necijih postupaka - pa dobro nam dosao trend, a ako je od google.a bolje proradila javnost i odgovornost za svoje postupke onda od toga smo svi na na dobitku. Znaci da ce se mozda priblizit dan kad ce i u Hrvatskoj mama biti uz operirano djete a rodilja radjati u zatvorenoj sobi a ne pored krpenog paravana iza kojeg radja druga zena (to sam se sad sjetila drugog topika kad sam tu gore vidjela Punticu)
sloažem se Tiziana s tobom u potpunosti, osobno ne mogu zamisliti da me se veže, osim ako bi stvarno bila takvom stanju da bi ugrožavala sebe, a kod Waterinog oca mislim da ipak nije bio takav slučaj
samo mi reci kako bi ti organizirala adekvatnu skrb kad je jedna sestra dežurna da nekoliko soba?
ako je netko nemiran i postoji opasnost da će pasti, kako bi ti osigurala da se to ne dogodi?
otišli smo OT
bilo bi idealno da roditelji mogu biti uz svu hospitaliziranu djecu
24 sata dnevno
do punoljetnosti
bilo bi idealno da svatko hospitaliziran može imati uz sebe nekog svog sve vrijeme
kao u američkim filmovima
lijepa soba, puno čestitiki za brzo ozdravljenje i šareni baloni
mekana fotelja koja se razvlači u kauč za onog koji je uz bolesnika
nadam se da ćemo jednom doseći taj standard
ali ne po cijenu imanja američkog zdravstva
slučaj tvog oca je vjerovatno bespotrebno vezanje
i apsolutno se slažem da do toga nije smjelo doći
i ja bi bila ljuta
ja sam samo rekla da je nekada, rijetko, vezanje opravdano
ali tada bi obitelj trebala biti upoznata s tom mogućnošću
ništa se ne bi smjelo raditi protiv volje i znanja pacijenta, ili njegove obitelji
Pa ne treba mekana fotelja, dovoljna je i stolica. Meni je suprug svaki put kad sam rodila bio uz krevet od dorucka do poslije vecere, stolica obicna drvena. Sin na operaciju krajnika - uz njegov krevetic stavljen krevet za roditelja. Sin na dvodnevnoj terapiji za alergiju - sto nije cak ni nekakva bolna stvar a nema ni oporavka - krevet za mamu pored njega i topli obroci uz doplatu od dva eura po obroku.
Stvarno ne znam zasto vezat da ne padne, pa dovoljne su one rucke od kreveta sto se dignu, i ja sam ih koristila u rodilistu da beba i ja ne padnemo ako zaspim a ona uz mene. U Italiji. A nisu bas nesto drama ni napredniji ni bolji ni pametniji od Hrvatske. Cak stovise u puno stvari ih debelo sisamo
Tina, drago mi je da ste vidjeli malog hrabrog dečka!
Sirius, ovo što pišeš me podsjetilo na situaciju iz Bečke AKH, frendica je rodila u 26. tt, malena je imala 650 grama, ona i njen dragi su morali svaki dan dolaziti i biti u skin to skin s malenom, unatoč induciranoj komi i mnoštvu cjevčica. A kod nas bebe u inkubatoru roditelji ne smiju niti dotaknuti.
Svasta cu tu jos otriti! Da mi je znat zasto se nesmiju dirati ovi u inkubatoru??? Na svoje oci sam vidjela uz svaki inkubator mamu u spavacici i tatu u onim zelenim pregacama! Fakat je zdravstvo u Hrvata vrlo egzoticno organizirano!