Joj ljudi tako me neka depra hvata, koliko sam ponekad super dobre volje i sve super podnosim nekada s vremena na vrijeme tako odem s puta. Sjedim na svom radnom mjestu i gledam sliku jedne od svojih triju bebica i ne znam što da mislim. Tako je slatka, lijepa i savršena, a nije tu više i neće nikada ni biti. Voljela bih uzeti sliku i svima ponosno pokazivati, hvaliti se, da svi vide kako savršeno biće sam ja rodila, i to ne jedno nego tri. Nekad stvarno poludim i ne mogu vjerovati da ih više nema i neće ih nikada ni biti. Možda će doći neka druga djeca, ali ove tri curice nikada više. Malo sam zavirila na temu mame troki i nemam uopće snage ni ćitati kako su te buduće mame sretne i kako su drugi oduševljeni time. Još jučer sam i ja bila tako ushičena i sretna što ću biti mama trojki i svaki dan sam surfala po forumima u potrazi za savjetima i iskustvima, a vidite me sada! Za 12 dana bi bio moj puni termin trudnoće što znači da bih do sada da je sve bilo po planu bila već mama i možda već kod kuće sa svoja tri zlata! A sada sam po pretragama i u pripremi za novi IVF/ICSI. Nekad mi to tako lako sjeda, a nekad tako teško da bih mogla samo plakati, poluditi!!!
Jučer sam bila na groblju kod svekra i pomislila kamo sreće da su i moje bebice barem sa njim na istom mjestu da ih neko čuva!
Ma joj sva sam neka nikaka izgleda me pms puca, bit će valjda bolje sutra, idem da mi malo puste krv ujutropa ću se valjda skulirati!