Drage mame anđela ,

i ja sam nažalost jedna od vas i pratim vas jako dugo i stvarno vam se divim, sve i jednoj po na osob.Moj anđeo Roko je rođen tj me je napustio sedmog marta prije skoro 4 godine a moja tuga i bol nikako da prođu tj da bar bude malo blaža.Iz te moje trudnoće ostao je moj mali Tin, bili su jednojajčani blizanci, i gledajući svog Tina nema dana a da se neupitam dali bi i moj Rokić isti bio.Sigurno bi i sad kad jednom trebam slavit rođendan, sam taj osjećaj jednom savim drugom idem na grobić me ubija.Moja tuga je utoliko veća što moj Tin ima cerebralnu paralizu i što jednostavno ta borba za njega mi nije ostavila vremena da svog Rokića otplačem niti da se dostojanstveno oprostim od njega.Bez obzira na cerebralnu mog Tina koja se nije smjela desit i to je ono što me ubija ja sam zahvalna dragom Bogu što mi je ostavio moje malo zlato koje me koliko god će to nekome zvučati možda nezamislivo ali iz dana u dan razveseljava i naučio me je da postanem još bolja i kvalitetnija osoba.Dani snjim definitivno nisu lagani i to i fizički i psihički ponekad ubija ali svaki njegov mali napredak je za nas ogroman i ta sreća nakon toga je neopisiva.On je taj koji me je održao koliko toliko na životu i spravom mogu reći da je onaj pravi borac koji je ne samo sebi život spasio nego i život meni a naš anđeo Roko nas svaki dan bodri i daje nam snagu da guramo dalje kako bi se što bolje osamostalili u životu.Mi nemamo baš vremena se javljati ali vaše priče su me toliko nadahnule i dale mi još više snage stoga vam od srca jedno veliko hvala i drago mi je što postojite, naravno u prenesenom značenju kamo sreće da se nikad nikome to nije desilo