Sinoć me opet uhvatio neki bed, uvijek je tako na kraju vikenda pa se onda raspekmezim i onda u ponedjeljak izgledam katastrofa.
Baš se sjetim mojih cura i mislim kakve bi sada bile, već bi bile bebe i pol taman za šetnjice. Bila sam na kirvaju u susjednom mjestu za prvi maj i sve puno beba, kolica, onaj mali vlakić pun mama sa malim bebama vozaju se, na vrtuljku sam vidjela jedne jednojajčane blizanke od par godina i tako su medene bile...
Toliko se nadam da ćemo uspjeti zatrudniti ovaj put iako opet s druge strane mislim da i nije baš neka šansa da nam opet upali od prve. Onda opet i ako upali toliko me strah trudnoče, prvo onaj strah prvih 3. mjeseca boluckanja, krvaruckanja i ostale beštije, a onda kada dođe drugo tromjesječje opet se neću oputiti jer eto na kraju drugog tromjesječja sam ja rodila.
Mislim da je predamnom posao stolječa! I iskreno se nadam da ću ga uspjeti odraditi do kraja.
Skroz čitam rozine postove iz druge trudnoče i baš sam sada pročitala kako su joj njeni govorili ( sestra, kolegice ) šta paničari pa koja je šansa da se opet isto dogodi?
Mislim da smo mi sve i presvjesne da se takve stvari događaju nama, a ne drugima. Treba čovjek biti pozitivan i naravno nadati se jer da se nenadamo koja bi svrha bila pokušavanja, ali opet reba biti i realno svjestan što se sve može dogoditi!
Uh jesam se raspisala!