ja ne bih bas znala izdvojiti neku konkretnu taktiku koja je nama "pomogla" da ovi moji nikad nisu imali nikakve ljubomorne ispade...
jedino sto bi bila poveznica kroz nase tri "nadgradnje" je - lezeran i no-fuss pristup i starijem djetetu (djeci) i "uzurpatoru"
u trudnocama smo pricali o tome tko je u stomaku i sto ce biti kad se beba rodi (plakanje, kakanje, hranjenje, nosanje, setnje, spavanje, hoce li znati igrati nogomet ili slagati puzzle

hoce li znati pricati i kako ce nam, ako nece - reci da joj nesto treba pomoc...)
kad se beba rodila, sasvim smo lezerno i bez ikakvih kerefeka nastavili dalje sa zivotom. na samom bi pocetku pitala starije dijete sto ovo mladje hoce ili sto mu treba, zajedno bi ustanovili da je beba totalno bespomocna (tipa - beba se probudi i place u sobi, starije dijete (ne svaki put, al kad primijeti i kaze) konstatira da beba place - mama, uzmi bebu! ja kazem: ne mogu sad, rezem mrkvu, reci joj neka dodje sama

i onda me starije dijete "pouci" kako je beba premala i ne moze, zabogamiloga, hodati sama) i dalje nastavili s tom mislju da ce ta mala beba ipak jos neko vrijeme trebati svu nasu (zajednicku) pomoc...
dogodilo se, naravno, da su se znali nezgodno naslonit ili neprikladno "poigrat" s mladjim djetetom, ali nikad iz zlobe ili s namjerom da zbilja naude. (to dodje kasnije, kad predju cetiri-pet godina a i kad ovo mladje vec "stasa")